Evo, na brzinu sam ispravila poglavlje tako da me tata ne ulovi... Ako ima greška, oprostite... Stvarno mi se žurilo... Eto, ostavljam vas da čitate...
DODIR RUKE
„ Ti si zasigurno Jessica. Uđi, Dianne te očekuje.“ Rekao je David i pružio mi ruku.
„ Što ti radiš ovdje?“ upitala sam još uvijek ne shvaćajući da upravo on stoji preda mnom.
„ Ja sam joj brat.“ Odgovorio je sa smješkom.
„ Da, a ja sam Miss Universe.“ Rekla sam sarkastično i nastavila, „ Mislim da bi mi Dianne rekla da ima brata. Pogotovo ako si joj ti brat.“
U tom trenutku iza Davida stvorila se Dianne.
„ Govori ti istinu.“ Započela je. „ On mi je brat. Ja sam u obitelji Carter također.“
Spustila sam pogled prema tlu. Bilo me previše sram. Napokon upoznam Davida i onda se odmah posvađam s njim. Nije mi bilo jasno zašto mi Dianne nije rekla za Davida.
Polako sam krenula za njima. Kuća mi se činila kao labirint koliko je bila velika. Bilo je puno hodnika, puno stepenica. Koliko mi je Dianne ispričala dok smo hodali prema boravku, kuća ima 7 soba, 1 gostinjsku sobu, 9 kupaonica, blagavonicu, dnevni boravak, knjižnicu, teretanu i radnu sobu.
Čim smo stigli u boravak ugledala sam cijelu obitelj na okupu. Tata im je sjedio na kauču i gledao u TV, a mama je pričala sa djevojkom kojoj nisam vidjela lice. Bila mi je okrenuta leđima.
Nisam ništa uspjela prozboriti. Jednostavno nisam mogla naći prave riječi. Nervoza me hvatala sve više.
„ Mama, tata, ovo je Jessica. Moja cimerica u internatu.“ Rekla je Dianne pokazujući na mene.
„ Drago mi je.“ Odgovorila sam, a svi su se nasmijali jer su napokon čuli neku riječ iz mojih usta. I sama sam nasmijala.
„ Ovo je moj tata Alexander.“ Nastavila je Dianne. Pružila sam ruku i kimnula glavom u znaku drago mi je. Bilo mi je glupo svakog puta izgovoriti jednu te istu rečenicu. Ljudi bi pomislili da je to jedino što znam reći.
„ A ovo je moja mama Starla. Brata si već upoznala. Svima je šok kad saznaju tko mi je brat.“ Nasmijala se.
„ I na kraju, Natalie Baylor.“ Pokazale je rukom prema prekrasnoj vitkoj djevojci smeđe kose koja joj je sezala do ramena. „Sigurna sam da si i za nju čula.“ Nastavila je Dianne
Naravno da sam čula za nju. Ona je Davidova djevojka. Uživo je izgledala još ljepše nego na TV-u. Lice joj je bilo prelijepo. Nije imala ni jedan prišt, ni jednu pjegicu. Potpuno savršeno. Da je ne gledam uživo, pomislila bih da je samo iluzija. Njene oči bile su zelene boje. Boja smaragda. Svi kažu da su David i ona savršen par. Sada znam i zašto...
Dnevni boravak su imali uređen točno u stilu bogataša. Paralelno s vratima nalazio se veliki crni, kožni kauč. Na njemu se nalazilo 6 jastuka u različitim nijansama sive boje. S lijeve i desne strane od kauča nalazio se naslonjač, ne baš običan. Naslonjač nije imao naslon. Bio je više kao tabure. Bili su krem boje u obliku kvadrata. Na sredini, između tabura, nalazio se niski stolić. Na zidu, paralelno od kauča nalazila se zidna plazma. Ispod plazme nalazio se veliki akvarij sa zlatnim ribicama, a sa svake strane akvarija i male police. Na njima su bile knjige, razne medalje, priznanja i poneki Oscar.
Nismo dugo sjedlili u boravku kada je stigao batler i sve nas obavjestio da je večera poslužena.
Kuhinju nisam vidjela jer je odvojena od blagavaonice, ali sam bila sigurna da je jednako dobro uređena kao i dnevni boravak.
Blagavaonica je donekle uobičajena. Na sredini se nalazio veliki stakleni stol, a oko njega šest stolica presvučeno u bijelu tkaninu. Na zidovima su bile različite slike. Neki portreti, neke znamenitosti i neke... pa, čudne slike...
Bilo je zabavno večerati u kući bogataša. Svi te poslužuju, ne moraš ništa čistiti. Sve to netko drugi čini za tebe. Uglavnom sam cijelu noć gledala Davida i štipala se za ruku kako bi se uvjerila da ne sanjam. Srce mi je kucalo kao nikad. Toliko jako sam ga željela zagrliti, a nisam mogla. To me ubijalo iznutra. Smetalo me i to što se stalno smijao s Natalie. Jedno drugome dovršavaju rečenice. Bila sam strašno ljubomorna, a što je još gore, ja sam u vezi s Benom. Nisam ni prekinula s njim. Jednostavno si nisam mogla pomoći. Kad bih uhvatila Davidov pogled lice bi mi se totalno zacrvenilo. Pogled je znao potrajati. Trajao bi minutu, dvije. Ni on ni ja nismo željeli maknuti ga. Osim njegovog pogleda, ponekad bi mi dao i mali osmijeh. Sve me više bilo strah. Samo da ne padnem sa stolice... mislila sam. Večera je na kraju ispala sjajno. Nisam sigurna da li je to zbog Davida ili zbog odlične atmosfere koja je vladala tijekom večeri. Pozdravila sam se s Dianninim roditeljima, Natalie i Davidom te krenula prema internatu.
Dianne nas je svojim autom vozila natrag.
Kad smo stigle bila sam toliko umorna od svog tog iznenađenja da sam zaspala čim sam legla u krevet.
Ujutro sam sa velikim osmjehom na licu skočila s kreveta i obukla školsku uniformu. Dečki su nosili crne košulje, crvene kravate i crne hlače, dok su djevojke imale ženske crne košulje, crvene kravate i crne minice.
„ Mogu li te nešto upitati?“ rekla sam dok je Dianne izašla iz kupaonice.
„ Naravno. Što god želiš?“ odgovorila je.
„ Zašto mi nisi rekla da ti je David brat?“
Dianne je sjela na svoj krevet i rukom pokazala da ja sjednem na svoj. Poslušala sam je.
„ Kao što znaš....“ započela je, „ David je slavna osoba. Upisala sam ovu školu kako bih postigla isti uspjeh kao i on. Ali zahvaljujući svom trudu, a ne prezimenu. Svaki put kad se spomene moje prezime svi mi popuštaju. Upravo zbog brata. A ja to ne želim.“
Ustala sam se sa svog kreveta i sjela na njen.
„ Dianne, ja vjerujem u tebe. I to što si ti Carter ne znači da si manje sposobna nego tvoj brat. Ja znam da ćeš uspjeti i to svojim trudom, dapače, već ti je krenulo. Samim upisom u ovu školu.“
„ Tebi se David sviđa, zar ne?“ sumnjičavo je upitala.
„ Dianne!“ viknula sam, „ Ne skreći s teme. I ne. David mi se ne sviđa.“
Dianne se zakašljala i prekrižila ruke na prsima.
„ Molim te, ne glumi.“ Nasmijala sam se. „ Neću ti ništa reći.“
Nastala je kratka tišina koju je nakon nekoliko sekundi prekinulo zvono.
„ Moramo ići.“ Rekla sam, „ Inače ćemo zakasniti.“
Dianne je spustila ruke i krenula prema vratima. Odjednom se zaustavila i okrenula prema meni.
„ Samo da znaš, nagovorit ću ja tebe da priznaš.“
„ Šuti i hodaj.“ Lagano sam je pogurnula i zatvorila vrata sobe.
„ Hoće li netko ponoviti sve što sam rekla o Shakespearu?“ upitala je profesorica američke književnosti. Gospođica Peyton. Po izrazu lica, bilo je očito da je svima dosta Shakespearea za cijeli život, no u razredu uvijek postoji jedan štreber...
„ Ja bih ponovila.“ Rekla je Lindsay dižući ruku visoko u zrak. Kako je ona bila jedina, profesorica ju je prozvala.
„ Shakespeare je rođen 1564.godine u Engleskoj. Njegova najpoznatija djela su Romeo i Julia, ...“
Trrr. Začulo se školsko zvono. Hvala Bogu da ono postoji. Nitko ne želi slušati o Shakespeareovom životu dvaput.
U razredu nas nije bilo puno. Oko 20-tak učenika. Nisam svima upamtila imena. Samo onima s kojima dijelim sve predmete.
Uzela sam knjige u ruke i krenula prema ormariću.
U školi je bilo barem tisuću ormarića. Ako ne i više... Moj ormarić nalazio se nakraju hodnika, desno od vrata učionice.
„ Broj 14, ha? To je moj sretan broj.“
Začula sam muški glas iza sebe.
„ Ah...“ Vrisnula sam kad sam ugledala Davida iza sebe.
„ Što radiš ovdje?“ upitala sam dok sam vraćala knjigu iz književnosti i uzimala papire za engleski.
„ Došao sam te vidjeti i zamoliti za jednu malu uslugu.“ Odgovorio je.
Slegnula sam ramenima.
„ Nemam pojma zašto bih ti ja mogla pomoći, ali u redu.“
Zalupila sam vratima ormarića.
„ Što si ljuta na mene?“
„ Oh, ma ne!“ pokrila sam lice dlanovima. „ U staroj školi vrata ormarića nisu u najboljem stanju pa sam se navikla na to da ih moram zalupiti.“ Nastavila sam.
David se osmjehnuo i ja sam opet postala blokirana. Kao i prethodnog dana kad sam ga ugledala. Taj osmjeh me svaki put ostavljao bez daha. Bila sam toliko zagledana u njega da nisam ni primjetila curu koja je trčala prema meni.
Svi papiri su mi ispali iz ruke kad se zabila u mene.
„ Joj, oprosti... Nisam htjela.“ počela se ispričavati.
„ Ništa zato. Samo idi, ja ću pokupiti papire.“ Odgovorila sam.
„ Hvala puno. Mislim da kasnim.“ Rekla je i otrčala kao da je progoni skupina vampira.
„ Pomoći ću ti.“ ponudio se David
„ Ma, ne treba. U redu je.“
„ Ne, ne... Želim“ uporno je nastavio.
Počeli smo skupljati papire ispred mog ormarića. Većinu papira je pokupio on jer ja uglavnom nisam micala pogled s njega. Ostao je jedan papir. Oboje smo ga primili u isto vrijeme. Njegove su ruke dotaknule moje. Bile su toliko tople. Srce mi je kucalo barem dvjesto na sat. Počela sam ubrzano disati. Lice mi je poprimilo crvenu boju. Napokon sam i to doživjela. Napokon sam osjetila njegov dodir.
„ Oprosti...“ trznula sam se iz misli i izmaknula ruku.
„ Nema veze. Ništa strašno, bar mislim da nije?“
Lako njemu reći da nije ništa strašno. Nakon tri godine koliko sam bila zaljubljena u njega napokon mu dodirnem ruku, i onda ju ja glupača, izvučem.
„ Onda, nešto si me htio zamoliti?“
„ Da.“ Kimnuo je glavom. „ Htio sam te zapravo pitati, bi li mi učinila uslugu i otiša sa mnom u kino?“
Oči su mi se raširile. Nisam očekivala ovo pitanje. Ugrizla sam se za usnu. Što ću sad?, pomislila sam, Što ću sad?