Važno je zvati se Ante

Lupa bubanj, zveči zvečka…kad neš milom neš nikako. Silom pogotovo. Ratujem danas (a i inače) sa svojoj vlastitom glavom.
Ne s lubanjom, protiv nje nemam ništa (iako bi s estetskog aspekta mogla bit pinku veća, il uši manje, uglavnom..hm..da), nego sa unutrašnjošću iste.
S Upravom jeli.
Danas sam specijalano kivna na gornji sprat jer iako je i inače van mog nadzora i kontrole, ipak surađuje kolko tolko. Al danas brateeee…
I ja bi rekla, ono, da nije hića…da nemam posla, da nemam pametnijeg posla nekad poslije…ugodnijeg posla...
I tak drvim na poslu ljuteći se na unutarnji organ koji je danas proglasio neradni dan.
A ne može van.
Pa je samnom zarobljen na poslu, bagra jedna neradnička, upropastit će me.
Ću ga zamenim za goveđi prvom prilikom.
Kravlji.
Pa ću da se lakše integrišem u društvo...

Vrijeme…puno je rečeno o snazi vremena koje prolazi..puno, od pametnijih od mene.
Al ja ću danas stati i zastati ipak pred tim, kao pred čudom, jer mi je čudo.
Kao Dunav, odnosi, kao more preoblikuje, od oštrih grota radi oblutkaste, botaste kamene kugličke…usitnjuje, mijenja, tumba, lomi.
Gledam pločicu na vratima sa svojim prezimenom i slovom tuđeg imena... skoro su Svisvete, nosit ćemo mnoštvo kičastih buketa i besmislenih lampuša na ta mjesta…gdje su oni kojih nema.
Krhki smo…u toj krhkosti gotovo da ne postojimo uopće.
Gotovo…
Al ipak…neke niti, neki momenti, neke male stvarnosti, neka oduševljenja, neka smijanja, neki trenuci ostaju, i zlo vrijeme u prolazu im ne može ništa.
Dobiju svoju baršunastu kutijicu koja se spremi iza sedam gora, iza sedam mora, sedam brava i sedam zmajeva ispred. U taj se trezor sakriješ kada te previše strah, kad vidiš kako te izjeda svakodnevica, rutina…Taj trezor je beskonačno prostran i uvijek spreman ugostiti i osigurati novu dragocjenost, novu neprocjenjivu vrijednost kao malu vatru koja će biti i tinjalica i buktinja…
I bit ćeš toplina i svjetlost...
Sama u sebi i svima oko sebe.

Finally someone let me out of my cage
Now, time for me is nothing cos I'm counting no age
Now I couldn't be there
Now you shouldn't be scared


Yeah.
Ne boj se, dođi dedi…

Nedjelja je i prelijep je dan vani...imam posla, al poso nije zec, ne?
Ponešto je nezgodno što su mi sve blize prije uokolo otputovale il rade nedjeljom nesretnice pa sam eto osuđena na soliranje i ovaj put.
Da li će mi to teško past? Hmmm..ne.

Nedostaje mi njemački, slušam ga baš...fale mi njegovi oštri rubovi i mutni grleni glasovi..fale mi široke bavarske ceste di se voziš kolko ide, di je trava sastrane štreberki pokošena, svuda i po brdima di je strmo i di bi kokoš morala past s ručnom ?!, ta trava je tamnozelena, kratka i baršunasta.
Fale mi ceste, autoputi, neki dalji, neki tuđi...
Hoće mi se Engleske, engleske provincije, hoće mi se Irske i neobičnih otsječenih obala koje se strmoglavljuju u ledeno more...

Putuje mi se daleko, i nije mi do destinacije, ne toliko...hoću pit na nekom dalekom odmorištu bijelu kavu posluženu od ružnjikave ženice u dindrlici ljubazne do dijabetesa.

Hoću nagazit na gas, hoću ga dignut na zadnje kotače, svih bezbroj konja da zarrrrže, vežite se polijećemo....
Hoću dobar auto..ne, hoću prejebeno dobar perverzan auto, hoću plavobijeli znakić na haubi, hoću ekološki tragična dva auspuha...

Hoće mi se muzike, divljačkog plesa, hoće mi se štange i ritma...................
Hoće mi se dimne birtije s Harisom na bini, hoće mi se cige s violinom.............

"Ja se osećam normalno...ja se osećam normalno kada se otkačim totalno....."

Samo tada i samo tako.
I držim to u naoko kontroliranim uvjetima jer mi nije cilj plašit, zbunjivat i rastjerivat. Pa implodiravam, i pustim samo rijetka draga hrabra bića da povire.
Oni se malo začude, nasmiju, ljubnu me u oko, ne sude, i ne kategoriziraju.


Idem malo živit van svoje glave.

Roje joj se svakakve misli puno čuđenja kao poznatoj puri koja se čudi dreku.
Roje joj se misli, roje, roje, puno zuje, ali malo meda daju.