Marketing
morgen morgen nur nicht heute
Strgana sam kao strgana igračka.
Podsvjesni stres je ostavio svjesne posljedice. Ovi sam vikend uprla sve svoje rasejane i neposlušne atome da budu svi ono što je njih recimo 7: slatki, dragi, lijepi, elegantni, odmjereni, zanimljivi al ne nametljivi, seksi al ne vulgarno, zainteresirani, topli, neoholi…
I svaka čast tim mojim nejakim atomićima, napraviše dobar posao.. Ostalih x divljih, distanciranih, vatrenih, ledenih, analitičnih, ciničnih, oholih i nezainteresiranih je zgurano u spilju na koju je navaljen kamen.
I sad ih lagano puštam van, neke u vrsti, neke u rulji, izlaze slobodni nužni tvorci neprilagođene nenormalne mene i me i uživam gledajući ih, moju dragu dječicu, male Dudoline lude slobodne nezaprte neljubazne nadrkane od trenutka, od situacije, svoje i ničije, slobodne od rešta.
Do rešta.
Zatvorenik sam vlastite potrebe za slobodom, za buntom. A kako sam prekomotna, prelijena i preinteligentna taj bunt uvijek implodirava. I te implozije mjerene nekih ustaljenim skalama nisu bogzna što. Daleko od nekih nuklearnih gljiva i šajaznam supernovi. Ja nisam James Dean, nisam Cool Hand Luke, čak ni taj unutrašnji.
A na van...ja sam pragmatik, ziheraš i odlikaš.
S točkom. 
Ta točka je znak mini bunta. Notarnjeg.
Bokte, a? 
Divan je dan, baba s kojom trebah sastančit u poslovnom smislu kasnila je 20 min pa sam ja dotle pojela štrudljin od sira sa 5 zadnjih kuna kojeh nađoh v džepe. Škiljila sam u sunce i gledala neke stare ljude kako šeću neke stare pse.
Razmišljala sam kako sam danas mizantrop i cinik i nemamajci da ću do kraja dana bit nešto drugo i kaj s tim glupim svim ljudima koji hodaju okolo?
Daj ono..makni se, odi nekam. 
Dođe baba, u nje majstori, majstor odma predlaže rješenje iz prirode kako podbočiti ta vrata. Rješenje mu drži dvije minute i onda se raspadne.
„Rješenje vam se raspalo!“ kažem mu.
On neš sere i pravi se pametan.
Ne volim kad se prave pametnima ni kad to jesu.
Jer to odma pokazuje da nisu baš pametni kak bi htjeli bit.
To je ko vikanje: „Jooooj da sam bar pametaaaan, da sam bar pametnijiiii….“ …
Jebiga stari, što ću ti ja. Ja bi isto htjela bit pametnija.
Htjela bi znat i pjevat al ne znam i šta da radim…
Činjenica je da se ja ne moram puno mučit da budem slatka. 
Ja sam bonbon, ruku na srce.
Onaj gumeni od kokakole sa onim kiselim zrncima preko.
Haribo macht Kinder froh und Erwachsene ebenso.
(na ovom mjestu dolazi još par rečenica kojima se deblje podvlači autoironija tako da svi shvate da se šalim dočim se osiguravam od eventualne antipatije onih koji bi me time ocijenili umišljenom (neutemeljeno) i nedovoljno kritičnom prema sebi-ALI tih rečenica neće tu bit jer ja jesam slatka ko bonbon )
Lalalallalalllaaalalalalala 
Post je objavljen 23.03.2009. u 11:41 sati.