|
V. Poglavlje
OPROŠTAJ
10 dana kasnije...
Budilica je zazvonila. Znam da zvuči nevjerojatno. Čak sam stavila i nove baterije. Na brzinu sam se istuširala, uzela torbu i istrčala na prilaz. Željela sam vidjeti Janenino i Catheino lice kad dođu po mene. Čekala sam ih 5 minuta.
Kad su napokon stigle, izašle su iz auta i pogledale me kao da gledaju u duha.
Mahnula sam im, ali one uopće nisu reagirale.
„ Jane, uštipni me za rame...“ zamolila je Catherine.
„ Zašto?“ upitala je Jane zbunjenim glasom.
„ Da se uvjerim da ne sanjam...“
„ Ok...“ Jane je kimnula glavom.
„ Auu... Ne toliko jako!“ vrisnula je Cath.
„ Oprosti...“ Jane se počela ispričavati, „ Sama si rekla da te uštipnem. Nisi rekla ni koliko jako...“
„ Dobro jutro bi bio savršen pozdrav.“ Rekla sam sarkastično.
„ Oprosti.“ Jane se trgnula i nastavila, „ Još smo u šoku.“
„ Ali oporavit ćemo se. Hajde, uđi u auto. Danas sigurno nećemo zakasnit. Gospođica D. bit će iznenađena.“ Dodala je Cath.
Sjela sam na stražnje sjedalo. Danas je opet vozila Cath, a Jane je sjela na suvozačko mjesto. Nije se osjećala baš najbolje.
U autu sam im uglavnom odgovarala na pitanja o jučerašnjem sastanku s Benom.
„ I dobro da te nagovorio. Ima pravo. Ako sad ovo ostaviš, žalit ćeš cijeli život.“ Rekla je Cath ne mičući pogled s ceste. Oduvijek je bila oprezna vozačica za razliku od Jane. Ona je više voljela brzu vožnju iako zna koliko zapravo riskira.
„ Znam, Cath. Što biste vi učinile da ste na mom mjestu?“ upitala sam ih.
„ Otišle bi.“ Odgovorile su isti glas.
„ Ali čuti ćemo se svaki dan. Želim da mi svaki put kažete neki novi trač o staroj školi.“
„ Naravno. A zašto nas dvije?“ pitala je Jane okrenuvši se licem prema meni.
„ Zašto ne pitaš Noru?“ Dodala je Cath.
„ Ona je dobra. Ne voli tračati kao vas dvije.“ Odgovorila sam.
„ Zlo jedno.“ Odgovorila je Jane.
„ A još i k tome...“ nastavila sam, „ Yvonnina je najbolja prijateljica. Sve bi na kraju rekla i njoj.“
„ Pa zar to nije tračanje?“ ljutito me upitala Cath.
„ A.... Pa....“ Počela sam mucati.
„ Nemoj se pokuašavati izvući. Izvoli, priznaj!“
„ Da, Cath. U redu, priznajem. I ona trača.“
Da se na kraju ne bi posvađale oko toga što je tračanje, a što nije, zašutjele smo.
Kad smo napokon stigle na školsko parkiralište ugledali smo dva najljepša auta na parkiralištu.
„ Evo ti slobodno mjesto, Cath.“ Rekla sam pokazajući na mjesto između crvenog Porschea i crnog Volva.
„ Stigao ti je dečko“ Dodala je Cath gledajući u crni Volvo.
„ I tvoja suparnica Yvonne.“ Nastavila je Jane pokazajući na crveni Porsche.
Izašla sam iz automobila, uzela svoju torbu i krenula prema školi. Stigavši pred ulaz škole ugledala sam Bena. Mahnuo mi je i krenuo prema meni.
Kraj mene stajale su Nora i Yvonne.
„ Hej, Nora, vidi tko mi maše.“ Rekla je Yvonne.
„ Jesi li sigurna da maše tebi?“ upitala je Nora.
„ Naravno.“ Yvonne je potvrdno kimnula glavom. „Idem do njega.“ Nastavila je.
Sa smješkom na licu krenula je prema Benu. Raširila je ruke kako bi ga zagrlila, no Ben je samo prošao pored nje. Kao da je Yvonne duh.
Glasno sam se nasmijala.
„ ŠTO???“ Viknula je Yvonne.
Svi učenici na dvorištu škole okrenuli su se prema njoj.
„ Smiri se.“ Dotrčala je Nora i primila Yvonne za rame.
„ Upozorila sam te da možda ne maše tebi.“ Nastavila je Nora.
„ Ahh... Samo me pusti na miru!!!“ Yvonne je ponovo vrisnula i histerično je zamahnula rukama. Učenici su i dalje u nevjerici buljili u nju i smijali joj se. Yvonne se okrenula, pogledala učenike koji još uvijek nisu maknuli pogled s nje, i svom snagom lupila nogom u pod. Otvorila je vrata svog crvenog Porschea i uz užasno cviljenje guma,izjurila je sa školskog parkirališta.
„ To se zove histerija.“ Rekla sam Benu.
„ Ah... Što ću kad me cure obožavaju, a znaju da sam nedostižan.“ Nasmijao se.
„ Jesmo umišljeni....“ Zakolutala sam očima.
„ Hajde, imaš još 5 minuta do početka nastave. Moraš krenuti. Blago tebi. Još danas ideš u ovu staru, ofucanu školu.“
„ Žao mi je. A što ću kad moram otići.“ Slegnula sam ramenima.
„ Ne mora ti biti žao. Ti ćeš biti u nekoj super sređenoj školi s najboljom opremom za rad, a mi ćemo biti u učionici.“
„ I ja ću biti u učionici.“ Sarkastično sam odgovorila.
„ Znaš na što mislim. Gledao sam slike na Internetu. To se više čine kao uredi, nego učionice.“
„ Jako smiješno. Ipak su to učionice.“ Pogledala sam na sat, „ Ups, još 3 minute. Moram ići. Vidimo se...“ Sa smiješkom sam dodala, poljubila ga i otišla u razred.
Razred je uživao u kolačima i čokoladi. Mislila sam da zaslužuju da ih počastim. Ipak, neću ih vidjeti 10 mjeseci, uvijek su bili uz mene. Kad god sam trebala pomoć.
„ Jessica, bilo bi lijepo da kažeš nešto razredu za kraj.“ Rekla je gospođica D.
„ U redu.“ Ustala sam i otišla pred ploču.
„ Ne možete ni zamisliti koliko mi je drago da sam bila s vama u razredu i svi ćete mi puno nedostajati.“
„ A maturalna večer?“ upitala me gospođica D.
„ Stići ću tri dana raniije.“ Odgovorila sam.
„ S Davidom?“ upitala me Cath.
„ Vidjet ću, ali sumnjam... Mislim da će biti zauzet....Znaš, sad radi na novom filmu, pa mislim da neće stići. Ah, upoznat ćeš ga neki drugi put.“
Cijeli razred se nasmijao.
Uvijek sam sanjala svoju maturalnu večer s Davidom. Kako on blista u svom crnom odijelu koje se savršeno slaže sa mojom crvenom haljinom do koljena bez naramenica. Svijetla bi bila ugašena, jedino bi bio osvijetljen centar plesnog podija, gdje bi nas dvoje otvorili prvi ples plešući bečki valcer.
„ Jess, možeš na mjesto.“ Rekla je profesorica.
„ Oprostite, nisam čula.“
„ Možeš na mjesto. Jesi li ti uopće tu?“
„ Da. A gdje bih drugdje bila?“ odgovorila sam.
„ Sigurno ne kraj Davida.“ Dobacila je Jane
„ Bar ne sada. Tko zna što će biti poslije.“ Javila se Catherine.
„ Dosta, cure.“ Opomenula ih je profesorica, „ Ne morate ju još i mučiti...“
Sjela sam na mjesto i čekala završetak sata. Cijeli dan u školi je brzo prošao. Vjerovatno zbog moje nervoze oko oproštajne zabave koju su priredili moji roditelji.
Na zabavi su bili svi iz razreda. U dnevnom boravku glasno je svirala muzika. Svi su plesali, a iz plesne gužve na sredini boravka polako su prilazile dvije osobe. Jane i Cath.
„ Hej, Jess. Imamo mali poklon za tebe.“ Rekla je Jane.
Od sve te glazbe uopće ih nisam mogla čuti.
„ NE ČUJEM VAS!“ viknula sam, „ IZAĐIMO VAN!“
Vani je već bilo bolje. Sjele smo na trijem i neko vrijeme gledale u tisuće zvijezdi koje su tu noć svjetlile na nebu.
„ Mislim da će ti trebati.... OBAVEZNO!“ Započela je Catherine.
Pružile su mi malu kutijicu omotanu u svijetlo plavi ukrasni papir. Na vrhu kutijice bila je zavezana crvena mašna. Otvorila sam poklon i zamalo umrla od smijeha. Bila je to, ni manje, ni više, moja nova budilica. Uz to gratis sam dobila i baterije.
„ Hvala, cure. Valjda sada neću kasniti.“ Zahvalila sam curama sa smješkom.
Jane je posegnula za džepom i izvukla još jedan paket baterija.
„ Pa baterije su već unutra.“ Rekla sam zbunjujućim glasom.
„ U slučaju da ti one baterije prestanu raditi imaš rezervne.“ Odgovorila je Jane i pružila mi paket baterija.
„ Uh...“ duboko sam udahnula, „ Pa.... Hvala još jednom.“
„ Nema na čemu.“ Odgovorile su u isti glas.
Vratile smo se u kuću i nastavile sa zabavom.
Nakon ponoći svi su polako otišli kući jer sam morala spremiti kovčege i dobro se naspavati za sutrašnji put,
Nisam spakirala puno stvari. Samo tri velika kovčega. I to najnužnije stvari koje mi trebaju za deset mjeseci.
Legla sam u krevet i čvrsto zaklopila oči. Jedva sam čekala jutro. Bila sam toliko nervozna, ali i sretna u isto vrijeme. Ipak, sutra je početak nečeg novog za mene... Jedan drugačiji i nadam se bolji život.
|
