Jessica Bolton - odluka

KRIVI BROJ


David nije maknuo pogled s mene.
„ Nešto nije u redu?“ Upitao je.
Odmahnula sam glavom.
„ Nije.“ Napokon sam progovorila. „ Slušaj, David.... Jednostavno ne mogu. Ti si zauzet, kao i ja i jednostavno...“
„ Imaš dečka?“ prekinuo me.
„ Da. I ne mislim učinit ništa za čim ću poslije žaliti.“ Odgovorila sam nakon produljene tišine.
David je pognuo glavu i usmjerio pogled prema podu. Nisam shvaćala tu reakciju. Srce mi i dalje nije prestalo ubrzano tući. Ruke su mi se tresle. Počela sam zamišljati što bi se dogodilo da sam pristala izaći s njim. Misli mi je prekinulo zvono. Okrenula sam se i potrčala prema učionici. Nisam se pozdravila s Davidom. Nisam znala kako.
U učionici sam sjela u treću klupu u redu do vrata. Pogledom sam potražila Dianne. Ona je sjedila u petoj klupi u redu do prozora. Pažljivo je slušala profesoricu i zapisivala sve što ona govori u laptop.
„ Lijep ste par.“ Začula sam glas iza sebe. Bila je to cura s kojom sam se sudarila na hodniku. Okrenula sam se prema njoj i nasmješila se.
„ Nismo par. I ja i on smo zauzeti.“ Odgovorila sam.
„ Šteta.“ Kelly je slegnula ramenima. „ Oh, usput, ja sam Kelly. Kelly Gold.“ Pružila mi je ruku.
„ Jessica Bolton. Drago mi je.“

Na engleskom smo radili gramatiku. Past Perfect. Profesoricu uopće nisam slušala. Po bilježnici sam počela crtati svakakve gluposti koje uopće nisu imale neko značenje. Svako malo bih u laptop zapisivala ono što je profesorica pisala po ploči iako nisam zapravo ni gledala što točno prepisujem. U učenici je vladala tišina. Čulo se jedino vijorenje zavijesa na laganom vjetru koji je puhao. Taj vjetar me na neki način odvukao u svijet mašte. Zamišljala sam sebe i Davida na plaži. Vjetar je lagano puhao i moja duga crna kosa vijorila je po zraku dok smo bosi šetali plićakom. Odjednom mi se pred očima pojavilo Benovo lice. Naglo sam se trgnula i vratila u..., pa... običan svijet.
Kad je napokon zvonilo okrenula sam se prema Kelly i upitala je što smo na satu zapravo radili. Prvo se nasmijala, a onda mi je objasnila sve o čemu je profesorica govorila. Počela sam se polako zbližavati s njom. Kako sam nova u ovoj školi, svkai prijatelj dobro dođe. Ona me oduševila svojom vedrošću i plemenitošću. Pomogla bi svakome tko je zamoli.
Nakon objašnjenja koja sam dobila, vratila sam papire u ormarić i otišla u sobu.

„ Hej, Ben. Jess je. Zvala sam te danas 3 puta, ali se ne javljaš. Molim te da me nazoveš kad čuješ poruku. Željela bih te čuti. Nedostaješ mi. Šaljem ti veliku pusu...“
Ovo je već treći put da se javlja telefonska sekretarica. Ben mi već stvarno nedostaje. Željela bih ga čuti, bar na kratko. Kako nisam mogla razgovarati s Banom nazvala sam Jane. Ona ima telefon koji spaja pozive, pa se u razgovor pridružila i Cath.
„ Zezaš me?“ upitala je Jane.
„ Ne.“ odgovorila sam.
„ Pa ti si napokon upoznala Davida.“ dobacila je Cath.
„ Jesam, ali nije bilo baš onako kako sam zamišljala.“
„ Gle, mala uvreda nije ništa. Nije se naljutio.“ Rekla je Jane.
„ A kako, molim te, ti to znaš?“ ljutito sam upitala.
„ Nemoj se ljutiti.“ Začuo se Cathin glas, „ Ima pravo. Da sa ljuti ne bi te zvao u kino.“
Kad bolje promislim imaju one pravo.
„ Vi znate da sam u vezi s Benom.“ Odgovorila sam im.
„ Ali on ne zna što ti radiš....“
„ Jane, nisam takva. I ti to znaš.“
„ Nitko nije. Ali onaj pogled na večeri koji si opisala...“ dodala je Catherine, „ Nešto govori...“
„ Što? Da me voli, da mu se sviđam? Znaš, mislim da će me zaprositi..“ rekla sam sarkastičnim tonom.
„ Nikad ne znaš. Zar ne Jane?“ upitala je Cath.
Na krevetu sam ugledala svijetlo. Bio je to mobitel. Curama sam rekla da međusobno razgovaraju dok ja pogledam tko me treba. Spustila sam slušalicu kraj telefona i legla ne krevet te uzela mobitel u ruke. Dobila sam poruku.

Molim te, iskreno te molim, da mi se pridružiš na kavi...
Čekam te u školskom kafiću za pola sata...
David.

Zinula sam od šoka. Od kuda mu moj broj? Što zapravo želi? U tom trenutku je u sobu ušla Dianne. Ustala sam s kreveta i prekrižila ruke.
„ Ti si mu dala broj, zar ne?“ upitala sam.
„ Kome?“ nacerila se.
„ Znaš ti dobro.“
„ Dobro, dobro... Jesam... Bit ćeš mi zahvalna jednog dana.“
Ugasila sam mobitel i bacila ga na krevet te ponovo u ruke uzela telefonsku slušalicu. Dok sam s curama nastavljala razgovor gledala sa u Dianne koja je pisala nešto na kompjuteru. Svakom malo bi pogled bacila na TV. Bio je nekakav glazbeni show.
„ Što je bilo?“ začula sam Janin glas.
„ David me zove na kavu.“
S druge strane čula se velika vriska.
„ Ideš obavezno!“ viknula je Cath.
„ Ne, ne idem.“
„ Oh, da! Ideš.“ Uporno je nastavila Cath.
„ Ne odeš li, ja i Cath dolazimo do tebe. Tada se nećeš izvući živa odatle.“
„ U redu. Ići ću. Ali Benu nemojte reći ni riječi.“
„ Dajemo riječ.“ Odgovorile su u isto vrijeme.
„ Sretno.“ Rekla je Cath.
„ I s moje strane isto.“ Dodala je Jane.
Poklopila sam slušalicu i vratila se na krevet.
.Zarila sam glavu u jastuk i zaklopila oči. Ne želim prevariti Bena, ali ne mogu mu ni reći. Ipak, ovo je samo prijateljska kava.
Nakon što je cijelo jutro sjalo sunce, sada je počela je padati kiša. Osluškivala sam kako te male kapljice vode udaraju o prozor iznad mog kreveta. Iako sama sebi nisam željela priznati, u meni je bila želja za odlaskom u kafić. Htjela sam sjesti pokraj njega i osjećati njegov miris, čuti njegovo disanje, zagrliti ga. Ali to nije bilo moguće. Zagrliti ga. Kad sam kraj njega kao da postoji neka druga Jessica. Više nasmijana, veselija, naivnija. Toliko puta se u mom srcu znao pojaviti osjećaj sigurnosti, sreće, zaljubljenosti, ali i nemoguće ljubavi. Ne želim drugima uništavati vezu, a pogotvo ne sebi. S Benom je situacija bila potpuno ista. I kraj njega bi se pojavila ona druga Jessica. I ponovo bi nastao osjećaj sigurnosti, sreće, ljubavi. Otvorila sam oči i otišla do ormara se presvući. Skinula sam uniformu i obula kratke crne hlače i crvenu majcu. Dianne je još uvijek sjedila za kompjuterom. Poljubila sam je u obraz, objasnila kamo idem, što se njoj naravno sviđalo, i krenula prema kafiću.

Kafić je bio pun. Pogledom sam potražila Davida. Sjedio je u separeu s još dvoje ljudi kojima izdaleka nisam vidjela lice. Mahnuo mi je rukom i pokazao da dođem do njih.
Kad sam se približila ugledala sam Kelly i viskog, mišičavog dečka kratke crne kose i smeđih očiju. Sjela sam pokraj Davida i naručila cappucino i čašu vode. Na stolu se se već nalazila neka pića. Coca-Cola za Kelly, crna kava za Davida i pivo za, meni još uvijek nepoznatog dečka.
David me predstavio svima. Kelly i ja smo se nasmijale i rekle dečkima da idemo zajedno u razred. Dečko koji je sjedio pokraj Kelly bio je njen dečko. Zove se John i najbolji je Davidov prijatelj. Zajedno idu na UCLA. Universtiy of California, Los Angles. Studiraju dramu.
Svima sam pričala o sebi. Od kuda dolazim, o svojoj obitelji, o Jane i Cath.
Nakon što je razgovor krenuo svi smo se opustili. Smijali se različitim dogodovštinama. Ljudi koji su također bili u kafiću stalno bi pogledavali na nas. Vjerovatno su mislili da smo ludi.
U jednom trenutku David me zagrlio jednom rukom i polako približavao svoje lice mojem. Jedan dio mene žarko je želio primiti ga za to lijepo lice i napokon ga poljubiti, no s druge strane tu je bila savjest koja mi nije dopuštala da počinim pogrešku. U zadnji čas, tik prije nego li su njegove usne dotakle moje, izmaknula sam glavu.
„ Što radiš?“ viknula sam.
„ Samo sam.. samo sam....“ David je počeo mucati.
„ Što???“ ustala sam. „ Zar tebi Bog nije dao pri rođenju nešto što ti je očito potrebno?“ nastavila sam ne spuštajući ton.
David je odmahnuo glavom.
„ Upute za uporabu mozga.“ Dodala sam. „ Rekla sam ti ne želim učiniti ništa za čim ću poslije žaliti. Ne želim prevariti dečka.“ Uzela sam čašu vode u ruku i zalila ga.
„ Ostavi me na miru.“ Rekla sam i izašla iz kafića.

Čim sam stigla u sobu legla sam na krevet i dlanovima pokrila lice. Ipak sam na neki način učinila nešto za čime žalim. Toliko jako sam ga željela poljubiti. Zašto sam to učinila. I što je još gore, zašto sam ga toliko uvrijedila.
Suza mi je kapnula niz lice. Savjest mi je govorila nisam lijepo reagirala. Trebala sam se ispričati.
Ustala sam se s kreveta i brzo počela tipkati po telefonu.

„ Halo?“ začuo se muški glas s druge strane telefona.
„ Slušaj, David. Željela bih ti se ispričati za ono što sam ti napravila u kafiću. Pokvarila sam cijeli izlazak. Nisam to mislila. Jednostavno, nedostaju mi neke osobe i zato sam živčana. Molim te, oprosti.“ Izgovorila sam ubrzanim tonom. Kao da mi se nekamo žurilo.
„ Jess? Ovdje Ben. O kojem izlasku govoriš i tko je David?“ ponovo se začuo muški glas.
Pogledala sam na zaslon telefona na kojem je pisao telefonski broj koji zovem. U svoj toj žurbi umjesto Davidovog broja upisala sam Benov.

Hodnici su bili prepuni učenika. Svi su polako krenuli prema sobi za sastanke. Red za dizalo je bio poprilično dugačak, pa smo Dianne i ja odlučile ići stepenicama. Čulo se toliko različitih glasova da sam na trenutak pomislila kako sam u svojoj školi u New Yorku, kako će mi svakog trenutka prići Jane, Cath i Ben. Na trenutak sam zatvorila oči i duboko udahnula. Ben mi jako nedostaje. Misli su me toliko zaokupile da nisam ni shvatila kako već stojim ispred sobe za sastanke. Dianne me povukla za ruku. Sjele smo u četvrti red. Na svakoj stolici nalazila se vraćica s knjigama. Nije ih bilo puno. Sama sam birala 4 predmeta, a dva su obavezna. Odbrala sam matematiku, američku povijest, etiku i tijelesni. Kao obavezne predmete dobila sam engleski jezik i američku književnost.
Nakon što su svi učenici stigli u sobu, na jednu malu pozornicu popela se ravnateljica.
„ Hm...“ promrmljala je udrajući prstima po mikrofonu.
„ Ovako...“ napokon je započela. „ Da previše ne oduljim, knjige ste dobili. Predmete ste i ove godine sami birali i više ih ne možete zamijeniti. To je pod brojem jedan. Pod brojem dva, svi koji stanujete u Los Anglesu možete večeras otići kući, ali zapamtite da je sutra ujutro škola. Svi ostali, koji ste došli iz drugih gradova, ostat ćete na svečanoj večeri povodom otvorenja škole za novu školsku godinu. Eto, to je sve što sam vam imala za reći. Možete ići.“ Ravnateljica je sišla s pozornice i krenula prema Dianne.
„ Pričekaj me na sekundu.“ Rekla je Dianne i nastavila,
„ Moram nešto pitati ravnateljicu. Čekaj me ispred ove sobe.“
Kimnula sam glavom i izašla van.
Naslonila sam se na zid pokraj vrata i izvadila mobitel iz džepa. Na ekranu je pisalo Imate jedan propušten poziv. Stisnula sam tipku ok i na mobitelu se pojavila Benova slika.
Odlučila sam ga nazvati, ali je u tom trenutku izašla Dianne.

„ Željela bih da upoznaš moju obitelj. Pitala sam ravnateljicu za dopuštenje i dobila si ga.“ Pružila mi je papir.
„ Ali, to je obiteljska večera.“ odgovorila sam.
„ Nema veze. Ja te pozivam, a moji roditelji uvijek rado prihvaćaju novo društvo. Molim te...“ sklopila je dlanove.
„ No dobro. Bit ću spremna za pola sata. Da li je to u redu?“ upitala sam.
„ Naravno. Ja moram otići sada, ali ću ti dati adresu.“ Izvadila je jedan mali blokić i na njemu zapisla adresu.
Uzela sam u ruke potvrdu za izlazak i papirić te krenula u sobu kako bi se presvukla.

Stigavši u sobu, sjetila sam se propuštenog poziva. Odmah sam nazvala Bena.
„ Hej, ljubavi. Što mi radiš?“ upitala sam.
„ Ništa posebno. Odmaram se od treninga. Što ima kod tebe?“
„ Evo, baš se spremam za večeru.“
„ U kantini?“ upitao je zbunjujućim glasom.
„ Ne. Moja cimerica me pozvala kod sebe na večeru.“
Nastala je kratka tišina.
„ Zvala sam te popodne, ali si bio na treningu.“ Progovorila sam.
„ Znam, rekla mi je mama. Zato sam ja zvao tebe, ali se nisi javljala.“
„ Bila sam na nekom sastanku. Komplicirano.“ Nasmijala sam se.
„ Nedostaješ mi.“ Rekao je Ben tužnim glasom.
„ I ti meni.“ Zagrizla sam usnu. Možda ipak ovo nije bila dobra ideja. Doći ovdje.
„ Ostavit ću te da se spremiš. Želim ti dobru zabavu.“
„ Hvala. Volim te.“
„ I ja tebe.“ Dodao je.
Poklopila sam slušalicu i krenula prema ormaru.

E, sad... Haljina... Hm... Od svih mogućih haljina izabrala sam bijelu haljinu do koljena. Na njoj nije bilo nikakvih slova, crteža. Ništa. Obična bijela haljina. Jednostavna, a posebna. Odlučila sam staviti veliki remen zlatne boje kao jedan ukras. Na lijevu ruku stavila sam zlatnu narukvicu. Od obuće odlučila sam obuti zlatne štikle... A kosa? Kao i uvijek kada idem van. Potpuno ravna. Hvala Bogu da postoji pegla za kosu.
Izašla sam iz internata i ugledala veliku crnu limuzinu.
Prišla sam stražaru na glavnom ulazu i dala mu potvrdu za izlazak te ga zamolila da pozove taksi.
„ Oh, vi ste gospođica Bolton.“ Rekao je gledajući u papir.
„ Limuzina je za vas. Gđica. Dianne ju je poslala po vas.“ Nastavio je.
Ostala sam u šoku. Dosada se nikad nisam vozila limuzinom. Drago mi što imam tako dobru cimericu.
Sjela sam u auto i promatrala papirić na kojem je pisala adresa. Zašto mi je dala adresu ako je poslala vozača po mene?, pomislila sam. No to nije bilo važno. Bila sam jako nervozna. Što će njeni roditelji misliti o meni? Ja ne nosim odjeću poznatih kreatora, niti obuću poznate marke. Što ako me na kraju izbace? Ta i mnoga slična pitanja kružila su glavom.
Limuzina se odjednom zaustavila. Za par sekundi vozač mi je otvorio vrata.
Ugledala sam prekrasnu crveno-sivu kuću sa mnogo prozora. Ma što kuću? Kućerinu. Nisam mogla vjerovati da netko ima toliko sreće da živi u toj divoti. A dvorište? Jedno od najljepših koje sam ikada vidjela. Zasigurno imaju vrtlara. Trava je bila prekrasne svijetlo zelene boje. Pokošena. Cvijeće je također bilo njegovano. Bilo je tu ruža, tulipana, maćuhica. Svega.
Imali su polukružni prilaz. Limuzina je stala točno ispred ulaznih vrata tako da nisam dugo morala hodati.
Pozvonila sam i odmaknula se jedan korak unazad.
Nakon nekoliko sekundi, vrata su se počela otvarati. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Očekivala sam nekog batlera koji će otvoriti vrata. Ali nije. Pogledala sam na papirić kako bih se uvjerila da sam na točnoj adresi. Otišla sam i do vozača te mu pokazala gdje bih trebala biti. On je kimnuo glavom i pokazao u kuću ispred koje sam se nalazila. Ponovo sam pogledala u papirić. Pokušala sam naći i najmanju grešku, ali je nije bilo. Bila sam na pravoj adresi, a na vratima je stajao sam David Carter.

„ Bok, ja sam Dianne.“ Predstavila se djevojka koja je ušla u sobu. Dianne je bila visoka djevojka kovrčave smeđe kose i smeđih očiju. Po njenoj odjeći se moglo reći da dolazi iz imućne obitelji.
„ Ja sam Jessica. Drago mi je.“ Ljubazno sam odgovorila i pružila joj ruku.
„ Sviđa ti se škola?“ upitala je.
„ Još nisam bila u školi. Obišla sam samo internat. Sudeći po izgledu internata, škola ne može biti grozna. Ovdje sve miriši na lovu, sve je najbolje uređeno...“ Odgovorila sam.
„ To je istina. U ovu školu idu samo imućni, ali ima par stipendista. Stipendiju dobivaju samo najbolji učenici u državi. Kao ti.“
Nasmješila sam se.
„ Ja moram do dramske grupe. Vidjet ćemo se kasnije. Obiđi školu. Svidjet će ti se.“ Kimnula je glavom.
„ Može. Hvala na savjetu.“
Dianne me poljubila u obraz i izašla iz sobe.
Izvadila sam odjeću iz kovčega do kraja i spremila ju u ormar. Između ormara bila su vrata. Kako su ormari dosta veliki, vrata se uopće nisu mogla vidjeti s ulaza u sobu. Otvorila sam vrata. Bila je to kupaonica. Desno od vrata nalazio se jacuzzi, a lijevo od vrata masažna tuš kabina. Točno nasuprot vrata nalazio se umivaonik, a iznad njega veliko ogledalo. U lijevom kutu od umivaonika nalazio se ormarić sa ručnicima, a u desnom kutu od umivaonika se nalazio wc.
Ostala sam u šoku. Ne samo da je soba savršena, već je i kupaonica iznad mojih očekivanja. Upitala sam se koliko neki roditelji plaćaju svom djetetu jednu godinu školovanja.
Vratila sam se u sobu. Neko vrijeme sam sjedila na krevetu i gledala TV. No, to mi je ubrzo dojadilo pa sam odlučila nazvati roditelje. Bili su oduševljeni školom. Tko ne bi? Nakon njih, nazvala sam Jane.
„ Bok, mala... Kako je u NY?“ upitala sam
„ Ejjj...“ oduševljeno je viknula Jane, „Super je.“
„ Vidim da uživate bez mene.“ Sarkastično sam dodala.
„ Ma, ne. Nedostaješ nam, ali se dobro snalazimo. Kako je kod tebe?“ upitala me.
„ Odlično. Upoznala sam si cimericu. Super je.“
„ A jesi upoznala Davida?“
„ Ha,ha... Kao prvo, tek sam stigla, a kao drugo znam da ga neću upoznati....“
„ Oprosti što te prekidam, ali moram ići...“ Rekla je Jane nakon produljene tišine. „ Idem van s Jamiem“
„ S onim tipom koji trenira s Benom?“
Ne mogu vjerovati da sam se tek sada sjetila Bena. Vjerovatno je to zbog uzbuđenja.
„ Da. Poslat ću ti mail o tome kako je bilo. Pusa“
„ Pusa...“

Nakon Jane zvala sam i Catherine i Bena. Catherine je bila zauzeta pripremanjem sestrine rođendanske zabave, a Ben je bio na treningu.Već mi nedostaje. Nedostajale su mi njegove oči, njegov osmjeh, njegov glas... Obgrlila sam se rukama i duboko udahnula. Sve bih dala da ga vidim. Suza mi je kapnula niz lice. Obrisala sam ju rukom i odlučila prošetati školom.
Čim sam sišla u predvorje upoznala sam neke nove prijatelje. Jake je bio visok 17-godišnjak ih kratke crne kose i plavih očiju. Izležavao se na trosjedu i gledao TV. U jednom naslonjaču sjedila je Hayley. Njena smeđa kosane podsjećala je na med, a njene oči imale su predivnu nijansu zelene boje. U njenim očima vidio se sjaj. Gledala je u Jakea. Meni se činilo da ima neke osjećaje prema njemu. Uzela je knjigu i pravila se da čita iako je bilo očito kako joj pogled svake sekunde odlazi prema slatkom 17-godišnjaku. Sjela sam u naslonjač do Hayley. Pričali su mi o školi. Ovu školu oni polaze već sada 4. godinu za redom. Maturanti su, kao i ja. Ispričali su mi kako se na drugom katu internata, osim soba, nalazi i teretana. Na trećem katu nalazilo se kazalište. Naravno, bile su i sobe na trećem katu. Tako sam zapravo shvatila da svaki kat ima i neki dodatak, osim prvog kata. Na četvrtom katu bio je bazen, na petom knjižnica i na šestom soba za sastanke. Tamo bi se sastajali svi učenici kada bi ravnateljica imala neku obavijest.
Jake i Hayley su mi također rekli da iza škole postoji trgovački centar jer u blizini nema nikakvih dućana, a i niti jedno javno prijevozno sredstvo ne vozi u grad. Dopuštenje za izlazak tamo dobivamo od ravnateljice. U centar se odlazi subotom, a dopuštenje se dobiva jedino ako u prethodnom tjednu nismo imali niti jedan neopravdani sat i ocjenu manju od 3.
Puno vremena sam provela pričajući sa novostečenim prijateljima pa sam se odlučila vratiti u sobu i obilazak škole obaviti sutra.


„ Da li ti je bilo dosadno danas?“ upitala me Dianne čim sam ušla u sobu.
„ Nije. Upoznala sam Jake i Hayley. Ispričali su mi sve što me zanimalo u vezi internata i škole. Tu je dosta toga fancy i otmjeno. Wow.“ Odgovorila sam.
Dianne se nasmijala.
„ Donijela sam ti raspored. Sutra ti nastava počinje od 9.“
„ Hvala.“ rekla sam uzimajući papir iz Dianneine ruke.
„ Ti si dobila stipendiju?“ upitala sam
„ Ne. Moji roditelji mi plaćaju ovu školu.“
Znala sam. Po odjeći se vidjelo da je iz bogate obitelji. Nosila je sat D&G, bijele Lacoste tenisice i S.Oliver komplet. Traperice i bijelu majcu. Zašto sam uopće išla pitati takvo glupo pitanje.
„ Baš fora. Ja sam ovdje zahvaljujući stipendiji.“
„ Znam. Ravnateljica mi je sve rekla. Inače, ja sam voditeljica dramske grupe ovdje.“
„ Stvarno?“ oduševljeno sam upitala., „Bih li se ja mogla pridružiti? Obožavam glumu.“
„ Naravno. Dramska grupa se sastaje sutra nakon nastave u kazalištu. To je...“
„ Znam gdje je kazalište.“ Prekinula sam je. „ Jedva čekam.“
„ Što misliš upisati nakon srednje?“ Dianne je sjela za radni stol i upalila kompjuter.
„ Željela bih studirati dramu na Julliardu.“
„ Onda ćeš sigurno upasti tamo. Uvijek prvo primaju S polaznike ove škole. Naravno, budeš li ovdje uspješna.“
Na kompjuetru se pojavio zaslon Imate jednu novu e-mail pruku.
„ Dat ću sve od sebe.“ Odgovorila sam. „ Kakav si mail dobila?“
„ Moramo otići u sobu za sastanke po knjige.“
Dianne je poklopila laptop.
„ Ideš?“ upitala je.
„ Naravno.“ Odgovorila sam i zajedno s Dianne izašla iz sobe.

VII. Poglavlje

L.A.

„ Oprosite, gospođice. Molim Vas da se vežete. Slijećemo za 5 minuta.“ Rekla mi je stjuardesa.
Prstima sam protrljala oči,a zatim pogledala kroz prozor. Bilo je predivno. Mnogo vila s bazenima. Bile su savršene. Sigurno bi bilo lijepo živjeti u takvoj kući sa suprugom i djecom... Ah... Koliko me još godina dijeli od toga... Ponekad mi se čini kao vječnost...Također se mogao vidjeti i dio Tihog oceana. Nešto prekrasno... Valovi su udarali u kamenje, a kapljice koje bi nastale letjele su prema plaži. Plaže su bile pješčane. Kao one u filmovima. Nekoliko ljudi uživalo je kupajući se, dok je većina odlučila sunčati se i poprimiti nekakvu boju.

Čim sam izašla iz aviona, čekao me auto. Prišao mi je jedan visok čovjek u crnom odijelu s crnom kapom. Bio je to vozač. Škola je dosta udaljena od zračne luke. Oko 30 km. Bilo bi previše da se pješači, a od javnih prijevoznih sredstva niti jedan ne vodi prema školi. To je jedna od mana internata. Udaljen je kako u njegovoj blizini ne bi mogli koračati stranci. Pristup je dozvoljen samo učenicima i profesorima.

„ Vi ste gospođica Bolton?“ upitao je vozač.
„ Da. Ja sam.“ Odgovorila sam potvrdno.
„ Molim Vas uđite u auto. Ja idem po vaše stvari i kad se vratim odvest ću vas u vaš internat.“
„ U redu.“
Sjela sam na stražnje sjedalo i čekala nekih 5 minuta kad sam ugledala vozača kako nosi moje stvari.
Čim smo se udaljili od zračne luke olako su se počele pojavljivati kuće. Kuće nisu imale ogradu, a na svkom prilazu se mogao vidjeti barem jedan auto. Trava je svima bila pokošena i njegovana. Iako su kuće bile prizemnice, izgledale su poprilično veliko. Svaka od njih je također imala trijem i na njemu ljuljačku. Ispred jedne kuće obitelj je roštiljala, a ispred druge su dvojica dječaka igrala američki nogomet. Sve se činilo tako mirno. Prekrasan grad, pomislila sam.
Do internata nam je trebalo 20 minuta. Vozač je u ruke uzeo nekakav daljenski i njime otvorio kapiju.
Na ulazu, ispred internata, dočekala me ravnateljica.

„ Dobrodošla, Jessica. Drago mi je da si s nama.“ Pružila mi je ruku.
„ Hvala. I meni je drago.“ Ljubazno sam odgovorila.
„ Dođi. Pokazat ću ti tvoju sobu.“ Mahnula je rukama prema meni kao znak da dođem, a zatim je pucketnula prstima i dala znak vozaču da ponese moje stvari.

Internat je bio užasno velik. Ipred internata nalazila se velika fontana i oko nje četiri klupice koje se bile zauzete.
Ušla sam s ravnateljicom u internat. Čim se uđe, dolazi se u veliko predvorje. Na sredini predvorja bile su duple stepenice koje su vodile na slijedeći kat. Iza stepenica nalazilo se dizalo. Lijevo od ulaznih vrata bio je hodnik koji je, prema riječima voditeljice, vodio u blagavaonicu. S lijeve strane stepenica nalazio se dnevni boravak. Malo modernije uređen nego u studenskim domovima. Nasuprot plazme nalazio se veliki trosjed i sa svake strane dva naslonajča. Pokraj plazme, sa svake strane, nalazile su se dvije police s knjigama. Ne udžbenici već knjige za čitanje pod slobodnim satovima. Na policama se također moglo pronaći i par dobrih časopisa. S desne strane stepenica nalazila se pozornica, a ispred nje stolice namjenjena publici.
„ Pozornica služi za priredbe za početak i kraj školske godine, a ponekad i za humanitarne koncerte.“ Rekla je voditeljica pokazujući na smeđu pozornicu sa crvenim parketom i bijelim stolicama ispred nje.
Nastavile smo dalje. Hodnik koji se nalazio desno od ulaznih vrata vodio je u zbornicu. Tu je učenicima ulaz zabranjen, osim ako imaju posebno pismeno dopuštenje profesora za ulazak. Na početku hodnika stajao je stražar koji je, ako bi neki učenik donio dopuštenje za ulaz, provjeravao ispravnost te potvrde.
Nakon obilaska prizemlja, krenule smo na kat. Internat je imao šest katova i potkrovlje. Nije to bilo obično potkrovlje. Tamo se nalazio ravnateljičin ured, tajništvo i računovodstvo. Na svakom katu nalazilo se dvadeset soba. Moja soba bila je na prvom katu.

„ Ovo je tvoja soba...“ Rekla je ravnateljica otključavajući vrata sobe. „ Broj 14. Unutra te čeka tvja cimerica.“ Nastavila je.
„ Hvala još jednom.“ Zahvalila sam se i krenula u sobu.
„ Još samo nešto.“ Viknula je profesorica u zadnji čas.
„ Recite.“ Kimnula sam glavom.
„ Na zadnjem katu nalazi se moj ured. Sutra te molim da dođeš prije nastave kako bih ti dala plan škole da se ne izgubiš.“
„ U redu. Doći ću prije prvog sata."
Ravnateljica mi se nasmješila i nastavila dalje.
Otvorila sam vrata sobe. U sobi se nalazilo sve što svakom učeniku treba. Nasuprot vrata nalazila su se 2 kreveta, a kraj svakog od njih bio je noćni ormarić. Na njima je bila lampa i telefon. Svaki učenik imao je svoj broj tako da im linija nikada ne bude zauzeta kada trebaju razgovarati. Desno od vrata bila su 2 ormara, a lijevo 2 radna stola. Na svakom stolu bio je laptop. Tamo je običaj da škola sve daruje učenicima. Možda je i zato tako skupa. Iznad radnih stolova bila je zidna plazma tako da se svaku večer moglo uživati ležajući u krevetu i gledajući film. Moji kovčezi već su bili u sobi. Počela sam se raspakiravati kad su se vrata sobe odjednom otvorila.

IV. Poglavlje

AERODROM


Jutro je napokon svanulo. Toliko sam čekala ovaj dan. Otvorila sam oči nasmiješila se. Iz hodnika su se čuli razni glasovi.
„ A da ju ostavimo da još malo spava?“ rekao je muški glas. Bio je to tata.
Vrata su se lagano otvorila i kroz njih je provirila mamina glava. Kad je shvatila da sam budna, otvorila ih je do kraja.
„ Vidiš?“pogledala je u tatu, „ Tko može spavati kad zna da će mu se za dva sata ostvariti najveća želja?“
Tata je pognuo glavu. Znao je da ima pravo. Ovo sam čekala od svoje 7 godine.
„ Dobro jutro.“ Pozdravila sam ih.
„ Dobro jutro, dušo.“ Rekli su u isto vrijeme.
Tata je uzeo stolicu i stavio je kraj kreveta te sjeo na nju. Mahnuo je mami da dođe sjesti na krevet. Ja sam se prebacila u sjedeći položaj.
„ Kako si?“ upitao me tata.
„ Super. Nikad bolje.“ Odgovorila sam.
„ Jesi nervozna?“ dodala je mama.
„ Malo. Koliko je sati?“ upitala sam rastezujući ruke.
Tata je pogledao na sat i odgovorio.
„ Ako se brineš da ćeš zakasniti, nemoj. Imaš još dva sata.“
Avion je polazio u osam sati. Toliko jako sam željela da ovih dva sata što brže prođu. Želja da sjednem u avion i odem bila je jača od svega. Nisam mogla jesti, spavati. Ništa.
„ Mi idemo u kuhinju pripremiti doručak...“ rekla je mama ustajući sa kreveta. „ Ti se presvuci i siđi. Moraš pojesti nešto prije puta.“ Nastavila je.
„ Ali, mama, nisam gladna. Želim samo što prije na aerodrom.“
Pogledala sam na sat koji se nalazio na noćnom ormariću. Prošle su tek dvije minute.
„ Bar pojedi nešto malo. Za mene.“ Rekao je tata svojim dubokim, jakim glasom.
„ U redu.“ Nasmiješila sam se. „ Samo zbog tebe.“
Tata se polako usatjao sa stolice kako bi otišao mami pomoći spremiti doručak.
„ Tata?“ primila sam ga za ruku. „Pričekaj sekundu.“
Otvorila sam ladicu noćnog ormarića i izvadila sliku na kojoj je cijela obitelj.
„ Izvoli. Da me se sjećate.“ Pružila sam mu poklon.
„ Mi bi se sjetili tebe i da odeš na tri godine. Nedostajat ćeš nam.“ Jedna suza kapnula mu je iz oka.
„ Tata? Zar ćeš plakati?“
Brzo je rukom obrisao suzu i odgovorio.
„ Ne, samo mi je nešto upalo u oko.“
„ Da, baš.“ Odvratila sam sarkastično.
„ Ne sjećam se ove slike. Nismo se slikali zajedno.“ Rekao je gledajući u sliku koju sam mu poklonila.
„ Nismo, ali sam na PhotoScapu spojila sliku svakog od nas.“ Odgovorila sam pokazujući prstom na sliku.
„ Hvala.“
„ Nema na čemu.“
Tata me poljubio u obraz i otišao u kuhinju.

Ustala sam se iz kreveta, obula papuče i otišla u kupaonicu oprati zube.
Nakon što sam kasnije obukla, sišla sam u kuhinju.

Za stolom je sjedila cijela obitelj.
„ Znači, danas napokon odlaziš?“ rekla je Julie nakon produljene tišine.
„ Da.“ Kimnula sam galvom. „ Sretni?“
„ Itekako.“ Odgovorio je Mike brzinom munje.
„ I neću vam nedostajati?“
Neko vrijeme su oboje šutjeli. Dobro su znali da ću im itekako nedostajati samo to nisu željeli priznati.
„ Ne.“ Odgovorila je Julie, a u očima se vidjelo da laže.
„ Skužila je.“ Dodao je Mike. „ U redu, priznajemo. Nedostajat ćeš nam, ali samo malo.“
Mama ga je pogledala ljutitim pogledom.
„ Dobro, dobro... Nedostajat ćeš nam puno. Sretna?“
Svi za stolom su se nasmijali.

Nakon što smo svi pojeli doručak, tata je stavio moja tri kovčega u auto. Sjela sam na suvozačko mjesto i čekala da krenemo. Kad je auto napokon krenuo, pogledala sam kroz vjetrobransko staklo, duboko udahnula i nasmješila se. To je to, pomislila sam, napokon!


Na aerodromu su me već čekali Jane, Cath i Bane.
„ Hvala što ste me dopratili.“ Zahvalila sam roditeljima, Jane, Catherine i Benu.
„ Nema na čemu, dušo.“ Rekla je mama i poljubila me u obraz.
„ Mama i ja idemo, a ti se pozdravi s prijateljima.“ dodao je tata i nastavio, „ Nazovi nas kad stigneš. U redu?“
„ Ne brini, tata. Budem.“
Zagrlio me toliko jako kao da me posljednji put vidi.
„ Tata? Gušiš me!“
Tata se odmah odmaknuo i počeo se ispričavati.
„ Oprosti! Oprosti!“
„ U redu je.“
Okrenula sam se prema Julie i Mikeu i zagrlila ih.Također sam im obećala da će dobiti poklon kad se vratim.
„ Nemoj ih zaboraviti...“ dobacila mi je sestra dok su izlazili iz zračne luke.
„ Inače si gotova...“ dodao je Mike. On se stalno šali. Makar on to smatra ozbiljnom prijetnjom. Sviđa mi se imati takvog brata. Nikad nije dosadan. Nedostajat će mi oboje.
Mahnula sam i poslala poljubac, te se okrenula prema curama i Benu.

„ Sigurno se raduješ. Napokon ti se ostvaruje san...“ rekla je Jane i zagrlila me. „ Čim stigneš, pošalji mi mail.“ Nastavila je.
„ Meni također.“ Dodala je Catherine i poljubila me u obraz. „ Ili kao i obično nazovi, pa ćemo spojiti poziv.“
„ Naravno.“
Ben je odmahnuo rukom i nastavio jesti hot dog.
„ Što je?“ Upitala sam.
„ Vi ste mobilne ovisnice. Visite na tim napravama od 0 – 48 h.“
Cure i ja smo se glasno nasmijale.
„ Trebate na nekakvo odvikavanje.“ Nastavio je Ben,
„ Koliko minuta razgovora potrošite mjesečno?“
Ja i Cath se nismo mogle prestati smijati, pa mu je Jane dala odgovor.
„ Oko tisuću minuta.“
Ben se zagrcnuo. Šutio je još nekih 5 minuta, a zatim ponovo progovorio.
„ Ništa me ne pitajte! Još uvijek sam u šoku.“
„ Ja i Jane idemo...“ rekla je Cath gledajući me u oči. I dalje se nije mogla prestati smijati, „ A ti Ben...“ okrenula se prema njemu, „ Pazi da je ne rasplačeš...“
Cure su me jedanput zagrlile i otišle kući.

„ Zadale su mi nemoguću misiju. Vidiš... Nisam uspio“ rekao mi je dok mi je suza kapnula iz oka.
„ Ovo je doista teško. Oproštaji mi jednostavno ne idu. Ne mogu vjerovati da cure neću vidjeti 10 mjeseci. Ne mogu vjerovati da tebe neću vidjeti 10 mjeseci.“
„ Obećao sam da ću te čekati. A i cure te sigurno neće zamijeniti. Najbolja prijateljica si im.“
„ Naravno. I samo da znaš, držim te za riječ. Obećao si da ćeš me čekati, dvaput, i to želim da ispuniš.“ Rekla sam mu dok sam brisala suze. Tad se u meni pojavila sumnja. Što ako upoznam Davida? Što ću onda? Bila sam sasvim sigurna u ovu vezu s Benom, ali me sad ova stipendija potakla na sumnju... Što ako sam pogriješila?


„ Što ti je Jess?“ upitao me.
„ Ništa. Previše sam se zamislila.“ Nisam mu mogla reći istinu. Kako i bih? Što da mu kažem? Ben, dvoumim se između tebe i osobe koja me uopće ne poznaje. Ne mogu vjerovati da da još uvijek mislim na Davida... Mislila sam da je to gotovo.

„ Posljednji poziv za let za Los Angeles.“ Čuo se glas ženske osobe koja radi na informacijama.

„ Idi.“ Rekao je Ben.
„ Ben...“ zaustila sam „ Ne želim te ostaviti. Ostajem....“
„ Ne pričaj gluposti. Hajde.. Moraš ići prije nego je kasno. Propustiš li let, propuštaš i jedinu želju da ti se ostvari san.“ Prekinuo me prije nego što sam završila rečenicu, a zatim me snažno zagrlio i prišapuno.
„ Gdje god se nalaziš, bit ću s tobom. Ja u tvom srcu, a ti u mom.“ Položio je moju ruku na svoja prsa, na mjesto gdje se nalazi srce.
„ U redu?“
„ Nedostajat ćeš mi.“ Odgovorila sam slabašnim glasom.
„ I ti meni...“
Uzela sam kovčeg, poljubila Bena za rastanak i krenula do terminala.

U avionu je prazno mjesto čekalo samo mene. Dok smo polako polijetali, kroz prozor se moglo vidjeti kako jedan veliki grad poput New Yorka postaje sičušnim gradićem. Tisuće automobila bilo je na cesti, a isto toliko ljudi je krenulo na posao. Izgledali su kao mravi.
Stjuardesa mi je donijela jastuk koji sam tražila. Stavila sam ga pod glavu i zažmirila. Nisam više mogla gledati iza sebe jer mi je srce pucalo. Sve sam ostavila. Ali znate kako kažu. Svako zlo za neko dobro.... Možda me nešto sasvim dobro očekuje u L.A.-u. Vidjet ću. Najbolje je da odem spavati. Tek je osam sati ujutro, a let do L.A.-a traje 2 sata... Zaspim li, vrijeme će prije proći, i ja ću napokon, nakon svih tih godina iščekivanja, kročiti u grad u koji želim doći od svoje 7.godine.

V. Poglavlje

OPROŠTAJ


10 dana kasnije...

Budilica je zazvonila. Znam da zvuči nevjerojatno. Čak sam stavila i nove baterije. Na brzinu sam se istuširala, uzela torbu i istrčala na prilaz. Željela sam vidjeti Janenino i Catheino lice kad dođu po mene. Čekala sam ih 5 minuta.
Kad su napokon stigle, izašle su iz auta i pogledale me kao da gledaju u duha.
Mahnula sam im, ali one uopće nisu reagirale.
„ Jane, uštipni me za rame...“ zamolila je Catherine.
„ Zašto?“ upitala je Jane zbunjenim glasom.
„ Da se uvjerim da ne sanjam...“
„ Ok...“ Jane je kimnula glavom.
„ Auu... Ne toliko jako!“ vrisnula je Cath.
„ Oprosti...“ Jane se počela ispričavati, „ Sama si rekla da te uštipnem. Nisi rekla ni koliko jako...“
„ Dobro jutro bi bio savršen pozdrav.“ Rekla sam sarkastično.
„ Oprosti.“ Jane se trgnula i nastavila, „ Još smo u šoku.“
„ Ali oporavit ćemo se. Hajde, uđi u auto. Danas sigurno nećemo zakasnit. Gospođica D. bit će iznenađena.“ Dodala je Cath.

Sjela sam na stražnje sjedalo. Danas je opet vozila Cath, a Jane je sjela na suvozačko mjesto. Nije se osjećala baš najbolje.
U autu sam im uglavnom odgovarala na pitanja o jučerašnjem sastanku s Benom.
„ I dobro da te nagovorio. Ima pravo. Ako sad ovo ostaviš, žalit ćeš cijeli život.“ Rekla je Cath ne mičući pogled s ceste. Oduvijek je bila oprezna vozačica za razliku od Jane. Ona je više voljela brzu vožnju iako zna koliko zapravo riskira.
„ Znam, Cath. Što biste vi učinile da ste na mom mjestu?“ upitala sam ih.
„ Otišle bi.“ Odgovorile su isti glas.
„ Ali čuti ćemo se svaki dan. Želim da mi svaki put kažete neki novi trač o staroj školi.“
„ Naravno. A zašto nas dvije?“ pitala je Jane okrenuvši se licem prema meni.
„ Zašto ne pitaš Noru?“ Dodala je Cath.
„ Ona je dobra. Ne voli tračati kao vas dvije.“ Odgovorila sam.
„ Zlo jedno.“ Odgovorila je Jane.
„ A još i k tome...“ nastavila sam, „ Yvonnina je najbolja prijateljica. Sve bi na kraju rekla i njoj.“
„ Pa zar to nije tračanje?“ ljutito me upitala Cath.
„ A.... Pa....“ Počela sam mucati.
„ Nemoj se pokuašavati izvući. Izvoli, priznaj!“
„ Da, Cath. U redu, priznajem. I ona trača.“
Da se na kraju ne bi posvađale oko toga što je tračanje, a što nije, zašutjele smo.

Kad smo napokon stigle na školsko parkiralište ugledali smo dva najljepša auta na parkiralištu.
„ Evo ti slobodno mjesto, Cath.“ Rekla sam pokazajući na mjesto između crvenog Porschea i crnog Volva.
„ Stigao ti je dečko“ Dodala je Cath gledajući u crni Volvo.
„ I tvoja suparnica Yvonne.“ Nastavila je Jane pokazajući na crveni Porsche.
Izašla sam iz automobila, uzela svoju torbu i krenula prema školi. Stigavši pred ulaz škole ugledala sam Bena. Mahnuo mi je i krenuo prema meni.

Kraj mene stajale su Nora i Yvonne.
„ Hej, Nora, vidi tko mi maše.“ Rekla je Yvonne.
„ Jesi li sigurna da maše tebi?“ upitala je Nora.
„ Naravno.“ Yvonne je potvrdno kimnula glavom. „Idem do njega.“ Nastavila je.
Sa smješkom na licu krenula je prema Benu. Raširila je ruke kako bi ga zagrlila, no Ben je samo prošao pored nje. Kao da je Yvonne duh.
Glasno sam se nasmijala.
„ ŠTO???“ Viknula je Yvonne.
Svi učenici na dvorištu škole okrenuli su se prema njoj.
„ Smiri se.“ Dotrčala je Nora i primila Yvonne za rame.
„ Upozorila sam te da možda ne maše tebi.“ Nastavila je Nora.
„ Ahh... Samo me pusti na miru!!!“ Yvonne je ponovo vrisnula i histerično je zamahnula rukama. Učenici su i dalje u nevjerici buljili u nju i smijali joj se. Yvonne se okrenula, pogledala učenike koji još uvijek nisu maknuli pogled s nje, i svom snagom lupila nogom u pod. Otvorila je vrata svog crvenog Porschea i uz užasno cviljenje guma,izjurila je sa školskog parkirališta.


„ To se zove histerija.“ Rekla sam Benu.
„ Ah... Što ću kad me cure obožavaju, a znaju da sam nedostižan.“ Nasmijao se.
„ Jesmo umišljeni....“ Zakolutala sam očima.
„ Hajde, imaš još 5 minuta do početka nastave. Moraš krenuti. Blago tebi. Još danas ideš u ovu staru, ofucanu školu.“
„ Žao mi je. A što ću kad moram otići.“ Slegnula sam ramenima.
„ Ne mora ti biti žao. Ti ćeš biti u nekoj super sređenoj školi s najboljom opremom za rad, a mi ćemo biti u učionici.“
„ I ja ću biti u učionici.“ Sarkastično sam odgovorila.
„ Znaš na što mislim. Gledao sam slike na Internetu. To se više čine kao uredi, nego učionice.“
„ Jako smiješno. Ipak su to učionice.“ Pogledala sam na sat, „ Ups, još 3 minute. Moram ići. Vidimo se...“ Sa smiješkom sam dodala, poljubila ga i otišla u razred.


Razred je uživao u kolačima i čokoladi. Mislila sam da zaslužuju da ih počastim. Ipak, neću ih vidjeti 10 mjeseci, uvijek su bili uz mene. Kad god sam trebala pomoć.

„ Jessica, bilo bi lijepo da kažeš nešto razredu za kraj.“ Rekla je gospođica D.
„ U redu.“ Ustala sam i otišla pred ploču.
„ Ne možete ni zamisliti koliko mi je drago da sam bila s vama u razredu i svi ćete mi puno nedostajati.“
„ A maturalna večer?“ upitala me gospođica D.
„ Stići ću tri dana raniije.“ Odgovorila sam.
„ S Davidom?“ upitala me Cath.
„ Vidjet ću, ali sumnjam... Mislim da će biti zauzet....Znaš, sad radi na novom filmu, pa mislim da neće stići. Ah, upoznat ćeš ga neki drugi put.“
Cijeli razred se nasmijao.
Uvijek sam sanjala svoju maturalnu večer s Davidom. Kako on blista u svom crnom odijelu koje se savršeno slaže sa mojom crvenom haljinom do koljena bez naramenica. Svijetla bi bila ugašena, jedino bi bio osvijetljen centar plesnog podija, gdje bi nas dvoje otvorili prvi ples plešući bečki valcer.
„ Jess, možeš na mjesto.“ Rekla je profesorica.
„ Oprostite, nisam čula.“
„ Možeš na mjesto. Jesi li ti uopće tu?“
„ Da. A gdje bih drugdje bila?“ odgovorila sam.
„ Sigurno ne kraj Davida.“ Dobacila je Jane
„ Bar ne sada. Tko zna što će biti poslije.“ Javila se Catherine.
„ Dosta, cure.“ Opomenula ih je profesorica, „ Ne morate ju još i mučiti...“
Sjela sam na mjesto i čekala završetak sata. Cijeli dan u školi je brzo prošao. Vjerovatno zbog moje nervoze oko oproštajne zabave koju su priredili moji roditelji.

Na zabavi su bili svi iz razreda. U dnevnom boravku glasno je svirala muzika. Svi su plesali, a iz plesne gužve na sredini boravka polako su prilazile dvije osobe. Jane i Cath.
„ Hej, Jess. Imamo mali poklon za tebe.“ Rekla je Jane.
Od sve te glazbe uopće ih nisam mogla čuti.
„ NE ČUJEM VAS!“ viknula sam, „ IZAĐIMO VAN!“
Vani je već bilo bolje. Sjele smo na trijem i neko vrijeme gledale u tisuće zvijezdi koje su tu noć svjetlile na nebu.
„ Mislim da će ti trebati.... OBAVEZNO!“ Započela je Catherine.
Pružile su mi malu kutijicu omotanu u svijetlo plavi ukrasni papir. Na vrhu kutijice bila je zavezana crvena mašna. Otvorila sam poklon i zamalo umrla od smijeha. Bila je to, ni manje, ni više, moja nova budilica. Uz to gratis sam dobila i baterije.
„ Hvala, cure. Valjda sada neću kasniti.“ Zahvalila sam curama sa smješkom.
Jane je posegnula za džepom i izvukla još jedan paket baterija.
„ Pa baterije su već unutra.“ Rekla sam zbunjujućim glasom.
„ U slučaju da ti one baterije prestanu raditi imaš rezervne.“ Odgovorila je Jane i pružila mi paket baterija.
„ Uh...“ duboko sam udahnula, „ Pa.... Hvala još jednom.“
„ Nema na čemu.“ Odgovorile su u isti glas.
Vratile smo se u kuću i nastavile sa zabavom.

Nakon ponoći svi su polako otišli kući jer sam morala spremiti kovčege i dobro se naspavati za sutrašnji put,
Nisam spakirala puno stvari. Samo tri velika kovčega. I to najnužnije stvari koje mi trebaju za deset mjeseci.
Legla sam u krevet i čvrsto zaklopila oči. Jedva sam čekala jutro. Bila sam toliko nervozna, ali i sretna u isto vrijeme. Ipak, sutra je početak nečeg novog za mene... Jedan drugačiji i nadam se bolji život.

IV. Poglavlje

DILEMA


„ Rekla sam ti da je stipendija tvoja!“ ushićeno je vikala Catherine dok smo izlazile iz učionice.
„ Kako mi je drago. Ali 10 mjeseci? Pa tko će toliko izdržati bez tebe?“ sa smiješkom se ubacila Jane.
„ Vas dvije možete. Bar vam nitko neće dosađivati.“ Odgovorila sam.
„ Ali s kim ćemo tračati?“ upitala je Cath otkljućavajući svoj ormarić.
„ Imate jedna drugu. A i nije to tako puno. Uostalom, čut ćemo se često mobitelom ili mail-om. Ako otiđem. Ako ostanem morat ćete me trpiti još godinu dana.“
„ Kako to misliš ako ćeš otići?“ upitala me Jane.
Cath je stala kraj nje. Obje su prekrižile ruke na prsima. Zahtjevale su dobro objašnjenje za moju dilemu.
„ Sad kad sam napokon sretna uz dvije najbolje prijateljice i uz Bena, ja moram otići. Nije mi lako.“ Uzela sam knjigu iz povijesti, zalupila vratima ormarića i nastavila, „Najbolji dani u mom životu su tek počeli, a ja moram otići. Željela bih i ostati i otići. A ne mogu i jedno i drugo...“
„ Što ćeš reći Benu?“ upitala me Catherine.
„ Iskreno...“ Odmahnula sam glavom, „ Nisam mu mislila reći. Barem dok se ne odlučim.“
„ Što će ti knjiga iz povijesti?“ Upitala me Jane na putu do parkirališta.
„ Nisam predala referat.“
„ Što će ti knjiga ako trebaš samo predati referat?“ Dodala je Cath.
„ Nisam ga ni napisala.“ Odgovorila sam mašući knjigom lijevo-desno.
„ Aha!“ obje su kimnule glavom i glasno se nasmijale.
Cath nas je sve odlučila odvesti kući. U zadnje vrijeme, od kad je svaka od nas dobila vozačku dozvolu, idemo u školu autom. Svaki dan, jedna od nas je na redu za vožnju.



Za to vrijeme u školi...
„ Hej,Yvonne.“ Pozdravila je Nora svoju najbolju prijateljicu. Yvonne je bila visoka djevojka smeđe boje kose koja je podsjećala na boju meda, ali uglavnom bi se isticale njezine zelene oči boje smaragda. Bila je najpopularnija djevojka u školi, a kao što to inače biva, bila je zaljubljena u najpopularnijeg dečka škole. Bena.
„ Hej, Nora! Ima li ičega novog?“
„ Pa.. ima.“ Odgovorila je Nora i nastavila dalje „ Jessica je dobila stipendiju za L.A., ali nije sigurna hoće li ići. Želi ostati ovdje s Benom.“
„ S Benom? E, pa neće ostati s njim. Nema šanse.“
„ Ti ćeš se za to pobrinuti ili...“ Nora je upitno podigla obrve.
„ Naravno. Ovaj... A kako ti to sve znaš?“
„ Čula sam je... Zapravo... Prisluškivala sam njezin razgovor sa Jane i Cath. Rekla je da ne želi da Ben zna za njenu stipendiju dok se ona ne odluči .Cure neće nikome reći, a nitko drugi u školi ne zna. Tako da Ben neće ni saznati za to.“
„ Misliš? Nitko drugi u školi ne zna?“ Upitala ju je Yvonne, „ A ja?“ dodala je.
„ Stvarno si zla.“
„ Znam. Ponosim se time. Meni nitko, nitko ne uzima dečka.“ grubo je rekla Yvonne.
„ Što ćeš pak sad učiniti?“ Zabrinutim glasom je upitala Nora.
„ Vidjet ćeš... Vidjet ćeš...!“ odgovorila je Yvonne. Na njenom lijepom licu odjednom se pojavio osmijeh koji kao da je govorio Ben je moj i nijedna cura na ovom planetu mi ga ne može oteti...



Par minuta kasnije...
„ Hej, Ben. Kako si?“ Yvonne je primila Bena za ruku prije nego li je ušao u učionicu.
„ Sjajno.“ Potvrdno je kimnuo glavom.
„ Čula sam da ste ti i Jess zajedno. Od kad to?“ Upitala ga je i prišla bliže njemu.
„ Od jučer.“ Ben se odmaknuo za jedan korak. „Zašto te to zanima?“
„ Pa čestitam. Kad sam već izgubila, moram dostojno prihvatiti poraz. Zar ne?“ Yvonne je slegnula ramenima.
„ Pa, imaš pravo. Žao mi je.“
„ I meni.“
Oboje su pogledali na sat.
„ Moram ići.“ Rekla je Yvonne mrzovoljno. „Počet će mi sat za koju minutu. Pišemo test, no nadam se da ćemo se vidjeti neki drugi dan.“
„ Sigurno. I sretno na testu.“
„ Hvala.“ Odgovorila je Yvonne.
Krenula je prema svojoj učionici, ali se odjednom naglo okrenula i ponovo Bena uhvatila za ruku.
„Oprosti, zaboravila sam ti još samo reći da mi je drago što ti je cura upala u onakvu školu.“ Rekla je neprijateljskim glasom. Na njenom licu se ponovo pojavio onaj zloban osmijeh. „Mislim, L.A. High School je jedna od najboljih u Americi. Čestitam što imaš tako darovitu curu.“
Yvonne je ponovo pogledala na sat i brzo dodala.
„ Sad stvarno žurim. Ne dođem li na test, padam predmet. Bok!“
Trčećim korakom krenula je u razred.
„ Čekaj, Yvonne. Kako to misliš?“ Viknuo je Ben.
„ Žao mi je. Ne mogu. Žurim. Pitaj Jess.“ Odgovorila je ne okrećući se.




Izlazeći iz auta, zazvonio mi je mobitel.
„Tko zove?“ upitala je Cath.
„ Ben. Ali ne znam zašto.“ Pogledala sam cure kao da one znaju odgovor na to pitanje, iako sam znala da one nemaju pojma.
„ Javi se! Što čekaš?“ rekla je Jane povišenim tonom.
Vratila sam pogled na mobitel i stisnula tipku za javljanje.
„ Halo?“
„ Ej, Jess. Možeš li doći u školski park? Trebam te nasamo.“ Upitao me Ben.
Na trenutak sam razmišljala zašto bi htio sa mnom razgovarati nasamo, ali mi ništa nije padalo na pamet.
„ Jess?“ ponovo se začuo Benov glas.
Trgla sam se iz svojih misli i odgovorila.
„ Žao mi je. Ne mogu. Već sam kod kuće.“
„ Mogu li onda je doći kod tebe? Zbilja je važno.“ Po njegovom glasu se dobro moglo čuti da ga nešto muči i da pod svaku cijenu to želi rasčistiti.
„ Pa, ako toliko važno.... Možeš... Čekam te.“ Odgovorila sam i stisnula tipku za prekid razgovora.
„ Što želi?“ zanimalo je Jane.
„ Želi da se nađemo nasamo. Mora o nečemu razgovarati sa mnom.“ Odgovorila sam ne mičući pogled s mobitela.
„ O čemu?“ Upitala je Cath.
„ Ne znam ni sama.“ Napokon sam podigla pogled. „Javit ću vam kasnije. Bok cure.“
„ Ok! Bye. “ odgovorile su u isti glas.

Dan je bio sunčan. Pjev ptica, šum vjetra... Savršena okolina... Za razliku od onog kišnog dana, ovo je bio raj na zemlji.
Sjela sam na ljuljačku u dvorištu i čekala Bena da stigne. Nije mu dugo trebalo. Otprilike, deset minuta.
Sjeo je na susjednu ljuljačku i gledao u nebo. Plavo, modro nebo, bez ijednog oblačka ne njemu.
„ Reci. Zvučao si prilično zabrinuto preko telefona.“
„ Dobila si stipendiju, zar ne?“ Upitao me i primio za ruku.
„ Tko ti je to rekao?“ Naglo sam povisila glas i ustala se s ljulljačke.
„ Samo odgovori. Molim te.“
„ Tek kad mi kažeš tko ti je to rekao? Cath i Jane nisu mogle jer su cijelo vrijeme bile sa mnom.“ Odgovorila sam ne spuštajući ton glasa.
„ A što se ostalih tiče, nitko...“
Ben je ustao s ljuljačke i zatvorio mi usta poljubcem.
„ Ajde bar na sekundu zašuti. Može?“ Upitao me nakon što je ponovo sjeo na ljuljačku.
„ Yvonne mi je rekla.“ Nastavio je smirenim glasom.
„ Mogla sam si i misliti. A kako ona zna za to?“
„ Ne znam. A sad je na tebi red da mi daš odgovor .“
Pogledala sam ga u oči, a zatim u pod. Neko vrijeme sam samo buljila u cvijet. Kad sam razmislila što ću reći duboko sam udahnula i ponovo podigla pogled prema Benu.
„ Da. Dobila sam stipendiju.“
„ Zašto ja za to ne znam?“
Sjela sam natrag na ljuljačku i primila ga za ruku.
„ Znao bi kad bih se točno odlučila. A i znam što bi mi rekao. Da odem tamo. A ja to ne želim.“
„ Kako to misliš ne želiš?“
„ Ne želim se odvojiti od tebe. Baš sad kad je napokon sve krenulo na bolje ja odlazim.“
Prošla sam drugom rukom kroz svoju dugu, gustu, crnu kosu.
„ Ti znaš, da ako završiš jedan razred, samo jedan razred u L.A. High School, koja je jedna od najprestižnijih dramskih srednjih škola, imat ćeš izravan upis na Julliard. A to ti je oduvijek bio san. Da studiraš dramu na Julliardu.“
„ Ne znam. Sva sam zbunjena. Želim na Julliard, ali i želim biti kraj tebe.“
Ben je prišao bliže i zagrlio me.
„ Neće ti biti teško. Zvat ću te što je češće moguće, a vikendom mogu dolaziti k tebi.“ Šapnuo mi je u uho.

„ Da, baš.“ Izmaknula sam se iz njegova zagrljaja. „Ti si u New Yorku, a ja u L.A.-u. Svaki vikend ćeš ići u grad koji je na drugom kraju Amerike. Molim te. Ionako je već sve komplicirano.“
„ Samo pokušavam pomoći.“ Odgovorio mi je sa onim svojim prekrasnim smješkom.
„ Gle, ne idem nikamo i to je to.“ Prekrižila sam ruke.
„ To ti ne dopuštam. Ostaneš li ovdje, prekidamo.“
„ Ti to mene ucjenjuješ?“ Upitala sam.
„ Na neki način. Vjeruj mi. Idi tamo, ostvari svoj san. Ja ću te čekati. Obećajem.“
„ Stvarno obećaješ?“
„ Stvarno.“ Podigao je ruku u znak obećanja. „Časna riječ.“
„ U redu. Nagovorio si me. Ali pazi na svoje obećanje, želim da ga ispuniš.“
„ Ne brini. Slušaj,“ pogledao je na sat. Čini mi se da mu je to skoro jedina mana koju ima. Bez sata ne izlazi iz kuće, a i svako malo pogledava na njega. „ Moram ići. Imam trening za 20 minuta.“ Nastavio je.
„ Nema problema. Vidimo se.“
Poljubila sam ga za rastanak i otišla u kuću.
Mama i tata su još uvijek bili na poslu, a brat i sestra su otišli kod prijatelja. Legla sam na dvosjed u dnevnom boravku i zatvorila oči. Već sam počela zamišljati kako bi otprilike mogla izgledati ta škola. Na kraju krajeva, ne bi bilo loše osigurati si upis na jedan od najboljih fakulteta kao što je Julliard.

Ja se duboko ispričavam, ali sad sam skužila da nisam kopirala jedan dio trećeg poglavlja (taj je još najsmješniji... Ako ga shvatite, svaka čast). Izbrisala sam ga i stavila ponovo. Ovo poglavlje je sad u cijelosti. Još jednom se isprilčavam.... Hvala.


III. Poglavlje

STIPENDIJA


Čim sam ušla u sobu počela sam vikati od sreće. Vjerovatno ti svi moji uzvici nisu zvučali kao rezulat sreće jer je mama kao luđakinja upala u sobu.
„ Što je? Nije ti dobro ili...?“ Oči su joj se raširile kao da gleda u duha. K tome su joj se i ruke tresle.
„ Ne. Ja se osjećam odlično.“ Primila sam je za ruke kako bih je smirila i tihim glasom odgovorila na njeno pitanje.
„ Pa što ti je onda?“
„ Mama, mogu li sada normalno razgovarati s tobom?“ Upitala sam je dok se napokon smirila.
„ Naravno, o čemu god želiš“ odgovoila je, ali ovoga puta ne sa zabrinutim licem, već s jednim prelijepim smješkom koji bi me svaki puta podsjetio na to koliko joj stvarno mogu vjerovati.
Prije nego što sam išta rekla zamolila sam je da sjedne na krevet.
„ Od danas imam dečka.“ Započela sam.
„ Stvarno? Tko je on?“ Sad je u potpunosti onaj zabrinuti glas prerastao u znatiželjan.
„ Znaš Bena? Mattovog najboljeg prijatelja?“
„ Ne baš. Ali nadam se da ćeš me upoznati s njim.“ Polako je ustala sa kreveta i krenula prema vratima.
„ Mama...“ ,dozvala sam je prije nego li je napustila sobu, „ Tati nećeš ništa reći, zar ne?“
Prvo se samo nasmijala, ali mi je ipak dala odgovor koji tražim.
„ Ne brini. Neće ništa znati.“
„ Hvala, mama. Volim te.“ .
„ I ja tebe. Laku noć, dušo.“ Poljubila me u obraz i izašla iz sobe.

Nije prošla ni minuta kad je zazvonio telefon.

„ Halo?“
„ Ej, mala. Da čujem... Kako je bilo?“ S druge strane slušalice čula sam poznat glas.
„ Smiri se Nora. Sve ćeš čuti. Krenulo je ovako...“
Potrošile smo čak 30 minuta na razgovor.

„ Joj... Kako slatko...“ prokomentirala je nakon što sam joj ispričala cijelu priču.
„ Znam... Ni sama nisam mogla vjerovati...“ odgovorila sam joj.
„ A što je s Davidom?“ upitala me.
„ Ne znam...Sad si me podsjetila na njega. Možeš li vjerovati da sam skoro cijeli dan izdržala, a da nisam pomislila na njega.“
Prebacila sam slušalicu na drugo uho.
„ Da, ali to je jedan dan. Probaj mjesec dana izdržati...“
„ Uh, to je već malo... puno.. Zapravo ga i dalje volim... Ali volim i Bena... Uh, ne znam. Da moram birati, iskreno, ne znam koga bih odabrala.“
„ Možda ćeš jednog dana i morati“ Sarkastično je odgovorila i nasmijala se.
„ Ne pričaj gluposti... Nije smiješno.“ Viknula sam.
„ Oprosti. Bila je to samo šala. To se događa samo u filmovima. Zar ne?“
„ Imaš pravo.“ Pogled sam usmjerila prema satu. Pokazivao je 23:30.
„Moram ići.“, nastavila sam, „Sutra ujutro je škola, a znaš mene i budilicu. Nismo u najboljm odnosima.“
„ Ha, ha. Još uvijek koristiš budilicu kao...“
„ Laku noć, Nora.“ Prekinula sam je jer sam znala kako misli završiti rečenicu.
„ Laku noć, Jess. I ne zaboravi. Škola počinje u 8. Pusa.“

Poklopila sam slušalicu i legla u krevet. Počela je padati sitna, šaputava kiša koja me sve više i više uspavljivala.



Iako je bilo proljeće, hladnoća koju je kiša prošle noći donijela sa sobom još uvijek se osjećala. Sunce je polako izašlo i širilo svoje zrake kako bi barem malo topline došlo na zemlju.

Mobitel je počeo zvoniti. Nisam imala snage pogledati tko zove, već sam se samo javila.

„ Halo?“ progovorila sam nekim čudnim tonom. Kao da sam ustala iz groba.
„ Naravno. Mogla sam si i misliti da spavaš. Zar ti opet budilica ne radi?“
„ Hej Catherine.“, odgovorila sam sarkastičnim glasom, „ Ma, zaboravila sam staviti nove baterije.“ Nastavila sam.
„ Da, baš. Zato imaš mene. Hajde, obuci se. Došla sam sa svojim novim autom. Jane i ja te čekamo u dvorištu. Možda danas i stignemo na vrijeme.“
„ Evo me. Stižem za 5 minuta.“
„ ODMAH!“ viknula je Cath.
„ Idem, idem...“

U autu su cure uglavnom postavljale pitanja o protekloj večeri. Samo bi tračale. Ah, dobro. I ja s njima. Postavljale su tisuće i tisuće pitanja nakon kojih bi stalno stizali neki komentari poput: Joj, kako slatko! Blago tebi! i ostale gluposti. Kako smo danas uranile, uspjele smo i pronaći slobodno mjesto za parking. Izašle smo iz auta, a Jane je odmah svojim prekrasnim plavim očima pokazivala na meni jednu poznatu osobu.

„Vidi tko je vani, Jess!“
Pogledala sam Bena i dobacila mu kratak smiješak. Sigurna sam da je već shvatio kako cure znaju za nas dvoje.
„Vidimo se u učionici. Bok, cure“
„ Jess, samo da znaš, ja znam da ti znaš da on zna da ja i Cath znamo za vas.“
Catherine i ja ostale smo u šoku. Ni jedna nije shvatila poantu ove rečenice.
„ Ajde sad to ponovi na normalnom jeziku...“ zamolila je Cath.
Jane se nasmješila i ponovila, „ Znam da ti znaš kako je Ben shvatio da si nam rekla da ste zajedno.... Shvaćaš sad?“
Ja i Cath se kimnule glavom.
„ Zar je bilo tako teško reći nam ovu drugu verziju?“ upitala sam Jane.
Ona je samo pognula glavu i promrmljala nešto kao aha,hm..
„ Žao mi je cure, ali Ben me čeka. Moram ići. Bye. Vidimo se u učionici.“
Potrčala sam prema klupici na kojoj je sjedio Ben.

„ To se zove promjena.“ Prokomentirala je Jane zamahnuvši svojom dugom, ravnom smeđom kosom.
„ Slažem se. Više niti ne spominje Davida. Imamo napredak.“ Odgovorila je Catherine.
Obje su se pogledale i glasno nasmijale.
„ Hvala Bogu da postoji Ben. Možda ju dovede u red.“ Nastavila je Cath i pogled usmjerila prema Jessici i Benu.
„ Ali će opet kasniti na sat. To ni dragi Bog ne može promijeniti.“
„ Jane, nemoj biti pesimistična.“
„ Nisam pesimistična, samo sam realna. Danas će opet kasniti.“ Odgovorila je Jane ne skretajući pogled s klupice u daljini.
„ Zašto to misliš? I za ime Božje, zašto buljiš u klupicu?“ Cath je počela mahati rukama.
„ Pogledaj sama.“ Jane je napokon pogledala Cath u oči i pogledom joj pokazala na klupicu na kojoj je sjedio Ben.
Catherine se okrenula prema klupici. Ben je sjedio sam. Sam.
„ Zašto Ben sjedi sam?“ začudila se Cath, a njene smeđe oči pokazivale su koliko žarko žele znati razlog tome.
„ Ne znam. Ali pogledaj na sat. Bolje je da ne slijedimo Jessicin primjer i kasnimo na sat.“ Dodala je Jane.
„ Ali...“ zaustila je Cath, „Čekaj još samo sekundu zanima me zašto je sam.“
„ Ne može.“ Jane ju je uhvatila za ruku i počela vući prema školi.

Ušavši u razred, i Jane i Cath su ostale u šoku.
„ Pogledaj. Sjedi na svom mjestu.“ Cath je šapnula Jane pokazujući prema Jessici.

Laganim korakom približile su se klupi za kojom je sjedila Jessica čitajući novi People.

„ Hej, cure. Zar kasnite?“ upitala sam ih sa sarkastičnim smjehom na licu.
Nakon minute šutnje, nakon što su se oporavile od šoka, Jane je napokon progovorila.
„ Što ti radiš tu?“
„ Pa zar se ne sjećate? Ja idem s vama u razred.“ Odgovorila sam i dalje ne mjenjajući izraz lica.
„ Ali ti uvijek kasniš.“ Dodala je Catherine.
„ Ne i ovaj put.“ Odmahnula sam glavom, „Zahvalite Benu. Znam da zvuči nevjerovatno, no on me poslao na sat. Ne želi da kasnim. Tako da ću od sada najvjerovatnije biti u razredu prije 8 sati.“
„ Nemoguće.“ Rekla je Jane i uzela People te sjela na svoje mjesto u razredu.
„ Ni je ne vjerujem. Svaka mu čast.“ Prokomentirala je Catherine iza mene.
„ Čula sam te, Cath.“ Okrenula sam se prema njoj i nasmijala.

„ Dobro jutro, svima!“ pozdravila nas je gospođica D. Tako ja i cure zovemo profesoricu Daphne.
„ Razrede, vrijeme je da čestitate svojoj kolegici. Gospođice Bolton, dođite pred razred.“
Prstima sam pokazala prema sebi jer nisam bila sigurna da li je prozvala mene.
„ Da, Jessica.“ Profesorica je kimnula glavom, „ Ti..“
Ustala sam i sva u šoku krenula prema ploči. Sve oči bile su uprte u mene. Kao da sam novo svjetsko čudo. Noge su mi odjednom postale teške. Od tolike nervoze jedva sam hodala. Koljena su mi se tresla. Što sad? Što sam učinila? Zašto ja? Ta i mnoga druga pitanja kružila su mi glavom ponovo i ponovo. Kad sam napokon stigla pred ploču, profesprica se laganim korakom približila i pružila mi ruku.
„ Čestitam. Idete u L.A.“ Govorila je dok smo se rukovale.
„ L.A.?“ upitala sam „ Pa nisam ni predala letak.“
„ Nisi ni trebala. Ja sam poslala ispunjen letak i tvoju svjedodžbu Odboru prije tjedan dana.“
„ Kako ste znali sve informacije?“ začuđeno sam upitala.
„ Sve piše u imeniku, a ako nešto nedostaje, to sigurno piše u učeničkom dosjeu.“ Kimnula je glavom.
„ A zašto ste mi onda dali letak?“ Prekižila sam ruke na prsima.
„ Tako da ovo bude iznenađenje. Sigurno danas nisi očekivala ovakvu vijest. Izvoli.“ Pružila mi je potvrdu Odbora za stipendije. „ Dokaži što znaš.“
Cijeli razred je počeo pljeskati.
„ Hvala.“
Krenula sam sjesti natrag na svoje mjesto, ali me profesorica zaustavila.
„ Još je tjedan dana do kraja školske godine. Svima ćeš nedostajati. 10 mjeseci nije malo Tih tjedan dana iskoristi da se dobro zabaviš sa svima.“ Pokazala je prema razredu i nastavila, „ Najviše s najboljim prijateljima.“
„ Budem. I meni će svi nedostajati. Ovaj razred je savršen.“ Odgovorila sam sa smješkom. „ I samo bi htjela još htjela zahvaliti Jane i Cath za svu podršku, a ostalima želim reći da sad kad neće biti mene, imate Jane i Cath, u slučaju da vam treba pomoć oko testa ili zadaće...“
Svi u razredu su se nasmijali i još jednom mi zapljeskali.

Vratila sam se na mjesto i proučavala papir. Evo mi prilike za bolje obrazovanje, ali i za Davida. Možda ga upoznam? Ali što ću s Benom? Uh, sad je stvarno postalo preteško. Više ni sama nisam sigurna što želim...

II. Poglavlje

DJEVOJKA MOG PRIJATELJA


Nakon što sam pronašla savršenu odjeću (dobro, nije baš bila savršena...), trebalo je naći cipele koje će se uklapati s haljinom. Obukla sam bijelu haljinu do koljena. Imala je tanke naramenice i svijetlo plave cvjetove na sebi. Kosu sam izravnala i obula bijele štikle. Izgledalo je predobro iako je taj „outfit“ kopiran iz filma. Jedina razlika bila je ta što ja nisam bila Natalie Baylor, djevojka Davida Cartera.
Na svu sreću, misli mi je prekinuo zvuk Mattovog automobila. Sišla sam niz stepenice, poljubila mamu u obraz i otrčala do auta. U njemu su me čekali Matt i Ben. Matt je nosio zelenu majicu kratkih rukava i traperice. Uz tu majicu savršeno su se uklapale njegove zelene oči i plava kosa.

„Jess, ovo je Ben. Ben, Jess.“ Matt me upoznao sa svojim najboljim prijateljem. Wow. Očarale su me njegove plave oči i crna kosa. Eh, kad bi to bilo sve. U „kompletu“ s tim dolazi i njegova savršena tamna put i blistav osmijeh. Oduševio me više nego što sam očekivala.
„Drago mi je.“ Rekla sam pruživši mu ruku. Čim me
dotaknuo, srce mi je poskočilo, počelo je brže kucati i imala sam osjećaj da stotine iskri pucaju između nas. Kad bi ovo bio crtić tisuće srca vrtilo bi se oko moje glave.

„Također.“ Odgovorio je.


Sjela sam na stražnje sjedalo i čudom, nisam mislila na Davida, već na Bena. Još uvijek mi ništa nije bilo jasno.
Kiša je lagano padala, ali se i dalje osjećala ona ista vrućina u zraku koja je cijelo popodne učinila nepodnošljivim. U autu je zavladala ogromna tišina. Jedini zvuk koji se čuo bio je zvuk kapljica kiše koje su udarale o prozore.
„Što gledamo u kinu?“ upitala sam kako bih prekinula onu groznu šutnju.
„Djevojka mog prijatelja“ odgovorio je Matt.
Naziv filma me stvarno zbunio. Matt je odabrao film, a još k tome ima i prečudan naziv. Što bi bilo kad bih bila djevojka njegovog najboljeg prijatelja? Možda bi mi Ben stvarno mogao pomoći da zaboravim Davida i da vidim kako je život savršen i bez njega.

„... Da li se slažeš, Jess?“ upitao me Matt ne skrećujući pogled sa ceste.
„Ha?“
„Pa da odemo poslije kina na piće?“
„Može.“ Odgovorila sam.
Ben se okrenuo prema meni.
„Jess, pođi sa mnom dok Matt parkira auto. Kupit ćemo karte.“
„Ali ja...“ počela sam mucati. Bilo mi je neugodno sama biti s njim.
„Ti što?“ upitao me dok je rukom prelazio kroz svoju gustu kosu.
„Ništa.“ Odgovorila sam. „Idemo.“

U redu smo dosta dugo čekali. Činilo se kao da nikada nećemo ni stići do karata. Uzeli smo sjedala u trećem redu. Naravno, odozada. Iako sam žarko željela sjesti kraj Matta jer mi je još uvijek bilo neugodno, želja mi se nije ispunila. Ben je sjedio u sredini, tako da ga nikako nisam uspijela izbjeći.
Na kraju filma, kada najbolja prijateljica glavnog glumca postane djevojkom njegovog najboljeg prijatelja, Ben me primio za ruku. Kao da bi žarko želio da ja i on budemo na njihovom mjestu.


Na izlazu iz kino dvorane srela sam svoju sestričnu Noru koja je bila sa svojim dečkom. Njena duga smeđa kosa i blistave smeđe oči savršeno su odgovarale uz plavokog ljepotana s crnom kosom.

„Hej Nora, hej Lucas!“
„Jess, napokon.“ Nasmiješila se i namignula mi. „Pa nismo se vidjele sto godina.“
„Znam. Što radite tu? Mislim, bolje je da pitam što ste gledali?“
„Sumrak.“ Na brzinu je odgovorila. „Vi?“
„Ah...“ činilo mi se da je jedino Nora primjetila moje oklijevanje. „...Djevojka mog prijatelja.“ Odgovorila sam pogledom pokazujući na dečke.
„A sad shvaćam!“ viknula je iz sveg glasa.
„Nora!“ lagano sam je laktom lupila u rebra. Ona je odmah shvatila razlog moje reakcije.
„Oprosti.“ Dodala sam.
„Nema problema. Jako me zanima što se sve do sada dogodilo, ali žurimo na obiteljsku večeru kod Lucasovih pa ne mogu razgovarati.“ U njezinim očima se moglo vidjeti da nije baš oduševljena odlaskom na večeru, ali se moglo i vidjeti koliko je znatiželjna oko svega što se događalo s Benom. „Nazvat ću te navečer. Slažeš se?“ Nastavila je.
„Naravno. Ispričat ću ti sve u detalje.“
Nora je sa smješkom na licu primila Lucasa za ruku i otišla.
Kako sam pričala s Norom, nisam ni primjetila da je Matt nestao.
„Gdje je Matt?“ Upitala sam Bena.
„Otišao je.“ Odgovorio je izbjegavajući moj pogled. „Ja ću te odvesti kući.“
„Pa zar nismo trebali otići na piće?“ Stala sam ispred njega, no on je i dalje zamišljeno gledao u reklamni plakat filma Djevojka mog prijatelja.
„Jesmo, ali je rekao da se pojavio jedan mali problem kod kuće i morao je odmah otići.“ Napokon me pogledao u oči. „Obećao sam mu da ću te živu i zdravu vratiti kući.“
„S čime? Auta nema.“ Prekrižila sam ruke.
„Uzet ćemo taksi. Pa ipak je ovo New York. Svi se voze tim žarko žutim stvarima.“
Duboko sam udahnula.
„Imaš pravo.“

Imali smo sreće što je u pravom trenutku prolazio slobodan taksi. U NY, iako ima puno taksija, teško će se naći slobodan.

„Prvo dame...“ Rekao je otvarajući vrata.
„Hvala.“ Nisam ni znala da je toliko ljubazan. Svaki put sve me više i više očarava. Ljubazan je, druželjubiv, zgodan..
Iako je inače komunikativan, u taksiju nismo puno razgovarali. Polako me prolazio onaj strah od toga da ostanem sama s njim. Šutnju je nakon nekih dvadestak minuta prekinuo vozač.

„Stigli smo. To bi bilo 15 dolara.“
Ben je izvadio novčanik i platio.
„Dopratit ću te do vrata.“
„Ne treba. Mislim da me nitko neće oteti u ovih 10 sekundi koliko mi treba do ulaznih vrata.“
„Nikad ne znaš...“ Nasmiješio se.
Krenuli smo prema vratima, ali nismo stigli dovoljno brzo. Svake večeri se automatski uključuju prskalice koje zalijevaju mamino cvijeće. Bar ona ima jednu brigu manje, ali smo zato nas dvoje bili mokri do kože.
U trenutku kada sam željela otvoriti ulazna vrata, Ben me primio me za ruku.

„Slušaj... Stvarno mi je bilo lijepo večeras i volio bih to ponoviti. Ako se slažeš?“
„Ja nemam ništa protiv.“ Odgovorila sam.
„Ali... ne kao prijatelji...“ Naglo je stao s rečenicom.
Ostala sam u šoku.
„Stvarno mi se sviđaš. Od dana kad sam te ugledao, a pogotovo sad kad sam proveo cijelu večer s tobom. Znam da si opazila da te gledam pod odmorom i Matt mi je sve ispričao o tebi. H...Hti...“ započeo je mucati. Lice mu je bilo svo mokro i kapljice vode klizile su mu niz obraze. To je prekrivalo i najmanji pokret koji bi mi mogao bar natuknuti o čemu se radi. „Htio bih te nešto pitati.“ Napokon je uspio izgovoriti cijelu rečenicu do kraja.
„Bi li željela hodati sa mnom?“ Nastavio je. Lice mu se odjednom poprimilo crvenu boju. Kao da mu je krv navirala u lice. Umirao je od srama. To se moglo vidjeti iz aviona.
Takvo pitanje uopće nisam očekivala. Htjela bih biti s njim, ali David... Što ako ga ikad upoznam?... Joj, Jess... Sad si stvarno pretjerala. Pusti Davida i živi dalje. Rekla sam sama sebi.
„Bih. “ odgovorila sam zapravo i ne shvaćajući što sam rekla. Još uvijek sam bila u šoku. Zavladala je velika tišina.
„Dopuštaš mi da nešto pokušam?“ upitao me.
„Samo ako ću nakon toga ostati živa. Mislim, premlada sam da umrem.“ Pogledao me kao da stvarno mislim da će me ubiti. „Hej, opusti se. Samo sam se šalila. Pokušavam razbiti ovu nervozu. Zar uz sve one dobre osobine nemaš ni malo smisla za humor?“
Nisam ni stigla udahnuti nakon posljednje rečenice, već sam osjetila njegove usne na mojim. Nisam se mogla, a niti sam se htjela oduprijeti.

„Vidimo se u školi.“ Pozdravio me prije nego li je krenuo nazad kući.
„Vidimo se.“ Odgovorila sam. Ruke su mi počele tresti. Bila sam toliko sretna. Možda mi se sreća napokon nasmješila.

PROLOG

Otkrila sam da je skoro sve što je ikada napisano o ljubavi istina. Shakespeare je rekao: “ Putovanja se završavaju susretom ljubavnika.“ Kakva izvanredna misao. Osobno, nisam iskusila ništa ni blizu tome. Pretpostavljam da o ljubavi razmišljam više nego bi itko ustvari trebao. Shakespeare je također rekao da je ljubav slijepa. E, to je nešto za što znam da je istina. Za neke, prilično neobjašnjivo, ljubav blijedi. Za druge, ljubav je jednostavno izgubljena. Opet, naravno, ljubav se također može naći. Čak i samo na jednu noć. Tu je i druga vrsta ljubavi. Najsurovlja ljubav. Ona koja skoro ubija svoje žrtve. Zove se neuzvraćena ljubav. U tome sam ja stručnjak. Većina ljubavnih priča je o ljudima koji se zaljube jedno u drugo. Ali što je s nama ostalima? Što je s našim pričama? Nama koji se sami zaljubljujemo. Mi smo žrtve jednostrane veze. Mi smo prokleti od zaljubljenih. Mi smo nevoljeni, ranjeni na nogama. Da, gledate u jednu takvu osobu. Ja volim tog čovjeka već više od dvije bijedne godine. Apsolutno najgori Božići, najgori rođendani, novogodišnje večeri zalivene suzama i valijumom. Te godine moje zaljubljenosti su najmračniji dani mog života. Samo zato što sam prokleta da volim čovjeka koji ne zna da postojim, koji me ne voli i koji me neće voljeti. Bože... Samo pogled na njega... Njegove oči, kosa, osmijeh... Srce lupa, grlo se suši, apsolutno ne mogu gutati... Svi uobičajeni simptomi...



Tekst iz filma „ Praznik“






















I. Poglavlje

KAD TI BUDILICA NE RADI


Moje ime je Jessica i živim u jednom od najboljih gradova na svijetu. New Yorku. Ali nije sve tako jednostavno kako se čini. Svi misle kako je život u New Yorku nešto što bi svatko želio imati. Nešto što te čini sretnim i popularnim. Nešto što ti nudi bolju mogućnost školovanja. Grad koji stvarno može učiniti da budeš netko. No nitko ne zna da i one najslavnije osobe imaju problema. Da se i one same moraju potruditi da postanu slavni i bogati. Na taj način oni također pripadaju i našem svijetu. Svijetu „običnih ljudi“. Oni možda nemaju problema oko plaćanja računa, ali se zasigurno može pronaći nekoliko problema koji ih već duže vrijeme muče. Hm, moja dva problema... Jedan od njih je da sam zaljubljena u osobu koja ne zna da postojim, bolje rečeno u glumca koji živi na drugom kraju Amerike, a svi dobro znamo koliko je obožavatelja završilo sa svojim idolima. Nula. Niti jedan. Za drugi problem bi se moglo reći da i nije toliko strašan koliko i ovaj prvi.

„Kasniš, Jessica. Opet!“
Po treći put ovaj tjedan mi je prigovorila Jane, moja najbolja prijateljica. Visoki ton koji se mogao čuti u njenom glasu odmah me probudio. Više nisam bila pospana. Naprotiv, imala sam osjećaj kao da me netko probudio zalivši me kantom hladne vode. Na kraju krajeva, nisam kriva što mi budilica nikad ne zvoni.
„Oprosti, Jane, ali nisam se mogla probuditi.“ Počela sam se ispričavati, iako sam znala da Jane zna istinu.
„Zašto uopće gledaš stalno njegove filmove? Znaš sve rečenice napamet.“ Iz torbe je izvadila ogledalo i počela popravljati šminku. „Zar ti to ne dosadi s vremena na vrijeme?“
Čim me ponovo pogledala spustila sam pogled. Nisam ništa odgovorila jer sam znala da Jane zna moj odgovor. Ona je uvijek svakome mogla pročitati s lica što je želio reći.
Neko vrijeme je vladala tišina. Teme za razgovor nije bilo, pa sam odlučila pogled usmjeriti prema prirodi. Sunce je toliko užareno sjalo da se činilo kao da mu je to zadnji put da će ikad više obasjati ovaj svijet svojom toplinom. Na nebu nije bilo niti jednog oblačka. Vrućina je harala zrakom toliko jako da se uopće nije moglo disati. Sve je govorilo i pokazivalo da se bliži ljeto. Tišinu u autu je napokon prekinuo zvuk žmigavca. Već smo bile na školskom parkiralištu, a Jane je tražila slobodno mjesto za parking.

„Hajde, požuri. Ionako kasnimo, sjećaš se?“ doviknula mi je Jane dok sam izlazila iz auta. Ona se brzinom munje stvorila ispred škole. Kad sam ju napokon sustigla samo me pogledala, a zatim primila za nadlakticu i odvukla do razreda.
„Jane, stani.“ Zamolila sam je prije nego li je otvorila vrata učionice. „Zar se ljutiš na mene?“
„Ne ljutim se, samo, u zadnje vrijeme često kasnim. Zbog tebe.“ Rukom je prešla kroz svoju dugu smeđu kosu.
„Pa rekla sam ti, budilica mi nikad.....“
„Da, da. Znam. Ne zvoni... Barem smisli neku novu ispriku“ prekinula me usred rečenice, ali joj se barem vratio osmijeh na lice.
„Dobro, ako to želiš...“ podigla sam ruku u znak obećanja, „...sutra ćeš dobiti novu.“
„Znaš što? Bolje je da te nazovem. Dva sata ranije. Za svaki slučaj.“ Primila mi je ruku kojoj sam joj dala obećanje i spustila je dolje.
„Misliš da neću održati obećanje?“
„Nije da mislim. Znam.“
Krenula sam napokon otvoriti vrata, ali me Jane prekinula.
„I, Jess,...“ prošaptala je, “...samo da znaš, zvat ću te sve dok se ne javiš. U redu?“
Kimnula sam glavom.
„A, ako isključim mobitel?“ upitala sam ju sa smješkom.
„Vjeruj mi, nećeš. Jer ako ga isključiš, bolje ti je da pobjegneš izvan....“ Jane nije dovršila rečenicu jer su se vrata učionice naglo otvorila.
„Jessica, Jane!“ viknula je profesorica, „ Što radite ovdje vani?“
„Svađamo se oko njezinog buđenja. Pokušavamo naći tehniku koja će je stvarno probuditi.“ Na brzinu je odgovorila Jane i krenula sjesti na svoje mjesto u učionici.
„Gđice.Smith, kuda ste krenuli? Nismo završili! Stanite pokraj Jessice.“ Doviknula je profesorica. „Pretpostavljam da ti je ponovo budilica bila pokvarena. Zar ne, Jessica?“ nastavila je gledajući me ravno u oči.
Ja sam samo potvrdno kimnula glavom, a Jane se nasmješila i prišapnula mi na uho.
„Vidiš, čak je i profesorica zapamtila tvoj izgovor. Vrijeme je da smisliš...“
„Jane, nije pristojno šaptati u društvu.“ Ukorila ju je profesorica toliko glasno da se Jane sva stresla od straha.
„Da, Jane!“ Sarkastično sam dodala.
„Jessica, ti nisi ništa bolja!“ Profesorica mi je vratila istom mjerom i nastavila, „...Hajde, sjednite na svoja mjesta.“
Čim smo sjele, profesorica je podijelila i zadnja dva letka. Ali ne meni i Jane jer nažalost nije bilo dovoljno letaka. To mi i treba kad kasnim. No, bar je cijeli sat govorila o stipendiji koja nudi četvrtu godinu školovanja u Los Angelesu, tako da sam barem znala što piše na tom letku. Zbog toga mi je bilo još više žao jer me Los Angeles odmah podsjetio na jednu osobu.

„Opet misliš na Davida? Pa dobro znaš da je on glumac, a oni nemaju nikakve veze s nama smrtnicima. K tome je još i zauzet.“
Bila je to Catherine. Moja druga najbolja prijateljica kojoj sam sve mogla ispričati. Okrenula sam se prema njoj. Njena duga smeđa kosa dodirivala joj je ramena, a njene tamno smeđe oči radoznalo su očekivale odgovor.
„Da. Ali, kad bih i dobila tu stipendiju, postojala bi i ona najmanja šansa da ga upoznam.“ Odgovorila sam pognute glave.
Ponovno mi se u glavi pojavio njegov lik. One prekrasne plave oči, svijetlo smeđa kosa, a pogotovo onaj prekrasni bijeli osmijeh i neodoljivo tijelo...
„Jess... Halo... Jesi tu?“ upitala me Cath.
„Oh, da. Tu sam.“ Promrmljala sam. „ Samo sam se malo zamislila.“
„Malo?“ upitno je podigla obrve.
„David.“ odgovorile smo u isti glas.


Bilo je nevjerovatno kako je sat brzo završio. Ili sam ja jednostavno bila previše odsutna. Svi su izlazili iz učionice, ali se unatoč svoj toj buci profesoričin glas najjače čuo.
„Jessica, možeš li malo doći?“ Upitala me.
Stigla sam do njezinog radnog stola i pogledala u njezine ruke. Držala je zadnji letak i prijavnicu za stipendiju.
„Mislim da ovo želiš.“ Rekla je.
„Pa zar ih niste sve podijelili?“
„Ne, brini. Poznajem te. Znam koliko bi ti to značilo, pa sam ti jednog sačuvala. No, želiš li ga ili ne?“
Srce mi je ubrzano počelo kucati, a u meni je počela rasti nada za onom najmanjom šansom da upoznam Davida.
„Naravno da želim.“ Čudilo me što uopće pita. Svi znaju koliko volim tog glumca, pa čak i profesorica.
„Ispuni prijavnicu i sutra je donesi. Ja ću je predati Odboru za stipendije.“
„Hvala vam puno.“
Istrčala sam iz učionice jer su me u autu čekale Jane i Catherine.

„I? Što je bilo?“ Upitale su me.
Na početku od šoka nisam mogla ništa reći samo sam počela prijavnicom mahati po cijelom autu.
„No?“ obje su viknule toliko jako da sam skočila od straha. Pogledala sam u njih. I dalje su gledale u mene kao da sam zadnji komad hrane na planetu, a one obje umiru od gladi.
„Ništa posebno. Samo mi je dala letak i prijavnicu za natječaj za stipendiju u L.A.-u.“ Napokon sam progovorila.
„Ništa posebno? Pa jesi li ti normalna? To je super.“
„Catherine, molim te, smiri se. Osoba koja bi trebala biti nervozna i živčana sam ja.“
„Imaš pravo, ali ne mogu si pomoći. Tako sam sretna zbog tebe.“
„A koliko te neće biti?“ Prekinula nas je Jane.
„Prema ovom letku, bila bih tamo jednu školsku godinu, tj. 10 mjeseci. A tko je rekao da ću je uopće dobiti?“
„Mislim ono... Pa naravno da hoćeš. Neće valjda uzeti mene...“ nasmijala se Catharine i nastavila „ Trebaju nekoga tko nije prepametan kao ja.“
Jane je zakolutala očima.
„Što?“ upitala ju je Cath.
„Pametnog kao tebe? Heh, ako bi te uzeli, svijet bi se srušio u roku od 7 sekundi.“
„Slušaj, Jane. Ako imaš nešto protiv da uzmu mene, možemo izaći van.“ Cath je polako počela otvarati vrata automobila.
„Cure!“ viknula sam toliko jako da bi se i medvjed probudio iz zimskog sna. „...Još ćete se potući zbog stipendije za koju sve tri znamo da meni možda, ali možda može ostvariti san.“
„Ima pravo.Toliko smo čekale da dobiš tu jednu, jedinu šansu.“
„Hvala, Jane.“ Odgovorila sam.
„Ono je bio samo primjer što se može dogoditi da netko da Cath nekakvu stipendiju“ Dodala je Jane.
„A ja kažem da bi se srušili svi planeti u roku 2 sekunde kad bi uzeli tebe.“ Vratila joj je Cath.
„Sad je dosta. Ne želim tu stipendiju. Ako će mi se najbolje prijateljice potući oko toga što bi se dogodilo da im netko da stipendiju, bolje je da ostanem ovdje.“
„Oprosti.“ Odgovorile su i isti glas.
Zbog ove male prepirke, vrijeme kao da je proletjelo. Već smo bili ispred moje kuće.

„Hvala na prijevozu, Jane. Vidimo se suta.“ Zahvalila sam se i izašla iz auta.
Cure su mi mahnule i nastavile dalje.

U kući je bilo tako zagušljivo da se zrak mogao rezati nožem, usprkos otvorenom prozoru i velikom ventilatoru koji se okretao pod stropom. Cijela obitelj se nalazila u dnevnom boravku. S desne strane vrata bio je radni stol s kompjuterom na kojem je brat najčešće igrao igrice. Uključujući i sad. Ako nije u sobi za knjigom, uvijek ga se može naći za kompjuterom. S lijeve strane nalazila se cijela „kolona“ polica s knjigama jer je mama bila velik obožavatelj tih malih, debelih stvarčica. Nema dana koji bi prošao, a da ona ne uzme knjigu u ruke. Kad sam stigla čitala je još jednu novu knjigu – u svom naslonjaču. Tata i sestra su sjedili na kauču krem boje i gledali neki film koji se prikazivao na televiziji. Odlučila sam svima odmah ispričati sve o stipendiji. Mike i Julie su bili oduševljeni idejom da odlazim na godinu dana, ali i oni i ja znamo da bih im nedostajala. I sama sam često puta zamišljala kako bi bilo da sam jedinica. Uvijek bi mi se činilo savršeno. Ne bi bilo čuvanja mlađeg brata i sestre dok se moji vršnjaci zabavljaju, ne bi bilo odgovaranja za njihova nedjela...No, kada bolje razmislim, također ne bi bilo osoba s kojima bih mogla podijeliti neke tajne koje je bolje da roditelji ne znaju, kao što su na primjer ocijene, ne bih mogla izazivati i ismijavati se na njihov račun, ne bih ih mogla prevariti na prvi april. I tako u nedogled. Moji roditelji, kao i svaki drugi roditelji, željeli bi da ostanem s njima, ali kako znaju koliko mi to znači odlučili su potpisati pristanak roditelja koji svaki kandidat treba predati sa svojom prijavnicom.
Uzela sam potpisani papir i brzo otrčala u sobu kako bih popunila prijavnicu.

Ime: Jessica Bolton

Iako bi bolje zvučalo Jessica Carter. Oh, ne. Opet mislim na njega. Hoće li to ikada proći?

Roditelji: Charlie i Susan Bolton
Braća: sestra Julie i brat Mike

U trenutku kada sam željela upisati zanimanje roditelja, zazvonio je mobitel.

„Halo?“
„Hej, Jess. Matt je.“
Matt je bio moj najbolji prijatelj, samo što ne ide u moj razred. On je u A razredu, dok sam ja u B.
„Hej Matt. Kako si?“
„Dobro. Ti?“
„Super. Baš popunjavam letak za stipendiju.“ Prebacila sam slušalicu na drugo uho.
„Čuo sam za to. Zar su tebi ponudili jednu?“
„Nisu mi ponudili, već sam se odlučila sama prijaviti.“
„Siguran sam da ćeš je dobiti.“ U glasu mu se čulo da to iskreno misli.
„Stvarno mi nije jasno zašto svi tako misle. Bit će zasigurno velik broj kandidata, a biraju samo jednog.“
Na trenutak je zavladala tišina.
„Slušaj, želio sam te nešto pitati.“ Napokon je progovorio Matt.
„Hočeš li biti slobodna oko 6? Želio bih da odeš sa mnom i Benom u kino. Rado bih te upoznao s njim.“
Bena nisam osobno upoznala, ali sam ga svakodnevno viđala u školi. Znam kako izgleda jer je pod svakim odmorom pričao s Mattom. Mogu reći da je bio jako zgodan i jako sladak. Prema njemu sam osjećala neku vrstu simpatije. Samo nisam znala kakvu. Ljubavnu, prijateljsku...
„Naravno. Nema problema.“ Odgovorila sam sa oduševljenjem.
„Super. Dođem po tebe oko 6. U redu?“
„U redu. Bok.“ Poklopila sam slušalicu i krenula do kraja ispuniti prijavnicu.