Dajarija 001
Jutros se budila teško i mučno, paradajzići za večeru obično me natjeravaju na cjelonoćno ispišavanje, osim toga, sanjala sam autobus pun vrtićke djece, kojeg vozi teta sa sluškama, kako je pregazio malog crnog psa, i ne primjetivši nastavio niz ulicu, mrzila sam tetu i vikala na nju, poslije toga sam se našla u našoj spavaćoj sobi, mužjak nas je pokušavao pokriti nekom kratkom dekicom u njegovoj vječitoj namjeri da obavi neki sex, ali umjesto zida imali smo izlog na ulicu, a vani je svanuo dan, i više se nikako nismo mogli sakriti, a onda su neki ljudi ušli i krenuli prolazit kroz stan kao kroz ulicu, ja sam jurila za njima i jako vikala i špotala, rekli su da neće nikad više, mužjak je bio ponosan na moju agresiju, a ja sam se sjetila kako smo nekad živjeli na trećem katu, a sad smo u prizemlju, uvijek sam nekako mislila da, s godinama, moramo nekako završiti u prizemlju, pogotovo kad vidim susjede od šezdeset kako dahću i puštaju dušu po stubištu, preponosni da bi prihvatili pomoć i podijelili koju od svojih silnih vrećica, ali zato, uvijek spremni da objasne kako su se oni doselili kad su imali godina isto kao ja sada, i sad, totalno sam bila nesretna i nezadovoljna prizemljem i spavaćom sobom u izlogu i silno željela da se vratimo u naš šareni stan na trećem katu. Makar ima zidove umjesto stakla.
Probudila sam se i s onom veselom pjesmicom od elementala u glavi, što me malo iznerviralo, prvo jer me ta pjesma podsjeća na zaz, što uopće ne pristaje grupi koja se fura na sebe i samo na sebe, drugo, što je remi preveć isključiva u svojim stavovima, a što mi se uvijek događa, kad s nekim dijelim stavove, ne volim kad taj netko pljuje po drugačijima. Po svim tim pevaljkama, ženama, majkama i kraljicama. Kao da su one krive za to što imaju veću pubilku od elementala. Postoji valjda za to neki razlog. I taj razlog sigurno nije tu samo zato da bi nervirao nas koji smo u manjini i drugačiji. Ni obrnuto.
Bez obzira na cjelonoćne šetnje, čini mi se da mi je jutros sve posloženo i na svojem mjestu.
Trebala bih oprati posteljinu da se suši prije kiše...
Poslije smirenog i posloženog jutra i mokre posteljine na balkonu, uzela biciklo pa na črnomrcprcštrc kod doktorice po nalaze, još jedne u nizu. Vozila se putom kojim sam inače išla na posao. I dalje mi nimalo ne fali, i dalje se čudim kako sam uspjela tamo tako dugo izdržati, kad je sve bilo tako krivo i tako loše, i dalje najviše od svega osjećam samo silni sram što sam tako dugo izdržavala tamo. Pa se vozila natrag, pa me napalo glupo kihanje. Opet.
Kupila neke ribe, miće pišmoljiće i još uvijek rozaste škampe, ali bez živih nesretnika među sobom, sve preko volje, slina i sluzavih očiju, po mužjakovim naputcima.
Super nam ide taj plan o štednji i stiskanju otkad više ne radim.
Opet sam bila vani među travom i cvijećem, jadna, bijedna, mrzila sebe i usranu klimu u kojoj živim. Negdje oko podne sam najjadnija, najbijednija i najsfrustriranija. I najjače onda kišem i slinim. Oko dva-tri već je bolje.
Važno je napomenuti i da danas je težak i sparan dan, i da temperatura noćas treba pasti desetak stupnjeva i da mi je 29-ti dan od ciklusa. Sutra, dakle, kiša, danas, dakle, nadrkancija i negativnost, možda sutra dobijem. A možda i danas. A možda i nikad.
Ručak je ispao opet dobro. Fina buzara. Prva. Čini mi se da, ide mi to kuhanje. Nemrem reći da gubim dane, svaki dan učim nešto.
Borim se sa mrtvim ribama u ribarnici. Trebala bih otkrit neke tragove života u njihovim mrtvim očima. Teško je.
Navečer me tek krenulo web učenje.
Mladunčeta isto.
Oznake: kurvarica
20.05.2015. u 22:45 | 2 Komentara | Print | # | ^