VII. Poglavlje
L.A.
„ Oprosite, gospođice. Molim Vas da se vežete. Slijećemo za 5 minuta.“ Rekla mi je stjuardesa.
Prstima sam protrljala oči,a zatim pogledala kroz prozor. Bilo je predivno. Mnogo vila s bazenima. Bile su savršene. Sigurno bi bilo lijepo živjeti u takvoj kući sa suprugom i djecom... Ah... Koliko me još godina dijeli od toga... Ponekad mi se čini kao vječnost...Također se mogao vidjeti i dio Tihog oceana. Nešto prekrasno... Valovi su udarali u kamenje, a kapljice koje bi nastale letjele su prema plaži. Plaže su bile pješčane. Kao one u filmovima. Nekoliko ljudi uživalo je kupajući se, dok je većina odlučila sunčati se i poprimiti nekakvu boju.
Čim sam izašla iz aviona, čekao me auto. Prišao mi je jedan visok čovjek u crnom odijelu s crnom kapom. Bio je to vozač. Škola je dosta udaljena od zračne luke. Oko 30 km. Bilo bi previše da se pješači, a od javnih prijevoznih sredstva niti jedan ne vodi prema školi. To je jedna od mana internata. Udaljen je kako u njegovoj blizini ne bi mogli koračati stranci. Pristup je dozvoljen samo učenicima i profesorima.
„ Vi ste gospođica Bolton?“ upitao je vozač.
„ Da. Ja sam.“ Odgovorila sam potvrdno.
„ Molim Vas uđite u auto. Ja idem po vaše stvari i kad se vratim odvest ću vas u vaš internat.“
„ U redu.“
Sjela sam na stražnje sjedalo i čekala nekih 5 minuta kad sam ugledala vozača kako nosi moje stvari.
Čim smo se udaljili od zračne luke olako su se počele pojavljivati kuće. Kuće nisu imale ogradu, a na svkom prilazu se mogao vidjeti barem jedan auto. Trava je svima bila pokošena i njegovana. Iako su kuće bile prizemnice, izgledale su poprilično veliko. Svaka od njih je također imala trijem i na njemu ljuljačku. Ispred jedne kuće obitelj je roštiljala, a ispred druge su dvojica dječaka igrala američki nogomet. Sve se činilo tako mirno. Prekrasan grad, pomislila sam.
Do internata nam je trebalo 20 minuta. Vozač je u ruke uzeo nekakav daljenski i njime otvorio kapiju.
Na ulazu, ispred internata, dočekala me ravnateljica.
„ Dobrodošla, Jessica. Drago mi je da si s nama.“ Pružila mi je ruku.
„ Hvala. I meni je drago.“ Ljubazno sam odgovorila.
„ Dođi. Pokazat ću ti tvoju sobu.“ Mahnula je rukama prema meni kao znak da dođem, a zatim je pucketnula prstima i dala znak vozaču da ponese moje stvari.
Internat je bio užasno velik. Ipred internata nalazila se velika fontana i oko nje četiri klupice koje se bile zauzete.
Ušla sam s ravnateljicom u internat. Čim se uđe, dolazi se u veliko predvorje. Na sredini predvorja bile su duple stepenice koje su vodile na slijedeći kat. Iza stepenica nalazilo se dizalo. Lijevo od ulaznih vrata bio je hodnik koji je, prema riječima voditeljice, vodio u blagavaonicu. S lijeve strane stepenica nalazio se dnevni boravak. Malo modernije uređen nego u studenskim domovima. Nasuprot plazme nalazio se veliki trosjed i sa svake strane dva naslonajča. Pokraj plazme, sa svake strane, nalazile su se dvije police s knjigama. Ne udžbenici već knjige za čitanje pod slobodnim satovima. Na policama se također moglo pronaći i par dobrih časopisa. S desne strane stepenica nalazila se pozornica, a ispred nje stolice namjenjena publici.
„ Pozornica služi za priredbe za početak i kraj školske godine, a ponekad i za humanitarne koncerte.“ Rekla je voditeljica pokazujući na smeđu pozornicu sa crvenim parketom i bijelim stolicama ispred nje.
Nastavile smo dalje. Hodnik koji se nalazio desno od ulaznih vrata vodio je u zbornicu. Tu je učenicima ulaz zabranjen, osim ako imaju posebno pismeno dopuštenje profesora za ulazak. Na početku hodnika stajao je stražar koji je, ako bi neki učenik donio dopuštenje za ulaz, provjeravao ispravnost te potvrde.
Nakon obilaska prizemlja, krenule smo na kat. Internat je imao šest katova i potkrovlje. Nije to bilo obično potkrovlje. Tamo se nalazio ravnateljičin ured, tajništvo i računovodstvo. Na svakom katu nalazilo se dvadeset soba. Moja soba bila je na prvom katu.
„ Ovo je tvoja soba...“ Rekla je ravnateljica otključavajući vrata sobe. „ Broj 14. Unutra te čeka tvja cimerica.“ Nastavila je.
„ Hvala još jednom.“ Zahvalila sam se i krenula u sobu.
„ Još samo nešto.“ Viknula je profesorica u zadnji čas.
„ Recite.“ Kimnula sam glavom.
„ Na zadnjem katu nalazi se moj ured. Sutra te molim da dođeš prije nastave kako bih ti dala plan škole da se ne izgubiš.“
„ U redu. Doći ću prije prvog sata."
Ravnateljica mi se nasmješila i nastavila dalje.
Otvorila sam vrata sobe. U sobi se nalazilo sve što svakom učeniku treba. Nasuprot vrata nalazila su se 2 kreveta, a kraj svakog od njih bio je noćni ormarić. Na njima je bila lampa i telefon. Svaki učenik imao je svoj broj tako da im linija nikada ne bude zauzeta kada trebaju razgovarati. Desno od vrata bila su 2 ormara, a lijevo 2 radna stola. Na svakom stolu bio je laptop. Tamo je običaj da škola sve daruje učenicima. Možda je i zato tako skupa. Iznad radnih stolova bila je zidna plazma tako da se svaku večer moglo uživati ležajući u krevetu i gledajući film. Moji kovčezi već su bili u sobi. Počela sam se raspakiravati kad su se vrata sobe odjednom otvorila.
Post je objavljen 21.07.2009. u 19:04 sati.