Dajajija011
Jutros sam zalutala u sferu programiranja i informatike, što znači da je jutro započelo frustracijama, frustracijama i samo frustracijama. Onda sam opet imala problema sa čepom od voltarena, naime, svako jutro kad ga uguram, ono, prorade mi crijeva, i čepić ode. Pa onda, ne znam, glavna sestra mi je na izlasku jako mahala prstićem i prijetila da ne smijem nikako ostati bez terapije i da pijem/guram te tablete svakih šest sati i da je to jako važno. Onda, te tablete nisam mogla dobiti bez uputnice od doktorice, a može li itko zamisliti kako izgleda sjediti u čekaoni dan nakon operacije, no, nisam ni to mogla, jer je dr na godišnjem, a zamjenska je radila popodne, a meni je, osim, čarobnih tableta, pripisano i mirovanje, dakle, nije bilo druge nego s otpusnim pismom na šalter od apoteke do apoteke i molit i kumit. Upalilo. Dobila jednu kutiju za dva i pol dana, a terapija mi je trebala biti (ako sam dobro zapamtila, sestra je rekla da mi ništa neće napisati, nego da sve moram pamtiti) četiri dana. Pa onda na drugi šalter izmoliti drugu kutiju. Voltarena. Najjače od najjačeg.
Pa si onda taj voltaren uguram i pet minuta poslije poserem.
I šta sad?
A ništa, ne smijem ostat bez terapije, guram si novoga.
Na papiriću od lijeka sam, i samo po sestrinim upustvima već premašila dnevnu dozu, a s ovim ponavljanjem, fino sam predozirana. Predoziranje može izazvati samo infarkt ili moždani udar.
Pa ti vjeruj sestrama, apotekarima i cijelom tom usranom bolničkom sustavu.
No, može i gore.
Za sada, kod njih samo nema wc papira, slobodnih kreveta, i jestive hrane.
Može i gore.
Dobila sam pozdrav iz daleke zemlje irske, tamo u bolnici dobiješ papirić na kojem zaokružuješ što želiš jesti. Biraš pet jela ako si normalna osoba, tri ako si vegetarijanac.
Kod nas si možeš birati boju wc papira, kojeg ćeš si prije hospitalizacije kupit, jer u bolnici toga nema. Ni u kojoj boji, ni u kojem obliku.
No, može i gore.
Još uvijek imamo sestre i doktore. I još se uvijek trude.
Mužjak mi je nakuvao lončinu juhe, nešto je sve to jučer radio u stresu i preko kurca, kuhinja je najgore mjesto za rađenje poslova preko kurca, jer, to sve preko kurca, moraš poslije pojesti. I malo mi je pun kurac i te juhe i čokolina, pa i sladoleda. Nije mi nimalo ugodno jesti sladoled dok me grlo boli. To je sve jedna velika laž da je sladoled najbolja stvar kod operacije krajnika. Priče za malu djecu.
Nisam pila kavu već pet dana. Sad kad ju ponjušim, osjetim žgaravicu. Možda je više nikad ni neću pit.
Ubilo me to programiranje i informiranje.
Razmazila sam se, radim samo stvari u kojima nalazim nekoga gušta i koje mi dobro idu. S druge strane, kad radim nešto što mi ne ide, osjećam kako više za to nemam vremena. Nemam strpljenja, živaca, i sve mi onda redom krene na živce.
Frustracija. Čista kao suza.
Dajarija 010
Danas je dan od škakljanja i gušenja. Sporadičnog. Riječ, koja je prvi puta uvedena u vijestima, da bi tamo objasnila neujednačeno pucanje neprijateljskog oružja na prijateljska sela i zvonike. U ono doba se uvela i kvačica na riječi sport (još se uvijek brecnem kada čujem današnju djecu da govore šport, redarstvenik, uhititi, osjećaj je kao da gledam neke djedove u dječjim tijelima, no, vrijeme sada, ipak, gazi više mene nego njih), uvelo se mnogo čudnih riječi, a zajednička im je bila i platežna jedinica, koja se koristila u vrijeme ustaške države, elem, još uvijek mi nije jasno kako su neki mogli snivati modernu državu pod okriljem znakovlja iz 40-tih godina preminulog stoljeća, i još manje mi nije jasno, čemu se sad čude svemu ovom cirkusu, što pod šatorima, što pod zvonicima, sve to ide jedinim putem kojim je i moglo krenuti, iz onih temelja s ustaškim znakovljem drugačije nije ni moglo završit. Nedobro se nedobrim nagrađuje.
Bit će da je manjak obrazovanja kriv tome što ljudi ne razumiju.
Ili to, ili ima nešto u balkanskoj krvnoj grupi, genetskom kodu, općoj amneziji, svemu tome nečemu, ne da mi se uopće o svemu tome nečemu.
Mene škaklji grlo. Od rana se obranilo nekim slojem gnoja, iz usta mi pokušavaju pobjeć neki zombiji, ali nikako da stignu na površinu, sutra bi trebao početi proces ljuštenja, a onda veselje.
Ne znam jel od onih dana u ciklusu, ili zato jer su me sigurno našibali nečim jako pozitivnim u onoj infuziji, osjećam se, ustvari, jako dobro, više mi stvari, koje bih trebala napraviti, a ne radim nego puštam da godinama tako čame i čekaju na mene, ne izgledaju kao visoke, strme stijene pokrivene ledom, izgleda mi sve to kao nešto, što s lakoćom mogu. Rastuži me tu i tamo, samo to, što, kad gledam te neke radionice i te neke stvari, koje bih tako rado učila, krenula nekim novim putem, za mene tu nema više mjesta, to je sve za mlade ljude, od mojih godina se očekuje neko znanje, iskustvo, ili makar taj čuveni stav, da ja to sve znam. Approach, to mi je oduvijek bio problem, tako je i rekla ona profesorica u onom njemačkom gradu, da mi je kriv approach, ali šta ona zna, ona samo ima predrasude prema nesretnicima iz socijalističkih zemalja, odgajanima da svi budu jednako pognuti, dok se glasni i bučni zapad nikad nije odgojio da prepozna te neke nježne nijanse onih, koji ne urlaju i ne busaju se u prsa. Zapad ima pravo, napravljen je po zakonima džungle i prirode, moraš biti jak i uvjerljiv, nema veze što stoji iza...
Papala sam fini sladoled, i finu, hladnu juhu od šparoga, i čokolino s bademovim mlijekom.
Imam poriv da se posložim i puno toga učinim.
Bit će da su oni dani u mjesecu.
Krava daje jaje
Sve je prošlo više nego dobro, iliti prošlo je. Zajebancija prvoga dana s hoću, ostat, neću ostat, nije da im je neka organizacija, ali hajd, može se i gore. Kreveti su im sastavljeni od tri madraca, kičma naprosto procvjeta na njima, od tablete za spavanje uspjela sam ćoriti cijelih pet sati, još jednom davno sam zaključila da je posao medicinske sestre najjebeniji posao koji postoji, i ne sviđa mi se to, muškarci nose kute do koljena, sestrama se mora vidjeti guza, ja sam ženski pacijent i jako bih rado gledala guzu svojeg mlađahnog doktora, koji, ionako, gleda u moje sise dok me tamo razapinju i bodu po operacijskom stolu, ali ćorak, doktorova guzica uredno je skrivena i postoji taj neki podložno ponizni odnos sestara prema doktorima, i to mi se isto, eto, ne sviđa. Ali, hajd, tako valjda taj svijet funkcionira, mojem sviđanju unatoč i uprkos.
Izboli su me, izrezali, najgori trenutak nastupio je buđenjem na odjelu intenzivne i shvaćanjem da do sljedećeg jutra neću biti u mogućnosti držati mobitel u ruci, ni krvarenje, ni pljuvanje najljepljivije pljuvačke na svijetu nije tako strašna kao pomisao na mobitel, koji čami tamo negdje ostavljen u ladici od stolića, i da, ostavli su me u intenzivnoj, samo zato jer nije bilo više slobodnog kreveta, srećom, bilo je dovoljno droge u onim cijevima do moje ruke, ništa me nije nerviralo, ništa mi nije smetalo, mir i blaženstvo. Još samo da je mobitela, bilo bi savršenstvo.
Reklo bi se ovisnost, reklo bi se strašna stvar to na što smo spali, ovisiti o tim malim strojčekima, kao da nam je u njima cijeli naš život, no, barem nisam kao one bakice koje u bolnicu dođu s velikim insprintima djece i unučadi, pa ih onda ponosno pokazuju nepoznatim ljudima u susjednim krevetima, nije li to fejsbuk na najjače, nije li fejsbuk, ustvari, ugrađen nam u genima, samo smo sad pronašli taj neki način da ga materijaliziramo i umrežimo, bakice sa printanim slikama sigurno nemaju svoje fejsbuk profile, i sigurno bi imale nešto strašno loše reći o današnjim ljudima i tehnici i omladini i o tome, kamo to taj strašni svijet ide, ali eto, ništa se nije promijenilo u ljudskoj prirodi, osim što su njihove oči prestare, a mozak preumoran, da bi se sa printa prebacile na ekran.
Vratilo me kući direkt s intenzivne, dalo neke savjete, da ne jedem kruto, kao ni oštro, da ne smijem jako krvariti i da im se vratim samo ako počnem bljuvati krv, sve drugo je normalno i prihvatljivo. Moram si svakih šest sati turnuti po jedan voltaren u guzu, to da ne upropastim želudac, ali zato da se skroz izbezumim sa satnicom, ako mi negdje između uleti pražnjenje crijeva, pa više ne znam da li da na taj čepić, uopće, računam više, ili da se začepim novime.
Drugi dan mi je danas, boli tu i tamo, malo jače, malo manje, nemam temperaturu, umaram se ako neš radim, misli su mi usporene, sve u svemu, liči na oporavak. Rekoše da najgore očekujem u nedjelju, onda će mi se, valjda, ljuštiti ovaj bijeli pokrov na živoj rani, pa će me boliti uši. Poslije toga sam oke.
Čini se da sam se riješila koje kilice, malo mi teško pada gledat ukućane kako normalno jedu, mužjak je danas donio prve trešnje, pa ih onako bezobrazno zobao, poslije se iskupljivao kupovinom najskupljeg sladoleda kojeg je mogao naći, teško mi se i naviknuti na hladno, cijeli život pijem samo toplo ili vruće, od same pomisli na hadno se razbolim, a sad, pod stare dane, ajd, sve obrnuto. Pretvorit ću se u one bakice. Srećom, neću imati unuke ni onako uspješnu djecu s kojima se one sve redom beskrajno nahvališe, ali tko zna, možda budem nosala filmiće nekog pese ili mačke, pa s tim davila nepoznate ljude, mora se imati nešto, bilošto, inače, kako izaći pred oči nepoznatim ljudima?
Prehrana mi se pretvorila u hranu za ribice. Tužno...
29.05.2015. u 19:56 | 1 Komentara | Print | # | ^
Dajarija007
Ja imam svoju sobicu, a u sobi jednu bakicu. Bakica ima 100 godina i dost joj je života, ali tijelo i dalje dobro služi. Mozak malo manje, bakica se slabo orijentira.
Izvan sobice je hodnik a na njemu graja, u daljini se čuje televizor s lošim zvučnicima, iz zvučnika dopire nešto što zvuči kao jako loša gluma, bit će da je sapunica neka.
Bit će i da se nešto dogodilo u onim nježnim godinama socijalizacije, jer mi se nikako ne ide u graju, nikako ne sjedi pred televizorom, nikako ne dijeli svoje životno iskustvo, nikako ne sluša o tuđima. Zvali su me divljakušom radi toga, ali neka...
Jedan mladić polomljena nosa pitao je na večeri cure da da li znaju igrati karte, pa da se druškaju malo, u dvorani za druženje. To je to. Taj pristup, socijalizacija, to što je normalno i poželjno činiti. Veseliti se na karte.
Zvukovi izvana najviše me podsjećaju na zadnje dane maturalca u nekom hotelu. Svi ubiveni, ali se još batrgaju.
Večera je bila napoj za malo bolje pažene svinje. Nekim ljudima paše, mojim crijevima baš i ne.
Trebala sam već dobit inekciju, izgleda da su zaboravili, i na mene, i na nju. Idem je potražiti.
A onda opet natrag u sobicu gdje imam svoju bakicu. Dobila sam i tableticu. Zelenu, malenu....
Dajarija 006
Kopitarna udobne sandale.
I kako onda da ti takav naslov ne upadne u oko?
Novi radni dan za nas neradnike i još jedan pohod na bolničke komplekse, tamo mi otkrilo da sam nositelj najstarije krvne grupe na svijetu, što znači da sam lovac, ubojica, mesožder, vođa čopora, ne podnosim patliđan, kao ni stres na prazan želudac, a za svakodnevnu i redovnu sreću i zdravlje, dužna sam barem četiri puta tjedno raditi aerobne vježbe u trajanju od sat vremena, inače će mi štitnjača pasti u depresiju, a ja ću za njojm, pa se onda još i zdebljat pritom. Barem sam ovo zadnje nekako instinktivno otkrila i sad pred stare dane počela trčat naokolo. To pred stare, nježne dane, puno se toga teže podnosi i puno se toga samog sebe i svoju grupaciju bolje upoznaje... Milamajka, npr, onda više uopće ne podnosi mlijeko, ja se samo malkoc napuhnem ko žaba u vrijeme parenja.
Novi insajti, danas, dakle.
Malo sam se uredila, depilirala i to, nikad ne znaš što te tamo može snaći pa koliko moraš ostati. I kad ćeš se opet moć depilirati, jelte.
Vrijeme šugica, ručak šalša, mužjak na sastanku, ručo nešto teško, poslije se uhvatio ispravljati krive drine s nepobjedivim kombinacijama lijeno zahtjevno pasivno agresivnog potomka, stari smo i mi, lijeni isto tako.
Dajarija 005
Otkad sam zadnji puta, a ima tome dobre tri godine, "boravila" na birou, promijenilo se tamo nije mnogo štošta. Osim, što, da, izbacili su radne knjižice iz uporabe, samim time su izbacili i one patetične pečatiće, radi kojih sam svaki mjesec morala stajati u redu, e samo da bi oni mene zadržali na broju, zajedno sa ostatkom nezaposlenog stada, i sad, boguhvala, svoju dužnost javljanja na biro mogo slobodno obaviti putem mejla, što znači, da mogu istovremeno brati jagode na poljima, recimo njemačke, i slati pritom tužne mejliće o nekim mojim pokušajima da se zaposlim negdje, ili se mogu vucarati negdje, bilogdje po svijetu, gdje ima sporadičnog wifija, pa javit da eto, opet ništa, ali tu sam, tu sam ja, mislim na vas, isto kao i vi na mene...
Elektroničko doba, polako ali sigurno, osvaja neke naše institucije. Naizgled. Ili nasilu. Desilo se, pa eto, moraju i oni. Dok, s druge strane, kad se zagrebe malkoc ispod sjajne površine, a ono, opet, govno. :) Naime, mojeg posla, kojim se bavim već 15 godina, na birou uopće nema kao takvoga. Teta na birou ima cijelu jednu knjižicu sa šiframa raznoraznih poslova, i nit na jednom ne piše DTP. Što hajde, i nije tako česti posao, ali zato, pobogu, na birou još uvijek nisu registrirali posao web dizajnera. Što može značit samo dvije stvari. Ili su web dizajneri toliko uposleni da se nemaju potrebe javljati na biro, što je super stvar, ili je biro toliko u kurcu i zaostao, pa još uvijek nije čuo za jedan od traženijih i atraktivnijih poslova u zadnjih petnajstak godina, što je jako daleko od super stvari.
Problem, slutim, leži najveć u tome što je biro povezan sa titulama, diplomama i zvanjima, pa ako još nitko nije registrirao javnu školu za web dizajnera, onda taj posao, za biro, uopće ne postoji. Problem je, dakle, što je tržište rada jedno živo tkivo, koje se mijenja i prilagođava, čim je brže i prilagodljivije, tim je bolje, zdravije i uspješnije, a biro za zapošljavanje je dementni starčić u mračnome kutu, koji još uvijek nosi one bijele krpe oko lakta da se ne umaže tintom i pokušava nekako zapamtiti i zabilježiti to nešto što se iza, prljavog mu prozora, vani valja. Ne ide, pa ne ide...
Na sreću, il nesreću, u vrlom web svijetu, na kojeg biro tek baca pokoji bojažljivi pogled, postoje i vrli portali za pronalaženje posla, pa se mogu tu i tamo ufati u njih, dok državne institucije služe onome, čemu inače služe. Ubacivanju podataka i izbacivanju statistike, i tu i tamo, bogufala na ostacima socijalističkog duha u temeljima ove kvarne države, isplaćivanju, kakve, takve, nekakve, naknade. Iako, eto, dvaput sam si našla posao bez ikakve veze, preporuke i preko portala, i dvaput sam ugazila, u ono, govno.
I sad, čitam opet sve te oglase sa sve novim i oštrookim uvidima, sve znadem što, ustvari, znači, od iznadprosječne plaće do posebnih stimulansa, od bonusa i pogodnosti do poticajne radne okoline, iza svih tih slatkih riječi leži samo jedna gladna aždaja s kojom se, nakraju, moraš boriti, malo za život, malo za dostojanstvo. Oglasi su samo krasne biljke mesožderke s predivnim, šarenim cvijetom i trulom izlučevinom na dnu. Prvo te kombinacija straha od gladi i obećanja raja besramno privuče, a onda samo bržebolje usisa, pa žvače, žvače, i dok imaš snage, krvi i života, dobro je, jednom kad presušiš, onda te samo ispljune i mazno priziva novo meso u svoje grotlo.
Vrli novi svijet.
Ništa bolji ni sofisticiraniji od onoga u džungli. Ili na sljemenskoj šumi. Svuda vrijede ista pravila.
Danas je vrli sunčano oblačno kišni dan. Mužjak je još uvijek u fazi tjeskobe pa je odlučio polovicu dana provesti u pidžami ispod dekice. Vrlo rado radim društvo takvom činu. Odgledali smo i hobita treći dio. Tamo je neka akcija i tamo se rješavaju stvari. Tamo je ugrađeno puno temelja fašizmu, po kojem je pripadnost rasi i posebnost krvi najvažnija stvar na svijetu. Hobiti su jako uspješni, ljudi ih (djeca pogotovo) jako vole, ljudi vole fašizam, rekla bih. Osobno, najvolim onaj dio kad je akcija, jer onda se riješavaju stvari, najnevolim ono kad je mir, pa kad se hobiti vraćaju kući i upadaju u svoje učmale živote. Tuga, žalost i depresija. To je to, taj ptsp.
Kasnije, malo, izvukli smo se nekako, čini mi se....
Dajarija 004
Ima već par mjeseci da nam se ptica posrala na prozorsko staklo, ostao je trag u obliku zvijezde repatice koja neumoljivo pada na krov susjedne zgrade, bio mi je taj oblik tako zgodan da sam planirala oprati ga nikada.
Sinoć je kiša tutnjala tako jako i pobrisala govno.
Jutros sam zatekla samo blijedu sjenu.
Ne volim prati te prozore, dupli su, zauvijek zabrtvljeni uduplo, taj unutarnji dio je promijenio boju i teksturu, i svaki pokušaj da prozor bude čist vodi samo u frustraciju. Pa sad, čekamo neko nevrijeme da nam ih polupa, pa da osiguranje kupi nove, a i ne smetaju nam previše, ovak, zmazani, valjda.
Dan je prošao. Virus se udomaćio negdje između sinusa i krajnika pa malo pecka malo svrbucka, nos curi. Krasan tajming.
Mužjak je pao u višednevnu tjeskobu. Reklo bi se da smo uskladili menstruacije.
Dajarija 003
Dan počeo neuobičajeno za početak dana. Možda je do voltarena, (jedan prije spavanja) možda do endorfina, (oni dani u mjesecu, jel) možda do estrogena, (isto oni neki dani, jel) jutarnji osjećaj snage, smirenosti i opuštenosti neuobičajen za jutra na kakva sam već navikla. Uvalila sam se Mužjaku u njegovu vožnju na posao, da me baci na črnomrcprcštrc da posjetim tamo, svoju doktoricu, za početak.
Hvala bogu, petek je, petkom nikad nije gužva i svi su tako ubiveni i smireni i nemoćni od tjedna pa smo onda tamo, u miru i bez stresa, rješavale stvari i raznorazne fenomene. Misterij neupisanih nalaza urina objasnila mi je time da, ako nisu kod nje, onda mora biti da su kod njih, pa da odem kod njih. Najvolem ljude koji misterije razrješavaju najjednostavnijim mogućim zaključcima. Misterij normabela na noć prije, nije uspjela objasniti, ali je zato, draga kakva je, uzela škare i odrezala nekih tri komada po 200 mg, da imam, zlunetrebalo. Misterij krvne grupe objasnila je zbunjenošću da zašto joj to nisu napisali na prvom papiru, nego tek sad, naknadno, ali neka odem ja sad, naknadno, k njima, pa nek si vadim opet, jbg. Iako ovo nije tip operacije kod kojeg se očekuje neko segamega krvarenje dostojno transfuzije, ali, opet..., hm, opet... Pa onda, opet, napisala mi je onu očekivanu uputnicu za bolničko liječenje, i još tu jednu, neočekivanu, za krvnu grupu, i još je poslala u apoteke, sve redom, da si mogu podić još jednu kutijicu voltarena.
Pa sam otišla do urina, pa su sestre tamo mnogo kopale da me nađu. Našle. Pa onda opet do bolničkog kompleksa da im dam još malo krvi. Tamo mi je ljubazna mlada sestrica rekla da oni vade samo do devet, a već je bilo deset. Ne znam da li je radi voltarena, endorfina, estrogena ili čega već, ali na moju tužnu facu reagirala je tako neočekivano emotivno, i odmah potrčala pitati da, da li bi oni ipak mogli sad primit mene, iako je malo kasnije. Pa se vratila da ne, da oni ipak vade samo do devet. Na moj, još tužniji, argument da je op zahvat u utorak, opet je potrčala, i ovaj puta, ipak, eto, može. Pa me onaj nježni dečko, svijetlo plavih očiju i profinjenih pokreta, piknul, još jednom. Reknul je, pritom, da je ovo ozbiljna stvar i da to ne šalju mejlom, nego da nalaz mogu podić tek u ponedjeljak. Zadnji tren,
I konačno, imala sam u rukama papirnato opravdanje da se pojavim i na onom nervoznom šalteru od jučer, pa da se makar raspitam za tu jebenu proceduru i koji kroj pidžame bi mi oni preporučili da kupim. Dogodilo se dugo očekivano otkrivenje, ljubazna teta na šalteru mi je objasnila da u dogovoreni dan moram doći, upravo onako kako sam u svojoj zloćestoći namjeravala, onako, bzvz, i samo s nalazima, pa će me oni onda samo malkoc primiti i odmah potom poslati doma. A op zahvat će biti tek neki drugi dan, to će se već odlučiti na taj prvi dan. Vjerojatno ću dobiti još normabela. I ono najvažnije od svega, esencijalnu preporuku za papuče i pidžamu. Bilokakobilo, najvažnije od svega, ali zaozbiljno najvažnije, i ne znam zašto su liječnici opće prakse zakinuti time, dobit ću informacije i upute. Konačno sve sjelo na mjesto. Još kad bih mogla nekako pobjeći doma odmah nakon zahvata, svijet bi bio jedno prekrasno mjesto. Mrzim boravak u bolnici. Jednom sam morala ići na histeroskopiju, kod nas sve bolnice to svrstavaju u zahvat pod općom anestezijom, što uključuje noćenje u bolnici, pristala sam ić napravit zahvat tek kod privatnika, jer taj je jedini radio ga naživo i odmah otpuštao kući. Vrlo rado pristajem na sve oblike bolova i patnji samo da ne moram ostati tamo. Ali, eto, jbg, ako bude ovisilo o meni, dat ću sve od sebe da se prikažem kao čim prije oporavljenom. Samo da ne ostajem previše tamo...
Po povratku kući svrnula sam još do banke, i tamo rješavala stvari. Uspješno. Cijelo jutro je uspješno, redovi su kratki ili ih uopće nema, ne znam jel od voltarena, endorfina, estrogena ili samo zato jer je petek.
Petek je, i kiša pada i hladno je, jako mi paše sve redom, pogotovo jer je kiša otjerala onu alergiju, popričat ću na onom prijemnom malo o tome, kako to izgleda kad ti izrežu grlo a napadne te potreba za beskrajnim kihanjem. Vjerojatno jako slikovito.
Opće stanje usred današnjeg dana, u potpunosti suprotno onom jučer ujutro, sva sam veseljko i zadovoljko, ipak, pomalo rastrešena i teško mi se skoncentrirati na posliće i obaveziće, štogod da počnem raditi, ometem se nekim idejama, što bih još mogla/trebala, i samo skačem s jednog na drugi, kao neki podivljali majmun.
Idem opet učit, učit, možda ipak nije ni voltaren, ni endorfin, ni estrogen, ni petek, možda sam samo zadovoljna sobom jer mi je učenje jučer jako dobro išlo, i jer mi je to dobro donijelo jučer popodne puno potihog zadovoljstva.
Nakraju dana ispostavilo se da me hladnjikavo vjetrovito veselo jutro možda iscrplo preveč, grlo počelo boljet, ne bu dobro.
22.05.2015. u 23:19 | 2 Komentara | Print | # | ^
Dajarija 002
Dan počeo jako rano i jako usrano. Dobila. Usput dobila i neku pošemerenost i zbunjenost u glavi. Kao da je netko odjednom isključio sve prekidače od mozga i kao da odjednom ništa više ne razumijem. Stigla jutros dići nalaze zadnje od sestre drečave i neljubazne, stigla odnijet sve anesteziologici ljubaznoj. Pa me ona nešto tamo glupo ispitivala, a ja se ničeg nisam mogla sjetiti. Rekla sam da pijem jednu čašu dnevno. Ali to ne znači da sam alkoholičarka. Rekla mi je da bi bilo dobro da po treći puta, nabrzaka, vadim krv, e da bi se sad doznalo koja sam krvna grupa. Predzadnji puta na vađenju, kad sam pitala da li bi mi mogli reći, onako, usput, koja sam krvna grupa, rekli su da šta će mi to koji kurac. I rekla je ljubazna još da dođem ujutro natašte, bez hrane, bez vode, a da će mi sestra, večer prije, dati normabela i još nešto, a ujutro to još nešto i u venu. Naravno, glupa sam jutros pa mi nije baš bilo jasno, kako će mi to sestra dati navečer prije, ako ću tamo doći tek ujutro. Nije ni ljubazna baš znala objasniti taj misterij, pa me poslala na odjel s nekim papirom da mi oni to objasne. Onima na odjelu nije baš bilo jasno, zašto su me poslali njima sa tim papirom, pa su me poslali na šalter od njihove ambulante, pa nek se tamo prijavim prvo. Trebala bih ić na operaciju za četiri dana, a još mi nitko nije znao reći što trebam donijeti, koliko ću ostati, kakva je procedura... ništa. U ambulanti je bio red, nervozan red, zato jer je sestra za šalterom rekla svima da sjednu, a oni su svi odbili, pa su samo tako glupo stajali i nervirali se već deset minuta bez pomaka. Meni se već prije prisralo od svega, pa sam se samo okrenula kući.
Na odjelu sam vidjela one odvratne sobe, odvratne krevete na kojima sklupčeno i zgužvano leže polumrtvi ljudi, dok im igle vire iz ruku, pretpostavljam da bih u taj pakao trebala doći sa nekim papučama i pidžamom, ali kako mi to nitko nije rekao, mogla bih baš, ovako, bzvz, evo ja došla, gladna i žedna, kao što ste rekli i naručili.
Kod nas, te informacije o zahvatima i procedurama, izgleda da, još uvijek kolaju onom pučkom predajom: Ideš u bolnicu, aaaa, obavezno papuče i piđamu i sapun i četkicu za zube, inače će sestre vikati na tebe. Fali još samo da zapalimo neki oganj i šaptom prenosimo te legende jedni drugima u krug.
Ne bih imala ništa protiv da mi propadne ova akcija, ionako već sada sve smrdi na propast. A kad već tolike godine živim s bolesnim i gnojavim krajnicima, valjda ću moći preživjeti ih još. Bit će sve teže i gore, ali jbg, život...
Sutra idem opet svojoj doktorici. Pretpostavljam da bi sad ona, opet trebala pisati neku uputnicu za zahvat, pa tek sa tom uputnicom ima nekog smisla da se pojavljujem na šalteru od ambulante.
A onda natrag pred onaj oganj da mi netko, tko nema veze s vezom, naravno, objasni koje su te bolničke procedure.
Osjećaj sveukupan: loše, loše, jako loše, sve besmisleno i glupo, čemu sve to uopće, kad će ta smrt više jednom. Možda za četiri dana, možda pod anestezijom, baš slatko.
Pokušavala sam se poslije jako obradovati nečemu. Kavi, npr. Nije uspjelo. Obavila tržnicu kao zombi, pokušavala se kreveljiti trgovcima kao šeldon, odradila to, valjda, tako, kao što društvo očekuje.
Zagledala se malo u jednu baku na štandu, kupovala je banane, sinulo mi da bih to mogla biti ja za dvadesetak godina, sigurno ću i onda rado jesti banane, ako ih bude bilo, jako je tužno biti baka na štandu, nitko te ne doživljava, ne osmjehuje, ne šarmira, koji je to recept da se ostane luckastom i vrckastom bakom koja ne stoji tako pokislo i tužno, nego skakuće dok kupuje banane. Nikad nisam bila luckasta i vrckasta, osim pod nekom, određenom dozom alkohola, ali za to je potrebno puno više od jedne, dvije, tri, četiri... . Ne bu jetra izdržala takvu jednu luckastovrckastu starost.
Kiša je i hladno je.
Nisam baš od neke koncentracije. Javili mi za letak da su zadovoljni i zahvalni. Donijelo mi to samo olakšanje. Javila mi se i potreba za čišćnjem. Prašine i svega.
Idem učit, učit i samo učit.
Učenje mi dobro ide. Diže pouzdanje. Čvaknula kasnije i jedan voltaren. Dobila ih da umanjim nijagaru. Reklo mi da su to slučajno otkrili kao jednu od nuspojava i da ne djeluje na sve žene, ali neka probam. Probala. Djeluje. Osim što djeluje na nijagaru, nekako me skroz razbistri i raspameti (iako na receptu piše da su moguće nuspojave sasvim suprotne od bistroće), pa je ostatak dana donio taj neki osjećaj dijametralno suprotan od onog jutros, sve mi nekako dobro ide i baš eto...
21.05.2015. u 21:58 | 9 Komentara | Print | # | ^
Dajarija 001
Jutros se budila teško i mučno, paradajzići za večeru obično me natjeravaju na cjelonoćno ispišavanje, osim toga, sanjala sam autobus pun vrtićke djece, kojeg vozi teta sa sluškama, kako je pregazio malog crnog psa, i ne primjetivši nastavio niz ulicu, mrzila sam tetu i vikala na nju, poslije toga sam se našla u našoj spavaćoj sobi, mužjak nas je pokušavao pokriti nekom kratkom dekicom u njegovoj vječitoj namjeri da obavi neki sex, ali umjesto zida imali smo izlog na ulicu, a vani je svanuo dan, i više se nikako nismo mogli sakriti, a onda su neki ljudi ušli i krenuli prolazit kroz stan kao kroz ulicu, ja sam jurila za njima i jako vikala i špotala, rekli su da neće nikad više, mužjak je bio ponosan na moju agresiju, a ja sam se sjetila kako smo nekad živjeli na trećem katu, a sad smo u prizemlju, uvijek sam nekako mislila da, s godinama, moramo nekako završiti u prizemlju, pogotovo kad vidim susjede od šezdeset kako dahću i puštaju dušu po stubištu, preponosni da bi prihvatili pomoć i podijelili koju od svojih silnih vrećica, ali zato, uvijek spremni da objasne kako su se oni doselili kad su imali godina isto kao ja sada, i sad, totalno sam bila nesretna i nezadovoljna prizemljem i spavaćom sobom u izlogu i silno željela da se vratimo u naš šareni stan na trećem katu. Makar ima zidove umjesto stakla.
Probudila sam se i s onom veselom pjesmicom od elementala u glavi, što me malo iznerviralo, prvo jer me ta pjesma podsjeća na zaz, što uopće ne pristaje grupi koja se fura na sebe i samo na sebe, drugo, što je remi preveć isključiva u svojim stavovima, a što mi se uvijek događa, kad s nekim dijelim stavove, ne volim kad taj netko pljuje po drugačijima. Po svim tim pevaljkama, ženama, majkama i kraljicama. Kao da su one krive za to što imaju veću pubilku od elementala. Postoji valjda za to neki razlog. I taj razlog sigurno nije tu samo zato da bi nervirao nas koji smo u manjini i drugačiji. Ni obrnuto.
Bez obzira na cjelonoćne šetnje, čini mi se da mi je jutros sve posloženo i na svojem mjestu.
Trebala bih oprati posteljinu da se suši prije kiše...
Poslije smirenog i posloženog jutra i mokre posteljine na balkonu, uzela biciklo pa na črnomrcprcštrc kod doktorice po nalaze, još jedne u nizu. Vozila se putom kojim sam inače išla na posao. I dalje mi nimalo ne fali, i dalje se čudim kako sam uspjela tamo tako dugo izdržati, kad je sve bilo tako krivo i tako loše, i dalje najviše od svega osjećam samo silni sram što sam tako dugo izdržavala tamo. Pa se vozila natrag, pa me napalo glupo kihanje. Opet.
Kupila neke ribe, miće pišmoljiće i još uvijek rozaste škampe, ali bez živih nesretnika među sobom, sve preko volje, slina i sluzavih očiju, po mužjakovim naputcima.
Super nam ide taj plan o štednji i stiskanju otkad više ne radim.
Opet sam bila vani među travom i cvijećem, jadna, bijedna, mrzila sebe i usranu klimu u kojoj živim. Negdje oko podne sam najjadnija, najbijednija i najsfrustriranija. I najjače onda kišem i slinim. Oko dva-tri već je bolje.
Važno je napomenuti i da danas je težak i sparan dan, i da temperatura noćas treba pasti desetak stupnjeva i da mi je 29-ti dan od ciklusa. Sutra, dakle, kiša, danas, dakle, nadrkancija i negativnost, možda sutra dobijem. A možda i danas. A možda i nikad.
Ručak je ispao opet dobro. Fina buzara. Prva. Čini mi se da, ide mi to kuhanje. Nemrem reći da gubim dane, svaki dan učim nešto.
Borim se sa mrtvim ribama u ribarnici. Trebala bih otkrit neke tragove života u njihovim mrtvim očima. Teško je.
Navečer me tek krenulo web učenje.
Mladunčeta isto.
Oznake: kurvarica
20.05.2015. u 22:45 | 2 Komentara | Print | # | ^Dajarija 000
"I was retired for a little while. But my wife's 'to-do' list got so long, I thought: 'I'm going back to work.'" Humans of NewYork.
Pokušavam manipulirati samom sobom u manipulaciji vlastitog vremena, sad, kada bih ga, naime, trebala imati napretek... ali, eto, samo kućanice valjda znaju izmanipulirati nešto s pranjem, peglanjem i tursko meksičkom sapunicom... Mrzim sapunice, naravno.
Umjesto sapunica po sto i prvi puta učim html i kodiranje. Umjesto učenja po milion i prvi puta prelazim nivo u farma sagi. To sve nešto između tržnice, perilice, suđerice i razmišljanja o svojem trenutnom psihofizičkom sranju. Uvrtila sam samoj sebi u glavu da sam osoba koja rješava stvari. Što je dobro. To s uvrtavanjem. Pa rješavam, onda. Svaki dan nešto. Borba. Imam neke faze kad sam užasno zahtjevna i nezadovoljna svime što napravim, onda se tako mučim i mučim i u jednom trenutku se sve prevrne i onda sam prezadovoljna i najmanjom sitnicom koju napravim, ili samim time što uopće postojim, pa ne moram onda ništa ni raditi. U pokušajima da nađem tu neku zlatnu sredinu, činim se samoj sebi potpuno ludom. To je vjerojatno sa stajališta onog dijela mozga zaduženog za prekomjernu samokritiku.
Sveukupna je ocjena da jako je teško živjeti u tijelu žene. Probudiš se ujutro, i nikad ne znaš što sve možeš od sebe očekivati. Ne možeš se ni predvidjeti.
Trebala bih početi pisati svakodnevni dnevnik. Možda nakon par mjeseci pronađem obrazac. Možda ima veze sa ciklusom, mjesečevim mjenama i godišnjim dobom. Ukebala sam jedan podatak koji veli da godišnja doba mijenjaju dnk. I drugi podatak da ukupan broj gena u čovjeka je 25.000, isto kao i u kokoše.
Počela sam i gadno kihati. Ubija me ovaj blatograd. Prvo s onom ogavnom zimom, a onda proljetnim kihanjem. Nikad prije nisam bila alergična na proljeće. To je od blatograda, sigurno.
Kupila sam jutros osliće na tržnici. Radim ručak. Njami ručak, naravno. Ostala je i krem juha od šparoga od prije neki dan. Uz njami ribu ide i blitva. Bit ćemo gladni za večeru, ali na to će Mužjak umijesati pizzu. On to voli. Ostat će mi blitve od ručka, pa ja možda neću jesti pizzu, nego blitvu. To da se ne debljam, da se malo samokažnjavam a i da se bolje sutra poserem. Mnogo koristi od malo gorke večere.
Morala bih nekako označiti ovaj dan.
Probudila sam se relativno svježa, friška i poletna. Doručkovala, pa poletila na tržnicu. Obavila stvari. Počela kihati. Počela mrziti sebe, blatograd, sranje od države, balkana i kontinenta i onda opet sebe, jer nemam kamo odseliti, a da mi bude lijepo. Sunce, more, kokos i banane.
Pa radila onda onih nekih par sitnih promjena na letku. Nevoljko, jer su mi ih platili unaprijed.
Mladunče se motalo po stanu, nešto opet glumatalo da uči, pritom zaboravljajuć utišati mobitel e da se ne čuje kako bleji po jubitu. Danas mu nametnulo da glumi bolesnog majmuna, tj da ne ide u školu nego da uči za ispravit sve one jedinice. Onako, kao da je na fakultetu. Kasnije je majka došla da ga ispituje, pomogavši mu tako da bude čim više nesposoban i da može još malo igrati igrice, jer, ionako, majka će to sve ispravit, nakraju... Ne žalim ga, pomalo mi ide na živce, ne zato jer je lukav i koristi gužvu, nego zato jer se radi toga pravi važnim i pametnim. Kao da nitko ne kuži prozirne dječje igrice. A možda ti roditelji zbilja kurca ne kuže.
Valjda smo svi jednom bili takvi. Balavi, važni i najpametniji. Valjda treba samo preživjeti te faze. Valjda ćemo uspjeti.
Presadila sam bosiljak i uredila terasu. Sad izgleda čisto i uredno kao ulica u Bangkoku. Onako, malo zmazano, malo ljepljivo, ali zato uredno pometeno.
Zvala doktoricu. Dogovorila se. Uspješno. Rješavam stvari.
Popodne me napao onaj osjećaj. Da mogu otić gdjegod želim, kadgod želim i da jebeš ovaj grad, državu, balkan i kontinent. Ja sam iznad svega toga. Sunce, more, kokos i banane.
Stigao Mužjak.
Ručak je gotov.
Njami.
Milamajka je kupila novi stan u svojemu gradu, staroga je prodala jer je zgrada već zašla u neke kritične godine za cijevi i kanalizaciju, pa hajd, ovaj će joj sigurno dobro služiti za ostatak života. Valjda. Trebao bi. Stari stan imao je patinu i uspomene, novi nema. U njemu se uspomene trebaju tek stvoriti. Ali, novi je, ipak, taman pored stare sportske dvorane, u kojoj je milamajka provela mnoge godine mladosti trčeći naokolo za loptom i veseleći se životu sa najboljim prijateljicama, i to su joj, valjda, najbolje godine života, i njoj je smještaj novog stana, ustvari, skroz super. Meni je, zato, svejedno. Stan ko stan. Nov i sterilan. Kao bilokoji, bilogdjedrugdje u gradu.
Jedino, što, čudno, nikad prije nisam imala te porive, pored sportske dvorane postoji i muzička škola, i onda, kad u posjeti majci navečer ležim u krevetu, pa istovremeno čujem, i udaranje lopte, i povike sportaša, i lupetanje po klavijaturama, dođe mi da odem, prvo jednima, onda drugima, pa onda jednima i drugima, prosvijetljeno proročki, poručim da, deco, vežbajte, vežbajte i samo vežbajte, jedino će vas to jednoga dana, možda, spasiti od ove vukojebine.... Pa dobijem onda i sama taj neki neopisivi poriv, da, kad se vratim kući, pa da onda i ja krenem, tako besomučno vežbati, vežbati nešto i možda se spasim... u ovim godinama. Godine ne bi trebale biti škuža, jer drugog izbora ionako nema. Ne bi trebalo biti škuže uopće. Nikada.
Mladunče je u međuvremenu zašlo u krizne godine, počelo je skupljati one jedinice, a tek se treba upisati u neku srednju, bogata majka ga je opskrbila ajpedima, ajfonima, besnim laptopima, sa svim tim igračkama se zatvara u sobu pod izgovorom da uči, uči, nekim čudom, ocjene su sve gore i gore, otac mu radi sve više i više, snage, energije i volje ima sve manje, dok mladunče energije i volje ima sve više, e da bi ih oboje izmotavalo i izvrdavalo tamo negdje između loših ocjena, finih gadgeta, osjećaja krivice, vikend putovanja do Pariza i Londona i sporadičnih monologa o smislu života i veličini časti. Mladunče nema nikakve porive ni razloge da vežba, vežba i da se izvuče iz svoje situacije. Čak, štoviše, nema čak ni onaj osjećaj da može bilošto učiniti da se izvuče iz svoje situacije. Osim muljati o svojem trudu, i bežati u svoje igrice.
Ne znam koji mu je dio gori, taj što mu je muljanje sasvim dovoljno, ili taj što nikad nije dobilo potvrdu da svojim radom i trudom može stvari učiniti drukčijima, boljima, ili taj što vjerojatno ne mora ništa, jer mu je njegova situacija, ustvari, skroz fantastična i ne treba ništa bolje od toga. Nitko od njegovih vršnjaka nema sve te igračke, ni toliko putovanja po svijetu u nogama, nitko nema tako bogatu majku. Čime se tako bogata majka uopće može zaslužit? Ničime, rodiš se kao princ i ne moraš jednostavno, ništa. Možda, na nekoj razini, kad zamisliš da ti u životu sve pada pred noge, jer je to tako zacrtano u zvijezdama, možda to zbilja tako i funkcionira, svemir sluša i odgovara, veliju... svejedno, nekako, meni mi se najveć sviđa onaj osjećaj da možeš učiniti nešto, bilokada i bilogdje, samo treba vežbati, vežbati i ne prestati...
Oznake: plaža
18.05.2015. u 12:24 | 6 Komentara | Print | # | ^zamisli kako bi svijet mogao izgledati kada bi se skroz iščupali hormoni, kada mužjaci više ne bi čašili vratove na svaku tajicu i suknjicu, kada ženke više ne bi kikotale i krivile noge na onim grozotama od štikli, zanimljive su mi te štikle, gledam žene kako neprirodno nabadaju u njima, kako, ustvari, grozno izgledaju dok misle da su predivne, jer tako su im rekli, tako se to radi, prije stomilijardi godina u kini su žene nosile cipelice koje su im lomile stopala, jer, tako su im rekli, tako se to radi, i polomljeno dječje stopalo na odrasloj ženi najljepša je stvar na svijetu, nisu mi današnje štikle jako daleko od kineskih cipelica, nisu mi jasne, i uglavnom su ružne, iako oni tako govore, da to je lijepo, jer se tako reklo... događa mi se u zadnje vrijeme, vrtim programe po teveju, naletim nekad na one spotove emtvija, mi, deca emtvija smo satima buljili u to čudo, bilo je nekako uzbudljivo, veselo, sad gledam opet, i ne mogu se načuditi što sam to gledala onda, svi mi ti raspjevani i rasplesani kinđuraši izgledaju jednako kao što mi izgleda parenje šarenih ptica, sve neko nadimanje, šepurenje, a do mene ne dopire ništa, ništa uzbudljivo, ništa napeto, čak ni ta njihova tjelesa, lijepa su, ali, opet, prazno nekako... tako bi, valjda, taj svijet izgledao jednom kad bi se iščupali hormoni, dosadno.
Oznake: Ljetovanje..
05.05.2015. u 12:14 | 7 Komentara | Print | # | ^