Važno je zvati se Ante

Oh.
Lonli tajm et houm.
Inače nisam usamljena kad sam sama, al danas jesam. Očistila sam stan, naručila klopu još moram odvježbat i bacit se na pisanje fakin rada za fakin konferenciju.
Ide mi to gori sporije nego što sam mislila. Nisam ja baš tak pametna kak sam uvjerila sebe i druge.
Hm..očito sebe i nisam uvjerrila, vjerojatno druge još i manje...
Dopustila sam si slabost juče. Al tek nakon pomne kalkulacije u kojoj je broj njegovih zvanja daleko nadilazi broj mojih.
Slabost je trajala skoro 3 sata. Otpale nam uši i zabolile glave od slušalice.
Iako o tom često mislim, opet sam se iznova začudila tom čudu od njega. Od nas. Jer...iskreno...ni ja ne gorim.
Što se može napisati i kao: "da on gori već bi se ja zavužgala, bi bi..."
Al nisam nikad gorila. Možda malo, samo po rubovima. A i on je.
I tako...moje drago zlato, moj dječak, moj simpatični letač, moj Raymond.
I kako se ne čuditi ljubavi koja ima sto lica i kad ne nestaje nego se pretača i prelazi iz jednog u drugo.
I svako je lijepo i svako je vrijedno, najljepše dosad, tako je rekao.
I baš svako je nedovoljno da budemo sretni vani. Gdje smo udaljeni silnim kilometrima..i silnim godinama.
Reći ćete,da je to to, bilo kakva udaljenost ne bi bila problem.
Znam.
I da ovako ne znači ništa i nije ništa.
Znam.
Al u mom koordinatnom sustavu znači puno.
I značit će.
Što ne znači da nema mjesta za druge veličine.