ipak...
Dobro.
Malo smo se prisjetili kako to izgleda zima, i kako je to kad se noć zalijepi za kraj redovnog radnog vremena, i cvok, cvok, cvok, i sad bih lijepo molila lijepo vrijeme i kratke noći i duge dane da se vrate nazad.
Čim prije.
Hvala.
......
Uspjela sam se jutros probuditi i odoljeti svim porivima objave rasnježeno snježnih statusa, kao i onih o glupostima pomicanja sata. Ili onima o kupovanju blatobrana za bicikliranje na posao, pa da se dobije dojam mene kao face koja ne mari ni za najgore vrijeme, ili mene kao face koja sad mora tražiti neko novo trkalište, s obzirom da se promijenio sat, pa sad moram nakon posla trčati po mraku, pa si moram naći mjesto koje ima svjetla, pa sve nešto tako kukumeni sportski kakti nabrijanoj.
I to sa statusima. Kad se hvalimo, samo živciramo one druge. Kad se žalimo, onda isto. Kakogod, većinom si međusobno idemo na živce, a opet... sve si nešto želimo podijeliti s drugima.
A kad bi se nabrojalo, možda ima petšest ljudi čiji me statusi vesele, i možda isto toliko njih, koje ja veselim.
Ipak, nisam ja marčelina pa da sam prirodno nadarena za uveseljavanje bezbrojnog buljuka nepoznatih kreatura.
Bitno je da sam za danas uspjela odoljeti porivima fejspuka.
Ali onima od dnevničarenja po blogu nisam.
Eto.
Jučer je mužjak uspješno zamijenio sezonu na gumama, a nakon toga smo uspješno otvorili sezonu sauniranja. Imali smo i vrstan ručak, a i orgazme smo lijepo nanizali. Sve ono što bi trebalo činiti veseli vikend slobodan od posla i potomstva.
Sve u svemu uspješan dan.
Pa čak smo i uspješno opipavali mužjakovu kvržicu među nogama usred bazena s vodoskokom.
Barem sam ja tvrdila da je to kvržica, a on je fenomen objašnjavao anatomijom prostate koja ima špičasti završetak. I da to nije kvržica nego špic. Vrh. Okrajak.
No, žene uvijek paničare. Što reć.
Sutra bude dobio rezultate drkuljenja, a meni se ne da srfat i raspitivati se o kvržicama među nožicama. Ionako smo se već dogovorili da u slučaju najgoreg dajemo otkaze i trošimo ušteđevinu na sve hedonizme koji se u normalnim životima odgađaju za neka buduća vremena. Jednom kad. Pa se učine onda nikad. Jer se pare moraju čuvati za nedaobog.
A bog samo uzima i tu i tamo daje. Daje i ono što nitko nije tražio. Dao, ne dao, ljudi mu sveudilj vjeruju. I rugaju se psima koji vjeruju ljudima.
Mudraci.
U zadnje vrijeme po nasipu sve češće nalijećem na ljude koji glume drveće i gledaju u sunce dok se kliže tamo ravno dolje niz japetić. Prije deset godina toga nije bilo. Nije bilo ni fejspuka, ni vijesti o jogiju kojemu se začepila crijeva pa on sad nit jede, nit sere, nego se hrani suncem. A prije pedeset godina nije ni toliko ljudi bezglavo trčalo po nasipu. Činili su to samo oni, sportaši kojima je to trebalo.
Danas svaka šuša trči, svaka ima fejspuk, i svaku malo netko blene u sunce.
Ljude je, sve u svemu, lako preveslati.
Lakše nego pse i mačke.
Ueeej tu lakše.
pu no ni če ga ni o če mu
Ima nešto u tome kad mi se da vrijeme na raspolaganje i onda ga ja ne cijenim, nimalo. Kao da ne postoji. Ignore lista. I onda tako cijelo jutro odblejim pred ekranom, tu i tamo se sjetim kako bih mogla ovo-ono i onda ništa.
Jutros sam se i ja, eto, probudila.
U roditeljskom domu, u mračnoj sobi. Zajedno sa mnom kravila se tišina, a ono malo svjetla što je probijalo kroz škure obećavalo je vani lijep i sunčan dan. Lijep i sunčaaan daaaaan. Nekad davno, neke reklame donosile su neke nove, dobre stvari. Danas je obrnuto. Reklame oskrvnjavljaju stare stvari. Oskrvnuće. Oskrvnavljanje. Njenje. Mogla bi biti srpska riječ, čudno mi zvuči, kao nešto što se rijetko čuje.
Otvornica i zatvornica.
Za sve one koji nemaju djecu koja trenutno muku muče s ritualom edukacije, otvornica i zatvornica su nove hrvatske riječi, koje su zamijenile suglasnike i samoglasnike. Ili obrnuto. Nije važno. Važno je samo pitanje koj` smo se kurac mi mučili, e da bismo zapamtili suglasnik i samoglasnik, kad to današnja djeca neće nikad koristiti, jerbo je njih neko navukao na otvornike i zatvornike. I kako ćemo mi onda komunicirati s budućim generacijama?
I kako uopće netko, koga jebu sa suglasnicima, samoglasnicima, otvornicima, zatvornicima, može jednog dana otić u stranu zemlju i tamo prodavati svoje znanje. U čemu je kvaka?
Zajebi detalje, vjerojatno je glavna kvaka.
Najbolji učenik iz mojeg bivšeg razreda danas radi u Parizu.
Tamo programira neki kua.
I tamo ga francuzi gaze uzduž i poprijeko.
Najgori učenik iz mojeg bivšeg razreda danas ima svoju firmu u selu našem malome.
U njoj zapošljava dvadesetak ljudi.
Kaže da dobar je prema njima, ali ja zamišljam kako ih gazi uzduž i poprijeko.
Zato jer ljude treba gaziti.
Zato jer su ovce, uglavnom.
Oni koji puno sanjaju, oni imaju viši IQ, tako je danas pisalo na bukvi.
Oni koji puno ne sanjaju, oni više rade.
Valjda.
Sve je drukčije otkad radim.
Na poslu imamo rokove i to.
I često, prečesto zažmirimo na greške i greškice, jer poštujemo rokove, jer gužva je, jer ponavljanje i težnja k savršenstvu, to su jako skupe stvari, i na otvorenom tržištu, one se plaćaju masno. Čak i smrću ponekad.
Otvoreno tržište jako je jasna stvar. Il` odradiš, il` umreš.
Tako da jednostavno odem na posao, i onda tamo puno radim.
I malo se osvrćem.
I tako budem efektivna.
Onda dođem doma, pa nastavim u istom ritmu.
Čistim, perem, odem trčati, ili navrat nanos učinim neki fuš.
Ako stanem, onda nije dobro.
Nikako nije dobro.
Kad stojim, to izgleda tako da upalim kompjutor, zablejim se, i onda se osvrnem, i onda tako izvrnuta premećem u prazno.
Ili mislim što bih mogla, pa se izgubim u tome kako da to bude najbolje moguće, skoro pa savršeno, pa onda bude ništa.
Nita, nita.
Od svega ponuđenog, tražim nešto uzbudljivo, nešto da me negdje odvede, i ništa nije dovoljno to nešto.
Na poslu toga nema.
Tamo je mašina koja gazi.
Zato je posao dobar, valjda, nasilu ti daje osjećaj ostvarenosti, učinjenosti, potrebitosti i smislenosti. I nemaš tu puno izbora.
Plaća pritom nije bitna.
Ionako nikad nije dovoljno velika, da se ne bi dala potrošiti odjednom.
Plaja nikad nije bitna.
Tješi se tako ona.
I trkelji u prazno.
Čekam da mi se prikaki.
Opet oni dani zastoja u mjesecu.
Jebeni hormoni, jebeno tijelo.
Idem.
Negdje nešto.
Vani je sunčan dan pogazio svoje obećanje.
Tmurno je, i magla je, i inverzija temperature je, i na triglavu je toplije nego na moru.
Dugo nisam bila na triglavu, ni negdje visoko.
Mužjaku se ne da.
Skupo mu je valjda.
Dosadno, možda.
Stari smo, i sve stariji, i muka je to.
I sve si nešto biramo da nam bude fino.
Sauna i to.
Obećao je i mužjak avanture po zimi.
Toplije krajeve i vožnju autobusom zajedno s mudžahedinima.
Baš da vidim i to. :)
Brine me to što se brinem za mužjaka.
Da neće on to moći.
Da previše je za njegovu posloženost, i red u glavi, i vjeru u ljudsku kulturu i dobrosusjedske običaje. I za njegovo odmicanje od ljudskih poriva koje zovemo životinjskim.
Lako tako kad cijeli život živiš u predziđu kršćanstva. S kravatom kao jedinim dosegom tvojih predaka. Čiju suptilnu namijenu još nisi shvatio jer zaboravljaš da u ta davna vremena nisu znali smislit ništa bolje. Cijanid, npr.
Cijanid mi isto zvuči nekako srpski.
Naporno to odvajanje.
Još uvijek.
A baš je zgodno uskakivati u novi red.
Enter.
Idem.
Enter
Idem.
Ideeeeeš.
Ne još.
Još sam nešto htjela reći.
O tome kako sam se probudila i kako je bilo mračno s obećanjem raja.
Kurac i jaja.
Riječi.
Tri kante i par lavora.
Ustvari, baš sam bila zločesto dijete. Naporno za odrasle. Znala sam pogoditi točno tamo gdje su slabi. Ali nisam znala da moj doseg inteligencije sam po sebi nije dovoljno inteligentan da bi cijenio njihov povrijeđeni ego. Inteligencija i ego žive odvojeni u svojim paralelnim svijetovima. Ponekad izazivaju emocije pa ih one povežu. Ponekad ih spoji empatija. Ponekad ništa. Najgore je kad žive jedno nauštrb drugoga. Sve je to zbrčka, ustvari.
Ne razumiješ ti to, druže sudija.
Ne razumijem ni ja.
Pa šta ću...
Idem zamišljati da sam defakto, umjetnik.
Neću svirati harmoniku.
Milamajka ju je prodala.
Idem farbat namještaj.
Ne onako, umetnički, nego onako, s rokovima.
Tehnički vješto, ali ne pretenciozno.
Nikako pretenciozno.
Ne sviđa mi se ta riječ.
Izaziva mi sliku neke naprilitane sasušene gospođe, koja se prenemaže ispod velikog šešira i cucla neku cigareticu na onom produžetku. I ima rukavice do iznad laktova, i crnu kratku haljinicu i tanke, a opet čvornate, glatke i prozirne noge. Izgleda kao neka almadovarova kakrikatura, ili tuluzlotrekova, ili kakogod, samo ne meni nalik.
Ja izgledam kao kućna haljina.
Bež boje.
Razmišljam ponekad, tako u mračno jutro deset sati, lako je tako biti mračno kad su škure zatvorene, razmišljam onda o svojim kolegama, de fakto umjetnicima. Koje sam poznavala još dok su bili dosadni štreberi gladni uspjeha i priznanja, i koji su sad nešto uspjeli i dobili priznanja.
Bili su mi bezvezni onda onako, napeti ljudi, skroz u grču, raširenih laktova spremnih na ubode. Kao da su imali u sebi neku ogromnu rupu koju je trebalo popuniti nagradama i dipomama, i pohvalama i svime time.
Danas mnogi od tih gladnih i željnih imaju sve to.
Imaju svoje ime koje se vezuje uz umjetnost i dosege i priznanja.
I sve tete susjede, i sve tete susjede od susjeda, kad čuju njihovo ime, one odmah znaju da tu su ti neki, defakto umjetnici. I da te njihove stvari su, defakto umjetnost.
A ustvari, kurca se mojeg nepostojećeg te tetke razumiju u tu umjetnost.
Poneke od njih to priznaju.
Kažu da one to ne razumiju, ali da im je lijepo i da to nešto vrijedi.
Jer su oni koji se razumiju tako rekli.
Jer su ovi, željni priznanja, naporno radili na tome da bi se o njima to nešto reklo.
I onda smo opet u krugu.
Ti neki, nekad ambiciozni, a danas defakto, umjetnici, oni su došli do toga da im priznaju da oni rade nešto što je priznato, samo zato jer je netko to priznao, ali nitko ne zna kako i zašto.
Nikad mi nije bila baš jasna ta njihova silna glad za priznanjem. I zašto priznanje u umjetnosti vrijedi više nego priznanje u strojarskotehničkom zanatu.
A onda je do mene došao dokins.
I objasnio mi kako sve radimo radi seksa.
A seks radimo samo radi gena.
I ako se tako, dakle, uspije u umjetnosti, to je dokaz postojanja tog nekog čarobnog, rijetkog, umjetničkog gena, koji, dakle, otvara vrata mnogim i silnim i neviđenim snošajima.
Jer sve žene žele rađat djecu umjetnicima, jer to znači da će i njihova djeca biti posebna, i da će se zato i s njima, isto tako, svi redom htjet jebat.
Svi muškarci žele jebat umjetnice, zato jer... svi muškarci žele jebat i tu nema ništa više zato jer.
Zato su žene manje ambiciozne.
Jer ne moraju to biti.
Ambiciozne.
Dovoljno je da su lijepe i u jebnom stanju.
Ako nisu, dovoljno je samo unijet malo alkohola u konverzacijsku predigru.
Iako, žene su te koje nikad nisu sretne, a muškarcima je dovoljno samo tako malo.
To je isto radi seksa.
I biranja.
Sve je seks. Seks, seks, seks.
I ono kad na bukvi piše da je klitoris jedini organ koji služi samo postizanju zadovoljstva, jest kurac.
Ima još nešto ispod tog površnog samozadovoljstva.
Pitajte dokinsa, sve vam bude objasnil.
No, mene i dalje buni ta umjetnost.
I raskorak od umjetnosti do priznanja.
To kako su neki bili nepriznati, a umjetnici.
A neki uspješni i priznati, a neumjetnici.
Pa mi je onda, u tili čas sinulo, sad pod zrele dane.
I to zahvaljujući mužjakovom ocu, koji se skroz fura na umjetnost i slikarije, ali nikako ne priznaje vorholove konzerve, jer one u njemu izazivaju odvratan osjećaj praznine, slične posjetu supermarketa, a ne inspirativnoj šetnji po muzeju, i da taj vorhol sigurno nije znao crtat i da on ne može biti umjetnik. Može biti zajebant, može biti i vrhunski manipulator, ali ne zna crtat i ne može takav biti u rangu umjetnika i dooooviđenja.
I sve je u svojem pljuvanju po prevarantu objasnio.
Da umjetnici nisu oni koji svladaju vještine i alate i tehnike.
Umjetnici su oni koji izazivaju, defakto emocije.
I to ne uvijek lijepe emocije o skladu i uravnoteženosti.
Nego ponekad i odsjaj emocija društva u kojem su se zatekli.
A vrhunski su oni koji izazovu emocije mukotrpno uvježbanim baratanjem vještinama, alatima i tehnikama.
I to treba znat razlučit.
Vještog tehničara od veličine.
Orgazam od fejka.
Tako da,
idem malo fejkati umjetnost na namještaju.
To zato jer spadam u onaj 99% talentiranih koji su se od uspjeha junački branili prokušanim uvježbavanjem kronične lijenosti.
I samo zato nisam umjetnica.
Nego sam kućna haljina.
Bež boje.
Točka.
Točka.
Točkica.
Izašla je glavica.
Porod je isto jedna fascinantna stvar.
Sve te glavice koje izlaze kroz usnice.
Ja nisam nikada izašla na glavicu.
Nego na guzicu.
To mora da je bio prizor.
Takvi prizori isto izazivaju emocije.
A nisu umjetnost.
Kad još malo bolje promislim, umjetnost je fejk, ustvari.
Fejk je strana riječ.
Ni hrvatska, ni srpska.
Lako je pamtljiva.
A ja se još uvijek mučim s otvornikom i zatvornikom. Iz nekog razloga, kad god zazviždim da mi te riječi dotrče, a ono uvijek prvo dođu obrtnica i zavrtnica. Pa ih moram tjerat. To valjda ima veze s tvrdnjom da se pod stare dane teško uče nove riječi. Jer se ove stare uzjogune i traže pažnju.
Pa kako ćemo mi tako, onda.
Kako?
Kako?!
crnobele boje
Posložilo se tako nekako.
Slažem neki letak za neki restoran. Nisam dugo slagala letke za restorane, još od one prve tiskare nisam. Dobila sam fotke, dobila sam tekst, blejim u fotke, i poznato mi mjesto odnekud. A onda shvatim. Da tamo sam bila jednom u životu, prije par godina, na karminama, iliti ručku nakon pokopa kćeri bivšeg gazde, koja je bila jedva punoljetna i tako zelena otputovala na onaj svijet. U to vrijeme više nisam radila kod njega, ali sam još bila dobra sa starim tiskarom, i nekako sam upala u bus koji je iz sela maloga potegnuo sve do kontinenta.
A još sam prije neki dan čula, pa me i to malo potreslo. Da tiskar je ostavio tiskaru, i otišao nekamo, i da sad tamo sjedi jedino komercijalista, nesretan jer se prije nije sjetio otić. Sjedi sam i mizeran kao kapetan koji odlazi s brodom.
Dritura na dno.
Kapetanima je nekada vjerojatno bilo zabranjeno da nauče plivati.
Pa su bili prisiljeni tradicionalno tonuti.
Kao i naš komercijalista u tiskari.
Pogodilo me to.
Jer sam otišla dok je još bilo dobro, i puno života, i puno posla, i ništa nije dalo naslutiti da će završiti tako.
I podsjetilo me to na onu reklamu s historija. Da jedino mjesto na kojem možeš sakrit tajne je povijest.
Ili tako nekako.
I povijest je sad postala jedino mjesto u kojem je u onoj tiskari živo i veselo. I skoro pa ružičasto. I što je dalje, to je ružičastije.
I lepe potiskuju ružne.
I svi mi koji smo praksovali u tom skoro pa ružičastom svijetu, samo smo ostarili još malo, još sasvim dovoljno da je kristalno jasno, kako je taj svijet otplovio zauvijek.
I da sad je nešto drugo.
Vrijeme digitalaca i vrijeme ekrana.
Svejedno, neko sam se vrijeme nadala da tiskar se je vratio opet u italiju. I da tamo postoji neko mjesto gdje puno radi. I gdje može zaraditi. Jer on je najaktivniji radoholičar kojeg sam upoznala.
A onda mi rekoše da otišao je raditi u pogrebno poduzeće sela maloga.
I da pokapa ljude.
I da pokopao je svoj zanat zajedno s njima.
Previše se toga povezanog krenulo okretati oko pokapanja, tako odjednom...
Piroman za tebe
Imam tu jednu jaknu. Adidas se zove. Gornja lijeva strana je svjetlo plava, donja crvena, a neki komad desno je tamnoplav. Dizajn sredine osamdesetih. I jakna je iz sredine osamdesetih. Ona, vjetrovka. Iznutra ima svjetlopavu postavu na rupice. Kupila mi ju je mama još onda kad me mama oblačila. One godine kad sam krenula u srednju školu u pulu, pa onda, ide dete od kuće, pa da se opremi. Pa je u tu svrhu zaslužlio adidas vjetrovku.
Bila mi je silno važna ta vjetrovka.
Kao neko tehnološko čudo.
Pa sam je brižno čuvala za neku specijalnu priliku.
Imala sam onda i cimericu, koja je zajedno smenom odlazila iz sela maloga u veliku pulu, i tamo smo onda trebale dijeliti stan.
Ona je bila pravo žensko.
Imala je stalno neke planove.
Kratkoročne i dugoročne.
Kratkoročno je tako nama splanirala, da kad odselimo u pulu, da ćemo se tamo svako jutro ustajati oko šest i onda trčati po rivi, i onda se vratiti u stan, popit topli čaj i otić u školu. Meni se taj plan jako dopao. Zamišljala sam sebe kao neku sportsku zgodnu mršavicu, koja trči u svojoj adidas vjetrovci po dramatično oblačnoj pulskoj rivi, i onda pije čaj, i onda ide u školu. I bila sam spremna na to. Imala sam već vjetrovku. Koju sam strogo čuvala za tu zgodnu mršavicu koja trči po rivi.
No, naravno.
Imala je moja prijateljica i mnoge druge planove.
Upoznat zgodnog momka.
Ostat nevina do braka.
Imat dvoje-troje dječice.
Bit prava, ispravna katolkinja, majka, žena, radnica.
I, naravno.
Nikad nismo trčale po rivi.
Nikad nisam obukla vjetrovku.
Jer sam spavala dugo, jela puno, i kronično se debljala, učinila od sebe nešto što ne zaslužuje sportsku jaknicu.
Morala sam smršat da bih zaslužila ulazak u taj tehnološko čudo svijet.
I tako je jakna odležala cijelu srednju školu.
A poslije toga, nisam više bila sportašica.
Bila sam vegetarijanka, alkoholičarka i pušačica.
Sve to, samo ne sportašica.
Moja prijateljica nije dugo bila moja cimerica. Bila je preživčana da bi bila na jednom mjestu. Pa je mijenjala stanove i planove.
Nakon srednje škole se udala za prvog momka, pa su onda odselili u njemačku. Ona je tamo bila medicinska sestra, a on isto nešto. Rodila mu je jedno dijete. Pa se rastala. I pohvalila da je nakon njega konzumirala bezbroj muškaraca. I da su svi bezveze. Pa se opet udala. Pa je opet rodila. Pa se opet razvela. Pa se opet udala. Pa je rekla da više nikome ona neće dokazivati svoju ljubav rađanjem djece. Treću sreću ostavila je zakinutog za potomka.
Za sve to vrijeme njenih udaja, razvoda i rađanja, moja jaknica je ležala nekonzumirana.
I svaki puta kad bih ju pogledala, pred očima bi mi iskočila slika dramatičnog, metalik plavog neba iznad pulske rive, i one neke mršavice kako trči po njoj dok joj duga plava griva leprša na vjetru. Bicepse, tricepse i ostalo da ne spominjem.
I prošlo je tako, eto... brat, bratu, jebomater... 25 godina.
Odavna ne živim u puli, eto.
Ostale su samo te neke slike. Manje ili više dramatične. Većinu tih najljepših uspomena odavno sam podavila. Kao mačiće u kanti. Nisam znala što bih drugo s njima, nisu imale perspektivu.
A još uvijek čuvam tu jaknicu.
Koja više nije jaknica. Ona se pretvorila u nešto od starijeg brata, a ja se u njoj gubim.
25 godina i 20 kila ipak čini razliku.
Inače volim odgađati, i inače volim biti spora, ali mislim da je 25 godina ipak jedno solidno otezanje.
Što reć?
Sad u toj jakni konačno trčim.
Trčim daleko od pulske rive, trčim po nasipu od save, ne čujem pritom zov galebova, i lagano lupetanje jarbola na povjetarcu, čujem zato svrake kako kriješte i lagano zujanje prometa na obilaznici, po mostovima. Trčim, ma šta trčim, saplićem i glavinjam, i nemam više kose da vijori, nemam više ni kila da mi smetaju, čak su se i sise uvukle u sebe, bicepse i tricepse neću spominjat.
Jebe mi se.
Odem na taj usrani nasip u retro jaknici starijoj od nekih kolega mi s posla, i onda tamo puhćem i dahćem i mislim si kako je to bzvz da se tek u poznim godinama mogu osjetiti benefiti kretanja.
Ono kad se ne moeš posrat danima, a sat vremena saplitanja pokrenu lavinu, pokrene se sve...
Čak mi se i mrtvački obrazi urumene.
I sve je nekako bolje...
Endorfini i to.
Čak i uspomene na sve te neke dane, na taj neki grad osamdesetih, i sve one ljude... nije da manje bole, ali nekako... ono...
Kultura življenja
Ima ono nešto što se zove osuđivanje iz predrasude. Ili nepristojnost. Ili tako nešto.
Npr, ono kad kažemo da su svi cigani prljavi lopovi, svi šiptari imaju prljave ruke zato jer ne brišu guzicu papirom nego je peru tim svojim rukama, svi bosanci su tupavi, svi zagorci su alkoholičari, svi dalmatinci lijene vucibatine, svi hrvati ovo, svi srbi ono.
S druge strane, ima ona neka ljepša riječ.
Kultura.
Pa tako. U zagorju, npr, postoji kultura beskrajnog kušanja lošeg vina. U skladu s time postoji i kultura opitog baljezganja i pijanog smišljanja dozlaboga loših viceva. U dalmaciji se njeguje kultura vječitog odmaranja i izbjegavanja prenaprezanja. Muslimani njeguju kulturu opranog dupeta, dok katolici njeguju kulturu trljanja guzice papirom.
Kultura je ono što svi radimo, i što prenosimo na svoju djecu i unuke, zato jer su tu pošast prenijeli na nas i mi smo dužni prebacit je nekom drugome. I dok svi to oko nas (ili barem oni koje smo proglasili svojima) rade, to je opravdano.
A kada nam dođe neki misionar sa strane i pokuša objasniti da smo obična nekulturna hrpetina divljaka, onda to nama baš i nije jasno, i ne ide nam u glavu kako to da su naši preci bili u krivu, kada su sve te godine iza nas i oni dupe prali, ili riljali, kakogod, pa su preživjeli, i mi smo, i eto...
Uglavnom, to su ti trenuci u kojima smo u raskoraku sami sa sobom.
To kada se svi zgražaju nad studentima koji kupuju ispite, nad profesorima koji ih prodaju, nad čelnicima hepa, mepa, fime, mime, svim pičkim materinama gdje se negdje može neš` okrenuti sa strane, ispod šanka, u šupi, gdjegod, svi se redom i javno zgražamo nad vlastitom kulturom podmićivanja.
A svi smo u tome.
Ili nismo, pa ne razumijemo.
Ja razumijem.
Pa ću i objasniti.
Ono jednom, kad smo tek osnovali onu minijaturnu firmicu, pa smo tražili posliće i onda je šefonja povukao vezu. Otišli smo u gradsko poglavarstvo, ili to nešto što ima veze s gradom i državnim proračunom, i tamo susreli kulturnu i napirlitanu gospođu s kojom smo malo razgovarali, ona je rekla što im treba, a mi da ćemo to napraviti.
Pa smo napravili, a šef je cijenu našeg posla pomnožio onda s osam. Zašto osam, nemam pojma, možda je samo htio biti neupadljiv.
Onda je grad nama platio tu osam puta napuhanu cijenu, i mi smo se osigurali za sljedeća tri mjeseca preživljavanja.
I onda je šefonja uzeo 15 posto od prenapuhane cijene i odnio to gospođi.
Gospođa se samo ljubazno nasmjehnula i ubacila svoj postotak u svoju torbicu.
U javnosti, na dnevniku, u sudnicama i internet portalima, tako nešto, to se naziva mitom i korupcijom.
Među nama, to je kultura zahvaljivanja na dobijenom poslu.
I na tome što nitko nikada nije provjerio pravu cijenu tog posla, i otkrio da su i grad i gradsko poglavarstvo mogli proći osam puta jeftinije.
Ali, jes, da, onda ni ljubazna gospođa koja školuje kćer u americi ne bi dobila te neke parice iz zahvalnosti. Nego samo tu neku plaću. (Upućeni znaju kolike su plaće gospode iz vodstva gradova, neupućeni bolje da nikada ne doznaju)
A na pitanje zašto to nitko ne provjerava, odgovor je jedan i jedini. Zato jer to tamo svi rade. Zato jer to je kultura poslovanja. I zato nema nikoga tko će oplesti gospođu po prstima jer je prihvatila zahvalnost.
I ako bismo išli po ljestvici odgovornosti i položaja prema vrhu, otkrili bismo da što su veće, ono što bi trebale biti odgovornosti, a mi to u našoj kulturi zovemo i smatramo ovlastima, zajedno s time raste i ona krajnja cifra. Tako te neke male firmice koje surađuju s nekim gospođama pri dnu piramide, svoju zaradu množe s osam, a one neke druge firmice, koje su se spojile s onima na vrhu piramide, e one bezobrazno mogu svoje zarade množiti s iljadama, pa i milionima. I ako ih ikada, iz nekog razloga ljubomore i zavisti, ili razumnog političkog skupljanja bodova, uhvate, kazna je presmiješno mala u odnosu na svu tu maknutu lovušu. A zašto je kazna presmiješno mala? E, zato jer oni koji bi trebali kažnjavati, isto to rade. I zato su kazne simbolične. Da bi se zadovoljila ona prljava i neupućena svjetina koja se okupila na trgu pred vješalima, a da bi se istovremeno i naša, dobro njegovana kultura, ipak održala.
I to je otprilike isto kao što svi oni preprodavači kokaina u dokumentarnim i inim filmovima o kokainu govore.
Maknete li mene, doći će netko drugi, ali kokain nećete uspjeti maknuti.
Zato jer je kultura kokaisanja preduboko među nama.
Ima i onaj poučan film koji se jednostavno zove trafik.
I čije ime mi je postalo jasno tek prije neki dan, kad sam vidjela slogan za promoviranje žuljanja dupeta na sicu.
Ju ar nat stak in trafik, ju ar trafik.
I izlaza nema...
Dede i deca
Djeca i starci, u mnogočemu su slični. Najsličniji po tome što ne bi smjeli živjeti sami.
Nikada.
I jedni i drugi trebaju kraj sebe spretnu ruku i bistar um odrasle osobe.
Iako, starci bi isto trebali biti odrasli ljudi.
Ali, nekako... nisu. Više su, onako, prerasli...
Imaju to neko samo svoje iskustvo, imaju ego, drže se toga samo svojega, i ne žele više učiti.
Uglavnom.
Neki i nisu tavi.
Uglavnom. Ima ih svakavih.
Ali su, isto tako uglavnom, nevoljeni i odbačeni.
Iako, kad bi se usporedili u sposobnostima i znanjima, starci su ipak bolji od djece.
Ali, opet, ipak.
Mogu reći da već dugi niz godina živim na fejsu. I tamo ćirim u privatne živote svojeg privatnog fejs puka. I prijatelja njihovih prijatelja. I učim o ljudima, usput.
I svaki dan vidim barem jednu sliku umazanog balavčeta kako samo sebi gura zasrane prstiće u uhogrlonos, i onda ispod slike čitam poredane komentare tipa: slatko, preslatko, bjavo, slatkiš, medeni, mljac, sljac, trac. Ili neku vijest tipa: izrastao nam je prvi zubić! Napravili smo prvi koračić! Ukakali smo prvu tuticu!!!
Ispod svega toga opet slatko, preslatko, aw, awwiiiić, medeno, ljubim tuticu ukakanu...
I nitko, nikad, ama baš apsolutno nikad, nije s takvim oduševljenjem postavio sliku svoje bake ili dede, gdje oni guraju čvornate prstiće u hranu i gdje nemaju zube, pa onako nespretno mrljave kašicom po staračkim ustima.
Ili da bi post dana nekome bio: ispao je dedi zadnji zubić! Deda upiškio prvu pelenu! Deda učinio zadnje korake, od danas ćemo se samo vozikati! S komentarima awić, slatko, preslatko, dedek zlatni, ljubim dedi pelenu.
Nema toga.
Starci umiru usamljeni. I osramoćeni, valjda.
Jer ne znam što čini razliku u govancetu, i što čini razliku u peleni. Osim da jednu ljube, a druge se srame i zgražaju. Na osnovu nečega.
Bilokakobilo, od navale svih tih slika fejspuk balavčeta, uspjela sam razviti tu neku rezigniranost prema istima. I odbojnost prema ushićenim majčinskim postovima o prvim zubićima i kakanim pelenama. I u svim tim balavčetima vidjet samo neke buduće odbačene i nevoljene starčiće. Nevoljene, vjerojatno zato jer su prestari da bi imali majku koja bi se nesmiljeno divila njihovim tjelesnim izlučevinama. Samo majke mogu voljeti, valjda, sve te gadosti.
Mi drugi, mi ne možemo voljeti.
Ili to, ili su te majke pošemerena stvorenja, skroz.
Ako su pošemerene, onda to mora biti neka bolest.
Ako nije bolest, ako tako mora biti, onda sigurno postoje i one neke koje su zbilja bolesne.
Te vjerojatno ne ljube kakanu pelenu.
Što bi značilo da postoje i malena ukakana djeca koju nitko ne prati, i koju preziru, i kojih se srame, isto kao što se srame staraca.
Bila sam, jednom i samo jednom, u posjeti jednom domu gdje žive djeca s posebnim potrebama. Rekle su tete tamo da su mnoga djeca ostavljena, i da ih se roditelji srame. Srame se njihove nesposobnosti da konačno odrastu i da se prestanu mazati vlastitim izlučevinama.
I onda ih ostavljaju. Neki od srama, a neki od kombinacije siromaštine i napora cijele te priče.
Starce i nepopravljivo bolesnu djecu nikad ne lijepe kao motiv obožavanja i lajkanja na fejspuk statusima. Njih skrivaju. Ili ih ostavljaju.
Ili ih koriste, ako bi htjeli zaraditi nešto.
Nešto na osnovi, opet srama, ili nedajbože da se to meni desi, pomisli.
Kakogod okreneš,
gadna bića,
ti ljudi...
._.
Što reć, što reć, što porati... na poslu su svi složni. Oko onog, demonstracija nastavnika i sestara. Sjetili su se onog, prije par godina, kad je njima gazda došao i rekao da nema ove godine za božićnice, regrese i uskrsnice. Da su onda samo tiho opsovali sami sebi u bradu i nastavili raditi. I da nisu izašli na ulicu zviždati i nositi transparente.
I da nikog onda nije bilo briga za njih.
I nije bilo sindikata kojem su se mogli žaliti, i nije bilo smisla da njih petero plače na javnim mjestima.
Nego su se stisli i radili.
I za godinu dana su im se božićnica i regresi vratili.
Uskrsnicu nikad nisu ni imali.
I da im je žao ovih što sada zvižde, ali, eto, jebiga... i da, ipak, nije to odavno fer. To da nama koji radimo kod privatnika uzimaju od plaće da bi dobili oni koji rade u državnim službama, a ne obrnuto. I da oni koji rade kod privatnika isto imaju djecu. I njihova djeca isto žele božićne poklone. I zašto bi njihova djeca bila manje važna od onih u državnim službama.
Nepravda živi posvuda.
Sve i svašta živi posvuda.
A vidimo samo ono što želimo. I ono što nam paše.
Vidim da ljudi uglavnom razmišljaju kako da se uvale. I kad kažu da su našli posao u državnoj službi, da onda rade neke pokrete rukom oko brade, i da bi to trebalo nešto značiti. To što znači ide nekako: pala mi je sjekira u med i jebe mi se za vas budale.
Nije fer.
Misliti samo na sebe.
I pisalo je na bukvi da su sve te beneficije koje netragom nestaju, ono nešto što je ostalo iz stare države, ali se nije stiglo pobrisati u novostvarajućem naletu sreće i veselja.
Što opet ide na ruku tihoj i podloj radosti onih, koji nikad nisu iz one trule tvorevine htjeli izaći.
Meni, npr.
Kao, eto vam ga, htjeli ste, sad imate kockice, nezavisnost, srednjevjekovni vjeronauk kojim, uz mekdonalds otrove, hranite djecu u vrtiću i truli kapitalizam povrh svega.
Sve ste to htjeli.
Sve ste dobili.
A, ustvari me boli kita.
Skroz.
I šta su htjeli i šta su dobili.
Budale.
I ono kad na radiju prestanu puštat muziku jer ide emisija o javnom mijenju, gdje svaki tukac može izreć svoje jedino pravedno i pravično mijenje, onda mijenjam stanicu. Onako, s gađenjem.
Javno mijenje.
Svečani trenutak u kojem se javno može izreći koliko nam je stalo do vlastite guzice i ničeg drugog.
I koliko smo ispravni i važni dok se tako brinemo samo o vlastitoj guzici i ničemu drugome.
Fotografirala sam se ovaj vikend u frizerskom salonu.
U onim ogledalima u kojima se možeš vidjetli s pet strana.
I primjetila da mi fali guzice.
Mužjak kaže da je baš fino ojačala otkad se svakodnevno vozam na bicikli.
Kako li je tek prije jadno izgledala...
To je već problem.
Guzica u ćertih litah...
A neki ljudi nemaju za djecu za Božić.
A neki ljudi nemaju za djecu prehranit.
A neki nemaju ni djecu.
A neki su u šumi.
A sve je to, sve je to samo u glavi.
Osim godina.
Godine su u guzici.
I onda, opet.
Što reć, što reć...
odraz
Ne volim komunicirati s ljudima preko web kamerica, ne volim kada vidim to svoje tužno konjsko lice s urezanim ogromnim podočnjacima tamo dolje u dnu ekrana, izgleda mi kao da tamo čuči neka napaćena luzerica, koja nema ništa ni ponuditi, ni učiniti, ni prezentirati, i onda se tako nikako ne mogu koncentrirati na taj razgovor, samo tugaljivo gledam u to tugaljivo lice, i onda se ta tuga samo umnožava jedna s drugom i kopira po ekranu.
I onda cijeli razgovor prođe u mojem mučaljivom buljenju u sebe samu.
I ne samo to što je to lice tužno i umorno, nego ta koooosa, to je nepočešljano, i to strši, i to nije neka griva koja divlje i ponosno nadire u svijet, to samo neki mišji čuperci beživotno vakumiraju negdje bezveze po glavi.
I onda, valjda, dođu te godine kad shvatiš da su te neke žemske koje se bojaju ratničkim bojama prije negoli im se kapci odlijepe (da ne spominjem one koje ustaju prije šest, da bi se sat vremena onda uštimavale i poslagivale) ipak u pravu, i da to kad se toliko vremena provodi pred ogledalom i kad se lijepi svaka vlas na glavi, da nije to bzvz.
To shvatiš, ma kurca ti shvatiš, to ja shvatim kad se tako slučajno nađem u nekom, ozbiljnom razgovoru, prisiljena se suočiti se s vlastitim odrazom. Onim, tužnim, i od kamerice malo deformiranim. Malo? Puno?
Oke, bila sam bolesna, još jučer me virusi gazili, a već danas pedaliram na posao i radim puno radno vrijeme u kojem zaboravljam jesti, sve se to vidi, a proporcionalno s godinama vidi se još više, ali opet, te neke slike, ipak, ne želim gledati.
Prije, ono prije bih se vidjela i odmah shvatila da tu nema ništa posebno da bi se satima uštimavalo i ušminkavalo i zalizavalo, tu pomoći ionako nema, ali mladost zapuštenom izgledu ipak daje neku dimenziju. Buntovničku. Lepršavu. Jebemise šta vi mislite, šminkerice tupave, dimenziju.
U zrelosti ti isti stavovi počnu onda bacati na predaju.
Nešto kao, pregazilo me, nije mi više stalo, gotovo je.
U starosti izgleda valjda još gore.
U starosti je nos još veći, usta još tanja, i navodno, uši groteskno narastu.
Od svih tih benefita, oduvijek imam malene uši.
Iako više nisam ni sigurna jesu li mi to uši zbilja malene, ili mi je glava toliko velika da uši na njoj izgledaju maleno.
Ispod svega toga kako izgledam, još krijem i nesigurnost.
Osim te neke nesigurnosti, imam još onu jednu dimenziju nedovršenosti.
Nikad nisam ni u čemu otišla do kraja.
Brzo bih svladala osnove, i onda bi me pustilo.
I onda bih tražila nešto novo.
Za razliku od onih, koji bi, npr, počeli vježbati jogu, i onda ne bi stali dok ne bi postali učitelji joge.
Ja bih počela vježbati jogu i onda bih razumjela da to je samo glupavo istezanje, koje ima smisla samo ako se radi nakon nekog stvarnog fizičkog napora, i onda odlučila da mi se ne da rastezat satima na svakodnevnoj bazi, i onda bih to prestala.
Ili bih počela planinariti, i to bi mi bilo super, ali mi nikad ne bi palo napamet da postanem planinarski vodič, i da mi to postane stil života. Iako mi je skroz na pameti da to radim dok god mogu hodati. Ali ne kao vodičkinja. Nego onako, od gušta.
Ili bih počela fotografirati, oduvijek fotografiram, ustvari, ali mi nikad nije palo napamet da kupim bijesnu opremu i krenem se bijesno ozbiljno baviti fotografijom. Nego, onako, znam koliko mi treba, ništa specijalnije, profesionalnije i detaljnije od toga.
Ili bih... što bih... jebate, ništa me u tom životu nije ponijelo, ono ponijelo... pa da se u tome nađem i odvrnem do daske.
Nita, nita.
U svemu sam tome nekako amater koji se snalazi kako zna i umije, i ne želi prijeći onu čarobnu granicu koja ga proglašava profesionalcem.
I tko je uopće zadužen za to proglašavanje? Kako to izgleda? Taj svečani beng...
Iako, nekako me još uvijek veseli ovaj limb u kojem iznova i iznova tražim to nešto, taj osjećaj počinjanja i znatiželje, to jedino ima veze s djetinjstvom i mladosti, jedino ne valja kad u svem tom traganju slučajno nagacam na to svoje tužno lice...
dječje mudrolije
mladunče kad se bori s mužjakovim naredbama, onda ono umiljato mu se podvuče pod ruku i krene tepati, i onda se testosteronski grmalj otopi, i više uopće ne primjećuje da ga malac kurca ne sluša, ne slijedi i ne poštuje, da tenisice nisu pospremljene satima, da se u krevet nije otilšlo, isto tako satima, da se televizija gleda do kasno u noć u zagrljaju, i ništa drugo nije važno.
za to vrijeme, ja sjedim u svojem ćošku i tuckam si ga po ekranu i ne razvijam ništa od tjelesne prisnosti.
i čini mi se tako da se svaki tjedan odvajamo, i tu i tamo, koji vikend si ga nešto malo zbližimo.
a ustvari, nekako...
treba učit i od te usrane dječice...
utješne mudrolije
onokad jedan za drugim otpadaju projekti, to nikako nije loše. više je vremena za dežurni hedonizam, a to svakako jest dobro.
02.10.2012. u 20:58 | 1 Komentara | Print | # | ^sapstitut
onokad sjedim doma pa sam besposlena, pa se prezaposlim po blogovima, fejsovima i tviterima. Užas jedan. Točno se tamo daju raspoznati ti ljudi koji nemaju posla i oni drugi koji su samo ovisnici... samo... ma užas jedan, sve to... :/
01.10.2012. u 18:43 | 5 Komentara | Print | # | ^evo nje opet
U slijedećih mjesec dana imam u radnim zadacima:
ić svaki dan na posao od jutra do popodne. (osim danas, danas bolujem)
poslije posla, popodne-naveče, odvojiti dva sata za srediti onaj logo za onog prvog programera, čijoj curi sam rekla da njihova veza je, nažalost, preminula, i koja je sad otišla od njega, pa se onda on obratio meni za posao, pa se sad nekako osjećam malkoc kao govno.
ali samo malkoc.
govance.
onda, odvojiti još koja dva-tri sata za onog drugog programera, kojeg uopće ne poznam, i koji mi se javio ničim izazvan, a ja odmah rekla daaaaaaaaaaaa.
u ovom slučaju je jedini osjećaj znatiželja, još nisam stigla do stadija govneta.
odvojiti neko vrijeme za učinit neke skice za neku teretanu i neki frizerski. ajd, dobro, istina, to bih mogla i sad, namjesto što se hvalim ovdje.
odvojit opet neko vrijeme za postaviti na vuuhuu one stvarčice kojih se trebam nekako riješit, pa najbolje da ih prodam, onako javno, preko ekrana.
odvojit neko vrijeme za doznati kako se prodaju stvarčice poštom. ili nekom dostavom, biločime.
naravno, sve to mogu upravo ovdje i sada.
ali, ne, piše si ona po blogu...
ondak, otić prvu subotu, odmah u jedan, nakon posla, u drugi grad i tamo odraditi praznike oslikavajuć na crno taj neki objekt od jutra do sutra.
sretan nam dan nezavisnosti. (nezavisnosti od čega?)
otić drugu subotu, odmah nakon posla, doma u selomojemalo, provjeriti vitalne funkcije u oca, očistiti kuću, oprat robu, skuhati kiseli kupus, i čim više stići oslikati namještaj od jedne sobe u šabi šik (bacit dvi tri ruke, makar, pa da se suši do nekog sljedećeg vikenda, pa onda opet ponoviti isto).
otić treću subotu na onaj tečaj iz programiranja na kojeg sam se prijavila jer sam žena, a tečaj je besplatan za žemskinje, što znači da možda neću upasti, jer će se tamo sigurno javiti milion ludih žemskih, koje nemaju ni posla, ni pametnijeg.
no, odlučila sam probati samo zato, jer mi programiranje baš fali u tom mom nepovezanom lancu površnih znanja.
otić četvrtu subotu na posao... i onda.... uh, kvragu, nemam ništa što bi mi zaokupilo taj ostatak od vikenda... a ne, da, taj vikend sam opet u selumojemmalom, provjeram stanje i nabacujem ruke na namještaje...
vikend poslije moram registrirati auto.
i neke od tih dana napraviti taj čuveni kolordopler nakon kojeg moram opet naganjati doktore i raditi preglede.
i u svim tim satima sa programerima i šabišikovima i logotipovima, moram još ubaciti neko vrijeme za rekreiranje.
to je ono kad pokušavam sat vremena trčati po nasipu. to zato, jer moja Najbolja je zla vještica, koja sve svoje frendice nagovara da trče s njom polumaratone, a ja jedina blesava i povodljiva. iako, to znam da neću stići i uspjeti, svejedno, odem trčati, jer onda mogu više jesti. što me nekako štiti od brižljivo uzgojene sklonosti anoreksiji i malodušnosti. a i dobro je za probavu.
dobro je sve, kad se ne pretjeruje.
pa onda, sve ovo moje pretjerivanje...
zajedno s ovim virusnim osjećajem slabašnosti i nemoći...
sad sam već sigurna da ovo slabašno tijelo mi je tamo negdje na samrti, a mozak to negira i grčevito smišlja neke planove i obaveze, i crta si tu neku aktivnu budućnost...
tako je, to mora biti to.
jer
onaj prvi posao će mi biti, računam na to, plaćen,
ovaj drugi nemam pojma, znatiželja se s mačkom igra,
one skice neće, to radim za Najbolju,
ono treće oslikavanje, isto hoće, simbolično doduše, ali hoće,
šabišik po kući, to neće, to je trošak, ali i vježanje, jbg,
trčanje po nasipu, isto neće, ali je dobro za noge, dupe, trbuh, crijeva, crijeva,
tečaj za žemskinje je džabe, nadam se da će mi pomoć u životu, i u dovršetku te moje veb usranice koju već godinu dana kilavim li ga kilavim, iako nigdje ne vidim neko vrijeme, koje u potpunosti posvećujem tome, ali, opet, zaključkom da tisak umire, a veb epidemično buja, moglo bi mi to neko znanje dobro doći kad se sljedeći puta prijavim na burzi, ako i ono do tada ne bude prevaziđeno, ali, jebiga, kurac, kako da vidim tu usranu budućnost?
svaki dan na poslu... to je isto plaćeno, iako, u usporedbi s ovim prvim poslom, to je daleko potplaćeno.
zbilja nemam razloga lomiti se toliko.
ali eto,
taj neki vrag...
morala sam sve to popisati,
moram i na papir staviti, izmiče kontroli svo to ludilo...
jecen
Pokosila me neka viroza za vikend, pa se još patim. Krivim za to onaj jebeno dobar koncert na kojem smo prošli tjedan bili, a i prije njega sam bila nešto slaba, pa me sav taj napor onda natjerao na predaju virusima i ostalim zlima.
Vikend, dakle, prošao u muci. Temperaturi, glavobolji, pa onda slabosti i vrtoglavici.
A ispod svega toga još veća groza. Silna želja u slabom tijelu da ustanem, učinim nešto, pokrenem se i dobijem zasluge.
Prvi puta da me u životu počeo mučiti taj dio sa zaslugama. Čini mi se da je to ponajveć zato jer zasluge donose neku situiranost, dođeš na taj neki glas, pročuje se, dozna se, i onda ti ljudi dolaze sami. Sami od sebe, i dive se, i traže još.
Mah, to nisam ja.
To su moji virusi.
Jedva čekam da odu.
Svejeno, u zadnje vrijeme sam se opet zabila u sigurnost samozapošljavanja sebe. To ono izvan radnog vremena. I to nije zapošljavanje kao takvo, nego... ono... kad si stalno nalaziš nekog posla, neke vlastite projekte po kući, stanu, webu, gdjegod stigneš, tako da ne stigneš imati ono vrijeme u kojem ne radiš ništa. I uglavnom osjećaš umor. Cijelovrijeme. I puno se onda lakše zaspi. Onda se, ustvari, uopće ne zaspi, samo se padne u nesvijest.
A ponekad sam preumorna za zaspat.
Taj ponekad je najgori.
Primjetila sam, osim toga, još ljetos, dok sam samovala mjesec dana, da ima nešto u ovom gradu što mi jako fali. I to sasvim slučajno, dok me psetance vuklo na još jednu našu tjelovježbu po nasipu. I onda su pored nas prošle dvije cure u tajicama i trkačicama, isto išle na tjelovježbu i veselo cvrkutale jedna s drugom.
Pa je meni sinulo.
Da fale mi ovdje prijateljice. Te neke s kojima bih se mogla nać, ić trčat, vozit biciklo, popest se na Sljeme, otić u šoping, popit kavu, i veselo cvrkutat. I kako je to opuštajuće. Te neke prijateljice s kojima se neopterećeno može potrošit vrijeme u nekom, kakti, međusobnom razumijevanju.
A nije da se nešto trudim nać si prijateljice.
Nego se trudim nać si nekog posla tako da nemam vremena, tako da budem umorna.
Ponekad se čujem s Najboljom.
To me isto opušta, ona brblja sto na sat, a ja joj se cerekam. Ne znam da li ona osjeća istu razbibrigu dok brblja samnom, ali meni je s njom oke. Onako, pravo olakšavajuće trkeljanje o tom nečem, u čemu se nas dvije razumijemo. U puno toga se nas dvije razumijemo, nekako smo slično nastrane. Samo što ona više vjeruje u boga, horoskope, eneloe, i veseli se tim nekim neobjašnjivim stvarima, kao ono, kad napravi svjetsko čudo od toga da je gospodin u naplatnoj kučici prepoznao pjesmu exit s nekog abluma koji se vrtio u njenom autu, a prepoznao je to, upravo, eto, baš na izlazu!!!, i baš je ta stvar svirala na izlazu!!!, zamisli!!!, zar to nije tebi čudno???, a ja se na to njeno samo dobrahno iscerekam, ali ju svejedno razumijem. Ali ne dijelim. Iako vjerujem da su sva ta njena vjerovanja najžešći uzrok njenom optimizmu, i snazi, i dobroj volji, i pozitivnim stavovima, i svemu tome u čemu je jača od mene. S druge strane, čini mi se da joj dobro dođem kao uteg, tu i tamo, čist da ne odlepi skroz.
Na poslu još nemam prijateljica. Iako ima žemskinja. Al sve su one žene, majke i provode vrijeme u pričama o vrtićima, školama, i u kojoj boji čarapica je njihovo dijete otišlo u svijet. Ni u jednom trenutku se ne silim dijeliti oduševljenje s tim njihovim emotivnim prikazima. Mislim da i njih razumijem. Ali me svejedno ne dotiču te šarene čarapice.
Tako da...
Sjedim danas bolesna doma.
Nemam pojma kako ću opravdati ovaj dan, moja doktorica je u drugom gradu, možda ću morati odrađivati tih osam sati, možda uspijem retroaktivno izmoliti doznaku za jedan dan, možda postoji neki sretniji način.
Slaba sam.
Ko žuti listić na jasenu preko puta.
Ahhhh..... :P