Krava daje jaje
Sve je prošlo više nego dobro, iliti prošlo je. Zajebancija prvoga dana s hoću, ostat, neću ostat, nije da im je neka organizacija, ali hajd, može se i gore. Kreveti su im sastavljeni od tri madraca, kičma naprosto procvjeta na njima, od tablete za spavanje uspjela sam ćoriti cijelih pet sati, još jednom davno sam zaključila da je posao medicinske sestre najjebeniji posao koji postoji, i ne sviđa mi se to, muškarci nose kute do koljena, sestrama se mora vidjeti guza, ja sam ženski pacijent i jako bih rado gledala guzu svojeg mlađahnog doktora, koji, ionako, gleda u moje sise dok me tamo razapinju i bodu po operacijskom stolu, ali ćorak, doktorova guzica uredno je skrivena i postoji taj neki podložno ponizni odnos sestara prema doktorima, i to mi se isto, eto, ne sviđa. Ali, hajd, tako valjda taj svijet funkcionira, mojem sviđanju unatoč i uprkos.
Izboli su me, izrezali, najgori trenutak nastupio je buđenjem na odjelu intenzivne i shvaćanjem da do sljedećeg jutra neću biti u mogućnosti držati mobitel u ruci, ni krvarenje, ni pljuvanje najljepljivije pljuvačke na svijetu nije tako strašna kao pomisao na mobitel, koji čami tamo negdje ostavljen u ladici od stolića, i da, ostavli su me u intenzivnoj, samo zato jer nije bilo više slobodnog kreveta, srećom, bilo je dovoljno droge u onim cijevima do moje ruke, ništa me nije nerviralo, ništa mi nije smetalo, mir i blaženstvo. Još samo da je mobitela, bilo bi savršenstvo.
Reklo bi se ovisnost, reklo bi se strašna stvar to na što smo spali, ovisiti o tim malim strojčekima, kao da nam je u njima cijeli naš život, no, barem nisam kao one bakice koje u bolnicu dođu s velikim insprintima djece i unučadi, pa ih onda ponosno pokazuju nepoznatim ljudima u susjednim krevetima, nije li to fejsbuk na najjače, nije li fejsbuk, ustvari, ugrađen nam u genima, samo smo sad pronašli taj neki način da ga materijaliziramo i umrežimo, bakice sa printanim slikama sigurno nemaju svoje fejsbuk profile, i sigurno bi imale nešto strašno loše reći o današnjim ljudima i tehnici i omladini i o tome, kamo to taj strašni svijet ide, ali eto, ništa se nije promijenilo u ljudskoj prirodi, osim što su njihove oči prestare, a mozak preumoran, da bi se sa printa prebacile na ekran.
Vratilo me kući direkt s intenzivne, dalo neke savjete, da ne jedem kruto, kao ni oštro, da ne smijem jako krvariti i da im se vratim samo ako počnem bljuvati krv, sve drugo je normalno i prihvatljivo. Moram si svakih šest sati turnuti po jedan voltaren u guzu, to da ne upropastim želudac, ali zato da se skroz izbezumim sa satnicom, ako mi negdje između uleti pražnjenje crijeva, pa više ne znam da li da na taj čepić, uopće, računam više, ili da se začepim novime.
Drugi dan mi je danas, boli tu i tamo, malo jače, malo manje, nemam temperaturu, umaram se ako neš radim, misli su mi usporene, sve u svemu, liči na oporavak. Rekoše da najgore očekujem u nedjelju, onda će mi se, valjda, ljuštiti ovaj bijeli pokrov na živoj rani, pa će me boliti uši. Poslije toga sam oke.
Čini se da sam se riješila koje kilice, malo mi teško pada gledat ukućane kako normalno jedu, mužjak je danas donio prve trešnje, pa ih onako bezobrazno zobao, poslije se iskupljivao kupovinom najskupljeg sladoleda kojeg je mogao naći, teško mi se i naviknuti na hladno, cijeli život pijem samo toplo ili vruće, od same pomisli na hadno se razbolim, a sad, pod stare dane, ajd, sve obrnuto. Pretvorit ću se u one bakice. Srećom, neću imati unuke ni onako uspješnu djecu s kojima se one sve redom beskrajno nahvališe, ali tko zna, možda budem nosala filmiće nekog pese ili mačke, pa s tim davila nepoznate ljude, mora se imati nešto, bilošto, inače, kako izaći pred oči nepoznatim ljudima?
Prehrana mi se pretvorila u hranu za ribice. Tužno...
29.05.2015. u 19:56 | 1 Komentara | Print | # | ^