PROLOG
Otkrila sam da je skoro sve što je ikada napisano o ljubavi istina. Shakespeare je rekao: “ Putovanja se završavaju susretom ljubavnika.“ Kakva izvanredna misao. Osobno, nisam iskusila ništa ni blizu tome. Pretpostavljam da o ljubavi razmišljam više nego bi itko ustvari trebao. Shakespeare je također rekao da je ljubav slijepa. E, to je nešto za što znam da je istina. Za neke, prilično neobjašnjivo, ljubav blijedi. Za druge, ljubav je jednostavno izgubljena. Opet, naravno, ljubav se također može naći. Čak i samo na jednu noć. Tu je i druga vrsta ljubavi. Najsurovlja ljubav. Ona koja skoro ubija svoje žrtve. Zove se neuzvraćena ljubav. U tome sam ja stručnjak. Većina ljubavnih priča je o ljudima koji se zaljube jedno u drugo. Ali što je s nama ostalima? Što je s našim pričama? Nama koji se sami zaljubljujemo. Mi smo žrtve jednostrane veze. Mi smo prokleti od zaljubljenih. Mi smo nevoljeni, ranjeni na nogama. Da, gledate u jednu takvu osobu. Ja volim tog čovjeka već više od dvije bijedne godine. Apsolutno najgori Božići, najgori rođendani, novogodišnje večeri zalivene suzama i valijumom. Te godine moje zaljubljenosti su najmračniji dani mog života. Samo zato što sam prokleta da volim čovjeka koji ne zna da postojim, koji me ne voli i koji me neće voljeti. Bože... Samo pogled na njega... Njegove oči, kosa, osmijeh... Srce lupa, grlo se suši, apsolutno ne mogu gutati... Svi uobičajeni simptomi...
Tekst iz filma „ Praznik“
I. Poglavlje
KAD TI BUDILICA NE RADI
Moje ime je Jessica i živim u jednom od najboljih gradova na svijetu. New Yorku. Ali nije sve tako jednostavno kako se čini. Svi misle kako je život u New Yorku nešto što bi svatko želio imati. Nešto što te čini sretnim i popularnim. Nešto što ti nudi bolju mogućnost školovanja. Grad koji stvarno može učiniti da budeš netko. No nitko ne zna da i one najslavnije osobe imaju problema. Da se i one same moraju potruditi da postanu slavni i bogati. Na taj način oni također pripadaju i našem svijetu. Svijetu „običnih ljudi“. Oni možda nemaju problema oko plaćanja računa, ali se zasigurno može pronaći nekoliko problema koji ih već duže vrijeme muče. Hm, moja dva problema... Jedan od njih je da sam zaljubljena u osobu koja ne zna da postojim, bolje rečeno u glumca koji živi na drugom kraju Amerike, a svi dobro znamo koliko je obožavatelja završilo sa svojim idolima. Nula. Niti jedan. Za drugi problem bi se moglo reći da i nije toliko strašan koliko i ovaj prvi.
„Kasniš, Jessica. Opet!“
Po treći put ovaj tjedan mi je prigovorila Jane, moja najbolja prijateljica. Visoki ton koji se mogao čuti u njenom glasu odmah me probudio. Više nisam bila pospana. Naprotiv, imala sam osjećaj kao da me netko probudio zalivši me kantom hladne vode. Na kraju krajeva, nisam kriva što mi budilica nikad ne zvoni.
„Oprosti, Jane, ali nisam se mogla probuditi.“ Počela sam se ispričavati, iako sam znala da Jane zna istinu.
„Zašto uopće gledaš stalno njegove filmove? Znaš sve rečenice napamet.“ Iz torbe je izvadila ogledalo i počela popravljati šminku. „Zar ti to ne dosadi s vremena na vrijeme?“
Čim me ponovo pogledala spustila sam pogled. Nisam ništa odgovorila jer sam znala da Jane zna moj odgovor. Ona je uvijek svakome mogla pročitati s lica što je želio reći.
Neko vrijeme je vladala tišina. Teme za razgovor nije bilo, pa sam odlučila pogled usmjeriti prema prirodi. Sunce je toliko užareno sjalo da se činilo kao da mu je to zadnji put da će ikad više obasjati ovaj svijet svojom toplinom. Na nebu nije bilo niti jednog oblačka. Vrućina je harala zrakom toliko jako da se uopće nije moglo disati. Sve je govorilo i pokazivalo da se bliži ljeto. Tišinu u autu je napokon prekinuo zvuk žmigavca. Već smo bile na školskom parkiralištu, a Jane je tražila slobodno mjesto za parking.
„Hajde, požuri. Ionako kasnimo, sjećaš se?“ doviknula mi je Jane dok sam izlazila iz auta. Ona se brzinom munje stvorila ispred škole. Kad sam ju napokon sustigla samo me pogledala, a zatim primila za nadlakticu i odvukla do razreda.
„Jane, stani.“ Zamolila sam je prije nego li je otvorila vrata učionice. „Zar se ljutiš na mene?“
„Ne ljutim se, samo, u zadnje vrijeme često kasnim. Zbog tebe.“ Rukom je prešla kroz svoju dugu smeđu kosu.
„Pa rekla sam ti, budilica mi nikad.....“
„Da, da. Znam. Ne zvoni... Barem smisli neku novu ispriku“ prekinula me usred rečenice, ali joj se barem vratio osmijeh na lice.
„Dobro, ako to želiš...“ podigla sam ruku u znak obećanja, „...sutra ćeš dobiti novu.“
„Znaš što? Bolje je da te nazovem. Dva sata ranije. Za svaki slučaj.“ Primila mi je ruku kojoj sam joj dala obećanje i spustila je dolje.
„Misliš da neću održati obećanje?“
„Nije da mislim. Znam.“
Krenula sam napokon otvoriti vrata, ali me Jane prekinula.
„I, Jess,...“ prošaptala je, “...samo da znaš, zvat ću te sve dok se ne javiš. U redu?“
Kimnula sam glavom.
„A, ako isključim mobitel?“ upitala sam ju sa smješkom.
„Vjeruj mi, nećeš. Jer ako ga isključiš, bolje ti je da pobjegneš izvan....“ Jane nije dovršila rečenicu jer su se vrata učionice naglo otvorila.
„Jessica, Jane!“ viknula je profesorica, „ Što radite ovdje vani?“
„Svađamo se oko njezinog buđenja. Pokušavamo naći tehniku koja će je stvarno probuditi.“ Na brzinu je odgovorila Jane i krenula sjesti na svoje mjesto u učionici.
„Gđice.Smith, kuda ste krenuli? Nismo završili! Stanite pokraj Jessice.“ Doviknula je profesorica. „Pretpostavljam da ti je ponovo budilica bila pokvarena. Zar ne, Jessica?“ nastavila je gledajući me ravno u oči.
Ja sam samo potvrdno kimnula glavom, a Jane se nasmješila i prišapnula mi na uho.
„Vidiš, čak je i profesorica zapamtila tvoj izgovor. Vrijeme je da smisliš...“
„Jane, nije pristojno šaptati u društvu.“ Ukorila ju je profesorica toliko glasno da se Jane sva stresla od straha.
„Da, Jane!“ Sarkastično sam dodala.
„Jessica, ti nisi ništa bolja!“ Profesorica mi je vratila istom mjerom i nastavila, „...Hajde, sjednite na svoja mjesta.“
Čim smo sjele, profesorica je podijelila i zadnja dva letka. Ali ne meni i Jane jer nažalost nije bilo dovoljno letaka. To mi i treba kad kasnim. No, bar je cijeli sat govorila o stipendiji koja nudi četvrtu godinu školovanja u Los Angelesu, tako da sam barem znala što piše na tom letku. Zbog toga mi je bilo još više žao jer me Los Angeles odmah podsjetio na jednu osobu.
„Opet misliš na Davida? Pa dobro znaš da je on glumac, a oni nemaju nikakve veze s nama smrtnicima. K tome je još i zauzet.“
Bila je to Catherine. Moja druga najbolja prijateljica kojoj sam sve mogla ispričati. Okrenula sam se prema njoj. Njena duga smeđa kosa dodirivala joj je ramena, a njene tamno smeđe oči radoznalo su očekivale odgovor.
„Da. Ali, kad bih i dobila tu stipendiju, postojala bi i ona najmanja šansa da ga upoznam.“ Odgovorila sam pognute glave.
Ponovno mi se u glavi pojavio njegov lik. One prekrasne plave oči, svijetlo smeđa kosa, a pogotovo onaj prekrasni bijeli osmijeh i neodoljivo tijelo...
„Jess... Halo... Jesi tu?“ upitala me Cath.
„Oh, da. Tu sam.“ Promrmljala sam. „ Samo sam se malo zamislila.“
„Malo?“ upitno je podigla obrve.
„David.“ odgovorile smo u isti glas.
Bilo je nevjerovatno kako je sat brzo završio. Ili sam ja jednostavno bila previše odsutna. Svi su izlazili iz učionice, ali se unatoč svoj toj buci profesoričin glas najjače čuo.
„Jessica, možeš li malo doći?“ Upitala me.
Stigla sam do njezinog radnog stola i pogledala u njezine ruke. Držala je zadnji letak i prijavnicu za stipendiju.
„Mislim da ovo želiš.“ Rekla je.
„Pa zar ih niste sve podijelili?“
„Ne, brini. Poznajem te. Znam koliko bi ti to značilo, pa sam ti jednog sačuvala. No, želiš li ga ili ne?“
Srce mi je ubrzano počelo kucati, a u meni je počela rasti nada za onom najmanjom šansom da upoznam Davida.
„Naravno da želim.“ Čudilo me što uopće pita. Svi znaju koliko volim tog glumca, pa čak i profesorica.
„Ispuni prijavnicu i sutra je donesi. Ja ću je predati Odboru za stipendije.“
„Hvala vam puno.“
Istrčala sam iz učionice jer su me u autu čekale Jane i Catherine.
„I? Što je bilo?“ Upitale su me.
Na početku od šoka nisam mogla ništa reći samo sam počela prijavnicom mahati po cijelom autu.
„No?“ obje su viknule toliko jako da sam skočila od straha. Pogledala sam u njih. I dalje su gledale u mene kao da sam zadnji komad hrane na planetu, a one obje umiru od gladi.
„Ništa posebno. Samo mi je dala letak i prijavnicu za natječaj za stipendiju u L.A.-u.“ Napokon sam progovorila.
„Ništa posebno? Pa jesi li ti normalna? To je super.“
„Catherine, molim te, smiri se. Osoba koja bi trebala biti nervozna i živčana sam ja.“
„Imaš pravo, ali ne mogu si pomoći. Tako sam sretna zbog tebe.“
„A koliko te neće biti?“ Prekinula nas je Jane.
„Prema ovom letku, bila bih tamo jednu školsku godinu, tj. 10 mjeseci. A tko je rekao da ću je uopće dobiti?“
„Mislim ono... Pa naravno da hoćeš. Neće valjda uzeti mene...“ nasmijala se Catharine i nastavila „ Trebaju nekoga tko nije prepametan kao ja.“
Jane je zakolutala očima.
„Što?“ upitala ju je Cath.
„Pametnog kao tebe? Heh, ako bi te uzeli, svijet bi se srušio u roku od 7 sekundi.“
„Slušaj, Jane. Ako imaš nešto protiv da uzmu mene, možemo izaći van.“ Cath je polako počela otvarati vrata automobila.
„Cure!“ viknula sam toliko jako da bi se i medvjed probudio iz zimskog sna. „...Još ćete se potući zbog stipendije za koju sve tri znamo da meni možda, ali možda može ostvariti san.“
„Ima pravo.Toliko smo čekale da dobiš tu jednu, jedinu šansu.“
„Hvala, Jane.“ Odgovorila sam.
„Ono je bio samo primjer što se može dogoditi da netko da Cath nekakvu stipendiju“ Dodala je Jane.
„A ja kažem da bi se srušili svi planeti u roku 2 sekunde kad bi uzeli tebe.“ Vratila joj je Cath.
„Sad je dosta. Ne želim tu stipendiju. Ako će mi se najbolje prijateljice potući oko toga što bi se dogodilo da im netko da stipendiju, bolje je da ostanem ovdje.“
„Oprosti.“ Odgovorile su i isti glas.
Zbog ove male prepirke, vrijeme kao da je proletjelo. Već smo bili ispred moje kuće.
„Hvala na prijevozu, Jane. Vidimo se suta.“ Zahvalila sam se i izašla iz auta.
Cure su mi mahnule i nastavile dalje.
U kući je bilo tako zagušljivo da se zrak mogao rezati nožem, usprkos otvorenom prozoru i velikom ventilatoru koji se okretao pod stropom. Cijela obitelj se nalazila u dnevnom boravku. S desne strane vrata bio je radni stol s kompjuterom na kojem je brat najčešće igrao igrice. Uključujući i sad. Ako nije u sobi za knjigom, uvijek ga se može naći za kompjuterom. S lijeve strane nalazila se cijela „kolona“ polica s knjigama jer je mama bila velik obožavatelj tih malih, debelih stvarčica. Nema dana koji bi prošao, a da ona ne uzme knjigu u ruke. Kad sam stigla čitala je još jednu novu knjigu – u svom naslonjaču. Tata i sestra su sjedili na kauču krem boje i gledali neki film koji se prikazivao na televiziji. Odlučila sam svima odmah ispričati sve o stipendiji. Mike i Julie su bili oduševljeni idejom da odlazim na godinu dana, ali i oni i ja znamo da bih im nedostajala. I sama sam često puta zamišljala kako bi bilo da sam jedinica. Uvijek bi mi se činilo savršeno. Ne bi bilo čuvanja mlađeg brata i sestre dok se moji vršnjaci zabavljaju, ne bi bilo odgovaranja za njihova nedjela...No, kada bolje razmislim, također ne bi bilo osoba s kojima bih mogla podijeliti neke tajne koje je bolje da roditelji ne znaju, kao što su na primjer ocijene, ne bih mogla izazivati i ismijavati se na njihov račun, ne bih ih mogla prevariti na prvi april. I tako u nedogled. Moji roditelji, kao i svaki drugi roditelji, željeli bi da ostanem s njima, ali kako znaju koliko mi to znači odlučili su potpisati pristanak roditelja koji svaki kandidat treba predati sa svojom prijavnicom.
Uzela sam potpisani papir i brzo otrčala u sobu kako bih popunila prijavnicu.
Ime: Jessica Bolton
Iako bi bolje zvučalo Jessica Carter. Oh, ne. Opet mislim na njega. Hoće li to ikada proći?
Roditelji: Charlie i Susan Bolton
Braća: sestra Julie i brat Mike
U trenutku kada sam željela upisati zanimanje roditelja, zazvonio je mobitel.
„Halo?“
„Hej, Jess. Matt je.“
Matt je bio moj najbolji prijatelj, samo što ne ide u moj razred. On je u A razredu, dok sam ja u B.
„Hej Matt. Kako si?“
„Dobro. Ti?“
„Super. Baš popunjavam letak za stipendiju.“ Prebacila sam slušalicu na drugo uho.
„Čuo sam za to. Zar su tebi ponudili jednu?“
„Nisu mi ponudili, već sam se odlučila sama prijaviti.“
„Siguran sam da ćeš je dobiti.“ U glasu mu se čulo da to iskreno misli.
„Stvarno mi nije jasno zašto svi tako misle. Bit će zasigurno velik broj kandidata, a biraju samo jednog.“
Na trenutak je zavladala tišina.
„Slušaj, želio sam te nešto pitati.“ Napokon je progovorio Matt.
„Hočeš li biti slobodna oko 6? Želio bih da odeš sa mnom i Benom u kino. Rado bih te upoznao s njim.“
Bena nisam osobno upoznala, ali sam ga svakodnevno viđala u školi. Znam kako izgleda jer je pod svakim odmorom pričao s Mattom. Mogu reći da je bio jako zgodan i jako sladak. Prema njemu sam osjećala neku vrstu simpatije. Samo nisam znala kakvu. Ljubavnu, prijateljsku...
„Naravno. Nema problema.“ Odgovorila sam sa oduševljenjem.
„Super. Dođem po tebe oko 6. U redu?“
„U redu. Bok.“ Poklopila sam slušalicu i krenula do kraja ispuniti prijavnicu.
Post je objavljen 13.07.2009. u 01:59 sati.