Vrijeme…puno je rečeno o snazi vremena koje prolazi..puno, od pametnijih od mene.
Al ja ću danas stati i zastati ipak pred tim, kao pred čudom, jer mi je čudo.
Kao Dunav, odnosi, kao more preoblikuje, od oštrih grota radi oblutkaste, botaste kamene kugličke…usitnjuje, mijenja, tumba, lomi.
Gledam pločicu na vratima sa svojim prezimenom i slovom tuđeg imena... skoro su Svisvete, nosit ćemo mnoštvo kičastih buketa i besmislenih lampuša na ta mjesta…gdje su oni kojih nema.
Krhki smo…u toj krhkosti gotovo da ne postojimo uopće.
Gotovo…
Al ipak…neke niti, neki momenti, neke male stvarnosti, neka oduševljenja, neka smijanja, neki trenuci ostaju, i zlo vrijeme u prolazu im ne može ništa.
Dobiju svoju baršunastu kutijicu koja se spremi iza sedam gora, iza sedam mora, sedam brava i sedam zmajeva ispred. U taj se trezor sakriješ kada te previše strah, kad vidiš kako te izjeda svakodnevica, rutina…Taj trezor je beskonačno prostran i uvijek spreman ugostiti i osigurati novu dragocjenost, novu neprocjenjivu vrijednost kao malu vatru koja će biti i tinjalica i buktinja…
I bit ćeš toplina i svjetlost...
Sama u sebi i svima oko sebe.
Post je objavljen 16.10.2008. u 09:44 sati.