Marketing
Dajarija 005
Otkad sam zadnji puta, a ima tome dobre tri godine, "boravila" na birou, promijenilo se tamo nije mnogo štošta. Osim, što, da, izbacili su radne knjižice iz uporabe, samim time su izbacili i one patetične pečatiće, radi kojih sam svaki mjesec morala stajati u redu, e samo da bi oni mene zadržali na broju, zajedno sa ostatkom nezaposlenog stada, i sad, boguhvala, svoju dužnost javljanja na biro mogo slobodno obaviti putem mejla, što znači, da mogu istovremeno brati jagode na poljima, recimo njemačke, i slati pritom tužne mejliće o nekim mojim pokušajima da se zaposlim negdje, ili se mogu vucarati negdje, bilogdje po svijetu, gdje ima sporadičnog wifija, pa javit da eto, opet ništa, ali tu sam, tu sam ja, mislim na vas, isto kao i vi na mene...
Elektroničko doba, polako ali sigurno, osvaja neke naše institucije. Naizgled. Ili nasilu. Desilo se, pa eto, moraju i oni. Dok, s druge strane, kad se zagrebe malkoc ispod sjajne površine, a ono, opet, govno. :) Naime, mojeg posla, kojim se bavim već 15 godina, na birou uopće nema kao takvoga. Teta na birou ima cijelu jednu knjižicu sa šiframa raznoraznih poslova, i nit na jednom ne piše DTP. Što hajde, i nije tako česti posao, ali zato, pobogu, na birou još uvijek nisu registrirali posao web dizajnera. Što može značit samo dvije stvari. Ili su web dizajneri toliko uposleni da se nemaju potrebe javljati na biro, što je super stvar, ili je biro toliko u kurcu i zaostao, pa još uvijek nije čuo za jedan od traženijih i atraktivnijih poslova u zadnjih petnajstak godina, što je jako daleko od super stvari.
Problem, slutim, leži najveć u tome što je biro povezan sa titulama, diplomama i zvanjima, pa ako još nitko nije registrirao javnu školu za web dizajnera, onda taj posao, za biro, uopće ne postoji. Problem je, dakle, što je tržište rada jedno živo tkivo, koje se mijenja i prilagođava, čim je brže i prilagodljivije, tim je bolje, zdravije i uspješnije, a biro za zapošljavanje je dementni starčić u mračnome kutu, koji još uvijek nosi one bijele krpe oko lakta da se ne umaže tintom i pokušava nekako zapamtiti i zabilježiti to nešto što se iza, prljavog mu prozora, vani valja. Ne ide, pa ne ide...
Na sreću, il nesreću, u vrlom web svijetu, na kojeg biro tek baca pokoji bojažljivi pogled, postoje i vrli portali za pronalaženje posla, pa se mogu tu i tamo ufati u njih, dok državne institucije služe onome, čemu inače služe. Ubacivanju podataka i izbacivanju statistike, i tu i tamo, bogufala na ostacima socijalističkog duha u temeljima ove kvarne države, isplaćivanju, kakve, takve, nekakve, naknade. Iako, eto, dvaput sam si našla posao bez ikakve veze, preporuke i preko portala, i dvaput sam ugazila, u ono, govno.
I sad, čitam opet sve te oglase sa sve novim i oštrookim uvidima, sve znadem što, ustvari, znači, od iznadprosječne plaće do posebnih stimulansa, od bonusa i pogodnosti do poticajne radne okoline, iza svih tih slatkih riječi leži samo jedna gladna aždaja s kojom se, nakraju, moraš boriti, malo za život, malo za dostojanstvo. Oglasi su samo krasne biljke mesožderke s predivnim, šarenim cvijetom i trulom izlučevinom na dnu. Prvo te kombinacija straha od gladi i obećanja raja besramno privuče, a onda samo bržebolje usisa, pa žvače, žvače, i dok imaš snage, krvi i života, dobro je, jednom kad presušiš, onda te samo ispljune i mazno priziva novo meso u svoje grotlo.
Vrli novi svijet.
Ništa bolji ni sofisticiraniji od onoga u džungli. Ili na sljemenskoj šumi. Svuda vrijede ista pravila.
Danas je vrli sunčano oblačno kišni dan. Mužjak je još uvijek u fazi tjeskobe pa je odlučio polovicu dana provesti u pidžami ispod dekice. Vrlo rado radim društvo takvom činu. Odgledali smo i hobita treći dio. Tamo je neka akcija i tamo se rješavaju stvari. Tamo je ugrađeno puno temelja fašizmu, po kojem je pripadnost rasi i posebnost krvi najvažnija stvar na svijetu. Hobiti su jako uspješni, ljudi ih (djeca pogotovo) jako vole, ljudi vole fašizam, rekla bih. Osobno, najvolim onaj dio kad je akcija, jer onda se riješavaju stvari, najnevolim ono kad je mir, pa kad se hobiti vraćaju kući i upadaju u svoje učmale živote. Tuga, žalost i depresija. To je to, taj ptsp.
Kasnije, malo, izvukli smo se nekako, čini mi se....
Post je objavljen 24.05.2015. u 22:25 sati.