Važno je zvati se Ante

"vidiš li gde sam to sad, u kom sam dobu...
čudne mi ptice da znaš snovima jezde,
jer još sam suviše mlad da mislim o grobu,
a već sam suviše star da brojim zvezde..."

E pa ja nisam.
Ja sam još debelo među zvijezdama, i kanim završit svoj lup.
Razmišljala sam "o grobu", o budućnosti sebe stare, sredovječne, o venama, o borama, o nezačetoj djeci i knjigama za njih, o vrtićima u kojima nema mjesta, o umirućim roditeljima, o ocvaloj ljubavi, o sivim nijansama života budućeg.
Razmišljala sam o svemu tome i čudim se dobroj volji i stamini ljudi koji sada žive taj neki život.
Dobro se i drže... Ono, smiju se i sve...ne ubijaju se stalno ni niš.
Nemam pojma kako ću to ja. I oću li.
Moja računica je sljedeća. Il ću imat (ne)sreću da će me pobrat kamion te mi tako uskratit radosti života odraslog. Ili ću putem rješavat "život" kako bude nailazio. Kao dosad recimo. Ja se nadam da će mi malo pomalo sjest neke stvari, smanjit se na neke realne dimenzije i prestat bit ti neki golemi nepremostivi bauci.
Kao dosad.
Ko što vidite žestoko ekstrapoliravam u budućnost.
Što znači da mi, as we speak, nije tak loše.
I nije...
Jedino sam malo pogubljena, bez plana i programa vezano za ovo gore navedeno.
Cvrčkarim. Živim od danas do sutra. Kao da će mladost ostat vječno, kao da ću uvijek imat iste prihode...Pokušavam nešto štedit, al kako je "kućenje" u postupku, a ja važem li važem, sve što je lijepo je skupo, i tako to traje, a ja se mučim u grču što ga poznaju samo škrti estete, i od štednje ništa.
Mrav u meni gleda tog cvrčka u meni i zabrinut je i nervozan.
A cvrčko tambura...

Nisam ja još sa zvijezdama gotova. Dugo sam zurila u nebo, dugo se pentrala svjetlucavim ljestvama u visine.
I sad ću malo biti gore. I nema šanse da ćete me omesti...vi...mravi u meni.
Brojim zvijezde.