Dajarija 010
Danas je dan od škakljanja i gušenja. Sporadičnog. Riječ, koja je prvi puta uvedena u vijestima, da bi tamo objasnila neujednačeno pucanje neprijateljskog oružja na prijateljska sela i zvonike. U ono doba se uvela i kvačica na riječi sport (još se uvijek brecnem kada čujem današnju djecu da govore šport, redarstvenik, uhititi, osjećaj je kao da gledam neke djedove u dječjim tijelima, no, vrijeme sada, ipak, gazi više mene nego njih), uvelo se mnogo čudnih riječi, a zajednička im je bila i platežna jedinica, koja se koristila u vrijeme ustaške države, elem, još uvijek mi nije jasno kako su neki mogli snivati modernu državu pod okriljem znakovlja iz 40-tih godina preminulog stoljeća, i još manje mi nije jasno, čemu se sad čude svemu ovom cirkusu, što pod šatorima, što pod zvonicima, sve to ide jedinim putem kojim je i moglo krenuti, iz onih temelja s ustaškim znakovljem drugačije nije ni moglo završit. Nedobro se nedobrim nagrađuje.
Bit će da je manjak obrazovanja kriv tome što ljudi ne razumiju.
Ili to, ili ima nešto u balkanskoj krvnoj grupi, genetskom kodu, općoj amneziji, svemu tome nečemu, ne da mi se uopće o svemu tome nečemu.
Mene škaklji grlo. Od rana se obranilo nekim slojem gnoja, iz usta mi pokušavaju pobjeć neki zombiji, ali nikako da stignu na površinu, sutra bi trebao početi proces ljuštenja, a onda veselje.
Ne znam jel od onih dana u ciklusu, ili zato jer su me sigurno našibali nečim jako pozitivnim u onoj infuziji, osjećam se, ustvari, jako dobro, više mi stvari, koje bih trebala napraviti, a ne radim nego puštam da godinama tako čame i čekaju na mene, ne izgledaju kao visoke, strme stijene pokrivene ledom, izgleda mi sve to kao nešto, što s lakoćom mogu. Rastuži me tu i tamo, samo to, što, kad gledam te neke radionice i te neke stvari, koje bih tako rado učila, krenula nekim novim putem, za mene tu nema više mjesta, to je sve za mlade ljude, od mojih godina se očekuje neko znanje, iskustvo, ili makar taj čuveni stav, da ja to sve znam. Approach, to mi je oduvijek bio problem, tako je i rekla ona profesorica u onom njemačkom gradu, da mi je kriv approach, ali šta ona zna, ona samo ima predrasude prema nesretnicima iz socijalističkih zemalja, odgajanima da svi budu jednako pognuti, dok se glasni i bučni zapad nikad nije odgojio da prepozna te neke nježne nijanse onih, koji ne urlaju i ne busaju se u prsa. Zapad ima pravo, napravljen je po zakonima džungle i prirode, moraš biti jak i uvjerljiv, nema veze što stoji iza...
Papala sam fini sladoled, i finu, hladnu juhu od šparoga, i čokolino s bademovim mlijekom.
Imam poriv da se posložim i puno toga učinim.
Bit će da su oni dani u mjesecu.
