Važno je zvati se Ante

Znate što je super?
Nick Cave.
I Adele. I pokojna Amy. Ti divni, divni ljudski rezonatori čiji glasovi (i stihovi) ponekad grozan dan učine malo manje groznim.
Znate kaj je još super?
Ljubafff...
I majčinska i prijateljska i ona od dragog najdražeg, ljubičice moje, od mog jablana, hrasta mog ponosnog, maslačka mog nježnog. Donest će mi „pimp-špic“ papak iz dalekog svijeta na koji prevrće očima i veli da ko da kupuje šuze Nickolasu Cage-u.
Super je i kad neki ljudi izlaskom iz prostorije donesu radost.
Super su novi prijatelji. Uistinu dobri poznanici s kojima ti je baš super na x-satnoj kavi. Neke nove prije u koje se, zaljubljiva, zaljubih, u njihov nepogrešiv modni izričaj, u neku „lakoću postojanja“ i sporost kretanja…
Super su i stari prijatelji.
Neki koji se trenutno zabijaju u štokove u vrlo smrznutim sjevernjačkim krajevima i koji se, pobožni, meni grešnoj via facebook obrate za odrješenje grijeha…“Ma mooože, dvije zdravomarije i šetaj…"
Super su i neki prijatelji s kojima sam uskrsla, s kojima ima magije, s kojima je smijeh glasniji, s kojima ima i strasti i boli i prošlosti…

Suuuuper neštoo!! Reko bi Rambo Amadeus…

Dok pišem ovo svira mi Nick „People ain`t no good “
Ima pravo...
Ima nas svakakvih.
Meni se čini da je egzistencija nekih posve neopravdana na ovom svijetu.
Jedino čega se mogu sjetiti je da su tu jer trebaju bit bol i frustracija ostalima od kojih se nešto očekuje, na primjer da ne izdaju sebe i svoj ljudski rod, za početak.
O ovima prvima se nema puno za reći. To su bezdušne ajkule neživih očiju, oni su tu da proždiru, probavni traktovi ljudski koji se za razliku od pravih ajkula hrane i dušama drugih, njihovom slabošću, sramom, nesrećom. Da, to su sociopati trbosjeci, ali i mnogi koji ne ubiše (još), koji hodaju po cestama, kupuju cigare na kiosku, a koji kad su u prilici šutaju mrtve glave mrvih ljudi zato jer eto mogu. Isti takvi sjede po raznim važnim foteljama…
Ponekad ih prepoznate u nekom džou-šmou poznaniku, u nanosekundi u kojoj nije uspio odglumiti humanost, empatiju, kojom inače zavarava sirotu ljudsku čeljad da je i on jedan od njih.
A nije. On je predator.
A ovi drugi, lovina? Mi, većina, dobri, loši, zli?
„We just ain`t no good “
Al se trudimo.
Neki.
Nekad smo u mulju i kalu i onda pužeći hvatamo za gležnjeve one izdignutije pokušavajući i njih srušiti u blato.
Misery loves company.


Mrzim to.
Mrzim kad me zakaljaju, kad poprimim te ružne obrise, kad sam otrovna kobra u sebi, jer sam tamo gdje ne želim biti, s onima s kojima ne želim, radeći nešto što ne volim i ne cijenim, lažući jer se to očekuje, jer istina je tako nevjerojatna, tako sablažnjiva, da ispadaš luđak, neprilagođen, jer ideš okolo i govoriš istinu ko budala neka.

Ali svejedno…
Sve će proći, krepat će dobri, krepat će zli, i mediokriteti isto…
A dotad ću ja poživit po svom. Sa savješću koja me muči kad sam pizda, sa svojim osrednjim izgledom, sa svojom osrednjom pameću, analitičnim duhom i cmoljavim srcem. I kad mi samopouzdanje padne, kad mi se čini da me pregazilo vrijeme, kad mislim da sam se zapustila, fizički, "možđano" i/il poslovno, da su svi bolji, brži, mlađi, ljepši, spretniji, pametniji ja jedno znam, da sam se trudila bit, i da ću se i dalje trudit bit-dobar čovjek.