srijeda, 22.07.2009.

Kako je nastala moja priča....

Danas, prije nego li objavim novi dio sedmog poglavlja priče, mislila sam vam ispričati kako sam zapravo došla na ideju o priči....


Dakle, u prvom polugodištu drugog razreda, stigao je jedan dečko po imenu Bruno u našu školu kako bi nam pokazao prezentaciju o njegovom boravku u Velikoj Brutaniji. On je naime dobio stipendiju za jednu godinu školovanja tamo. Nakon prezentacije, ja sam bila oduševljena idejom da odem u Ameriku. Nudile su se dvije kategorije stipendija. 5 stipendija za SAD i 5 za UK. Odmah sam zvala mamu da na Internetu pronađe sve što mi treba za prijavu. Moja naj frendica; Petra wave i ja jako smo željele završiti treći razred izvan Hrvatske. Skinule smo s Interneta prijave i poslale ih zajedno s preporukama profesora i svjedodžbama prvog razreda. Sve je krenulo u najboljem redu (u prvom razz imale smo samo 2 četvorke nut). Prijave su prihvatili sretan i slijedio je poziv za test. Test se održavao u ZG i sastojao se od slušnog dijela i čitanja s razumijevanjem. Bio je na engleskom (naravnorolleyes) i nije bilo gramatike...party Prošle smo test thumbup i zvali su nas na intervju sa voditeljima programa za stipendije koji su došli iz SAD-a i UK-a. Bilo je super pričati sa strancima. Postavljali su obična pitanja vezana uz nas i naš život i neka čudan pitanja kao npr. koji bi cvijet željele biti i zašto?, što bi učinile kada bi na jedan dan imale moć učiniti jednu stvar za školu, državu i svijet?; Nakon zavšetka intervjua bila sam presretna. Maštam o odlasku u Ameriku od kad sam imala 7 godina. No, kako ja ipak ne živim u bajci, ništa od toga no. Rekli su nam prije nego li smo otišli kući da će nam e-mailom javiti ako smo prošli, a poštom ako nismo. Na odgovor smo čekale 3 mjeseca. Za to vrijeme maštala sam o tome što ću tamo raditi, počela sam razmišljati kako internat izgleda (tamo bih bila smještena), koje ću predmete odabrati (sami biramo samo 4 predmeta predmeta imamo...yes niti jedan drugi). Kako obožavam jednog glumca, čak sam zamišljala postoji li šansa da ga upoznam...bang... Jendnog dana dobila sam predosjećaj da će se nešto dogoditi... Stigao je poštar i brat je otišao po poštu... cijelo vrijeme sam mislila to nije to, ne brini, ali nešto iznutra govorilo je drugačije... Brat je ušao u sobu držeći kuvertu i pružio mi je te rekao:" Za tebe je. Žao mi je." Odmah sam počela plakati cry jer sam točno znala što je to. Otvorila sam kuvertu i pročitala pismo. Rečenica koja me najviše pogodila bila je moramo vas obavijestiti kako niste osvojili stipendiju. Slijedećih dana nisam željela ništa raditi... Samo sam ležala u krevetu i plakala... U samo par sekundi srušio mi se san. Par dana poslije i Petra mi je javila kako je dobila pismo. To me još više ražalostilo... Ona super zna engleski i stvarno su je trebali primiti. Vratila sam se u školu i svaki put kad bi me u razz pitali da li sam dobila rezultat odgovarala sam sa ne. Kad sam napokon skupila hrabrost i rekla im istinu neki su odmah bili uz mene i Petru ( Matea, Ana T., Ivana G., Magdalena, Martina L. i još puno njiih wave - hvala vam ljudi, ne znam što bih bez vas sretanpartykiss).,a neki su govorili: Nije bilo šanse da prođete, rekli smo vam odmah to na početku...
Tri tjedna kasnije (otprilike) počela sam pisati knjigu o curi koja se prijavila za stipendiju i koja također obožava jednog glumca. Željela sam napisati priču o tome kako bi bilo da sam ja imala happy end... Kako bih ja željela da bude. Zato vas molim, ako se previše unesem u priču ili tako nešto, da me ne kritizirate previšenojer ta knjiga mi je sad jedina sreća... sretanBar tu sam kao "Jessica" u svom happy endu...sretan

Hvala što ste me saslušali... Sad mi je bar lakše... Iako uvijek zaplačem kad se spomene riječ stipendija ili SAD, uvijek imam nekog tko me tiješi i uvjek je uz mene ( cure koje sam spomenula u postu)....

Eto, to je priča o mojoj knjizi.... Oh, skoro sam zaboravila.... NAJTUŽNIJE JE TO ŠTO, kao što sam rekla, STIPENDIJU DOBIVA 5 OSOBA, A JA SAM NA LISTI ZA USA BILA 6cry..... Zato se osjećam još gore... Petra se prijavila za UK, i također je bila 6.... Da bar znate kakv je to osjećaj kad vas crta dijeli od životnog sna....cry... Nikom ne bih željela da se ovo dogodi no jer je to najgori mogući osjećaj na svijetu....yes Nakon svog truda, crta vam u par sekundi oduzme sve o čemu ste sanjali....cry

P.S. ako ima pravopisnih greški, ispričavam se....
15:26 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>