pu no ni če ga ni o če mu
Ima nešto u tome kad mi se da vrijeme na raspolaganje i onda ga ja ne cijenim, nimalo. Kao da ne postoji. Ignore lista. I onda tako cijelo jutro odblejim pred ekranom, tu i tamo se sjetim kako bih mogla ovo-ono i onda ništa.
Jutros sam se i ja, eto, probudila.
U roditeljskom domu, u mračnoj sobi. Zajedno sa mnom kravila se tišina, a ono malo svjetla što je probijalo kroz škure obećavalo je vani lijep i sunčan dan. Lijep i sunčaaan daaaaan. Nekad davno, neke reklame donosile su neke nove, dobre stvari. Danas je obrnuto. Reklame oskrvnjavljaju stare stvari. Oskrvnuće. Oskrvnavljanje. Njenje. Mogla bi biti srpska riječ, čudno mi zvuči, kao nešto što se rijetko čuje.
Otvornica i zatvornica.
Za sve one koji nemaju djecu koja trenutno muku muče s ritualom edukacije, otvornica i zatvornica su nove hrvatske riječi, koje su zamijenile suglasnike i samoglasnike. Ili obrnuto. Nije važno. Važno je samo pitanje koj` smo se kurac mi mučili, e da bismo zapamtili suglasnik i samoglasnik, kad to današnja djeca neće nikad koristiti, jerbo je njih neko navukao na otvornike i zatvornike. I kako ćemo mi onda komunicirati s budućim generacijama?
I kako uopće netko, koga jebu sa suglasnicima, samoglasnicima, otvornicima, zatvornicima, može jednog dana otić u stranu zemlju i tamo prodavati svoje znanje. U čemu je kvaka?
Zajebi detalje, vjerojatno je glavna kvaka.
Najbolji učenik iz mojeg bivšeg razreda danas radi u Parizu.
Tamo programira neki kua.
I tamo ga francuzi gaze uzduž i poprijeko.
Najgori učenik iz mojeg bivšeg razreda danas ima svoju firmu u selu našem malome.
U njoj zapošljava dvadesetak ljudi.
Kaže da dobar je prema njima, ali ja zamišljam kako ih gazi uzduž i poprijeko.
Zato jer ljude treba gaziti.
Zato jer su ovce, uglavnom.
Oni koji puno sanjaju, oni imaju viši IQ, tako je danas pisalo na bukvi.
Oni koji puno ne sanjaju, oni više rade.
Valjda.
Sve je drukčije otkad radim.
Na poslu imamo rokove i to.
I često, prečesto zažmirimo na greške i greškice, jer poštujemo rokove, jer gužva je, jer ponavljanje i težnja k savršenstvu, to su jako skupe stvari, i na otvorenom tržištu, one se plaćaju masno. Čak i smrću ponekad.
Otvoreno tržište jako je jasna stvar. Il` odradiš, il` umreš.
Tako da jednostavno odem na posao, i onda tamo puno radim.
I malo se osvrćem.
I tako budem efektivna.
Onda dođem doma, pa nastavim u istom ritmu.
Čistim, perem, odem trčati, ili navrat nanos učinim neki fuš.
Ako stanem, onda nije dobro.
Nikako nije dobro.
Kad stojim, to izgleda tako da upalim kompjutor, zablejim se, i onda se osvrnem, i onda tako izvrnuta premećem u prazno.
Ili mislim što bih mogla, pa se izgubim u tome kako da to bude najbolje moguće, skoro pa savršeno, pa onda bude ništa.
Nita, nita.
Od svega ponuđenog, tražim nešto uzbudljivo, nešto da me negdje odvede, i ništa nije dovoljno to nešto.
Na poslu toga nema.
Tamo je mašina koja gazi.
Zato je posao dobar, valjda, nasilu ti daje osjećaj ostvarenosti, učinjenosti, potrebitosti i smislenosti. I nemaš tu puno izbora.
Plaća pritom nije bitna.
Ionako nikad nije dovoljno velika, da se ne bi dala potrošiti odjednom.
Plaja nikad nije bitna.
Tješi se tako ona.
I trkelji u prazno.
Čekam da mi se prikaki.
Opet oni dani zastoja u mjesecu.
Jebeni hormoni, jebeno tijelo.
Idem.
Negdje nešto.
Vani je sunčan dan pogazio svoje obećanje.
Tmurno je, i magla je, i inverzija temperature je, i na triglavu je toplije nego na moru.
Dugo nisam bila na triglavu, ni negdje visoko.
Mužjaku se ne da.
Skupo mu je valjda.
Dosadno, možda.
Stari smo, i sve stariji, i muka je to.
I sve si nešto biramo da nam bude fino.
Sauna i to.
Obećao je i mužjak avanture po zimi.
Toplije krajeve i vožnju autobusom zajedno s mudžahedinima.
Baš da vidim i to. :)
Brine me to što se brinem za mužjaka.
Da neće on to moći.
Da previše je za njegovu posloženost, i red u glavi, i vjeru u ljudsku kulturu i dobrosusjedske običaje. I za njegovo odmicanje od ljudskih poriva koje zovemo životinjskim.
Lako tako kad cijeli život živiš u predziđu kršćanstva. S kravatom kao jedinim dosegom tvojih predaka. Čiju suptilnu namijenu još nisi shvatio jer zaboravljaš da u ta davna vremena nisu znali smislit ništa bolje. Cijanid, npr.
Cijanid mi isto zvuči nekako srpski.
Naporno to odvajanje.
Još uvijek.
A baš je zgodno uskakivati u novi red.
Enter.
Idem.
Enter
Idem.
Ideeeeeš.
Ne još.
Još sam nešto htjela reći.
O tome kako sam se probudila i kako je bilo mračno s obećanjem raja.
Kurac i jaja.
Riječi.
Tri kante i par lavora.
Ustvari, baš sam bila zločesto dijete. Naporno za odrasle. Znala sam pogoditi točno tamo gdje su slabi. Ali nisam znala da moj doseg inteligencije sam po sebi nije dovoljno inteligentan da bi cijenio njihov povrijeđeni ego. Inteligencija i ego žive odvojeni u svojim paralelnim svijetovima. Ponekad izazivaju emocije pa ih one povežu. Ponekad ih spoji empatija. Ponekad ništa. Najgore je kad žive jedno nauštrb drugoga. Sve je to zbrčka, ustvari.
Ne razumiješ ti to, druže sudija.
Ne razumijem ni ja.
Pa šta ću...
Idem zamišljati da sam defakto, umjetnik.
Neću svirati harmoniku.
Milamajka ju je prodala.
Idem farbat namještaj.
Ne onako, umetnički, nego onako, s rokovima.
Tehnički vješto, ali ne pretenciozno.
Nikako pretenciozno.
Ne sviđa mi se ta riječ.
Izaziva mi sliku neke naprilitane sasušene gospođe, koja se prenemaže ispod velikog šešira i cucla neku cigareticu na onom produžetku. I ima rukavice do iznad laktova, i crnu kratku haljinicu i tanke, a opet čvornate, glatke i prozirne noge. Izgleda kao neka almadovarova kakrikatura, ili tuluzlotrekova, ili kakogod, samo ne meni nalik.
Ja izgledam kao kućna haljina.
Bež boje.
Razmišljam ponekad, tako u mračno jutro deset sati, lako je tako biti mračno kad su škure zatvorene, razmišljam onda o svojim kolegama, de fakto umjetnicima. Koje sam poznavala još dok su bili dosadni štreberi gladni uspjeha i priznanja, i koji su sad nešto uspjeli i dobili priznanja.
Bili su mi bezvezni onda onako, napeti ljudi, skroz u grču, raširenih laktova spremnih na ubode. Kao da su imali u sebi neku ogromnu rupu koju je trebalo popuniti nagradama i dipomama, i pohvalama i svime time.
Danas mnogi od tih gladnih i željnih imaju sve to.
Imaju svoje ime koje se vezuje uz umjetnost i dosege i priznanja.
I sve tete susjede, i sve tete susjede od susjeda, kad čuju njihovo ime, one odmah znaju da tu su ti neki, defakto umjetnici. I da te njihove stvari su, defakto umjetnost.
A ustvari, kurca se mojeg nepostojećeg te tetke razumiju u tu umjetnost.
Poneke od njih to priznaju.
Kažu da one to ne razumiju, ali da im je lijepo i da to nešto vrijedi.
Jer su oni koji se razumiju tako rekli.
Jer su ovi, željni priznanja, naporno radili na tome da bi se o njima to nešto reklo.
I onda smo opet u krugu.
Ti neki, nekad ambiciozni, a danas defakto, umjetnici, oni su došli do toga da im priznaju da oni rade nešto što je priznato, samo zato jer je netko to priznao, ali nitko ne zna kako i zašto.
Nikad mi nije bila baš jasna ta njihova silna glad za priznanjem. I zašto priznanje u umjetnosti vrijedi više nego priznanje u strojarskotehničkom zanatu.
A onda je do mene došao dokins.
I objasnio mi kako sve radimo radi seksa.
A seks radimo samo radi gena.
I ako se tako, dakle, uspije u umjetnosti, to je dokaz postojanja tog nekog čarobnog, rijetkog, umjetničkog gena, koji, dakle, otvara vrata mnogim i silnim i neviđenim snošajima.
Jer sve žene žele rađat djecu umjetnicima, jer to znači da će i njihova djeca biti posebna, i da će se zato i s njima, isto tako, svi redom htjet jebat.
Svi muškarci žele jebat umjetnice, zato jer... svi muškarci žele jebat i tu nema ništa više zato jer.
Zato su žene manje ambiciozne.
Jer ne moraju to biti.
Ambiciozne.
Dovoljno je da su lijepe i u jebnom stanju.
Ako nisu, dovoljno je samo unijet malo alkohola u konverzacijsku predigru.
Iako, žene su te koje nikad nisu sretne, a muškarcima je dovoljno samo tako malo.
To je isto radi seksa.
I biranja.
Sve je seks. Seks, seks, seks.
I ono kad na bukvi piše da je klitoris jedini organ koji služi samo postizanju zadovoljstva, jest kurac.
Ima još nešto ispod tog površnog samozadovoljstva.
Pitajte dokinsa, sve vam bude objasnil.
No, mene i dalje buni ta umjetnost.
I raskorak od umjetnosti do priznanja.
To kako su neki bili nepriznati, a umjetnici.
A neki uspješni i priznati, a neumjetnici.
Pa mi je onda, u tili čas sinulo, sad pod zrele dane.
I to zahvaljujući mužjakovom ocu, koji se skroz fura na umjetnost i slikarije, ali nikako ne priznaje vorholove konzerve, jer one u njemu izazivaju odvratan osjećaj praznine, slične posjetu supermarketa, a ne inspirativnoj šetnji po muzeju, i da taj vorhol sigurno nije znao crtat i da on ne može biti umjetnik. Može biti zajebant, može biti i vrhunski manipulator, ali ne zna crtat i ne može takav biti u rangu umjetnika i dooooviđenja.
I sve je u svojem pljuvanju po prevarantu objasnio.
Da umjetnici nisu oni koji svladaju vještine i alate i tehnike.
Umjetnici su oni koji izazivaju, defakto emocije.
I to ne uvijek lijepe emocije o skladu i uravnoteženosti.
Nego ponekad i odsjaj emocija društva u kojem su se zatekli.
A vrhunski su oni koji izazovu emocije mukotrpno uvježbanim baratanjem vještinama, alatima i tehnikama.
I to treba znat razlučit.
Vještog tehničara od veličine.
Orgazam od fejka.
Tako da,
idem malo fejkati umjetnost na namještaju.
To zato jer spadam u onaj 99% talentiranih koji su se od uspjeha junački branili prokušanim uvježbavanjem kronične lijenosti.
I samo zato nisam umjetnica.
Nego sam kućna haljina.
Bež boje.
Točka.
Točka.
Točkica.
Izašla je glavica.
Porod je isto jedna fascinantna stvar.
Sve te glavice koje izlaze kroz usnice.
Ja nisam nikada izašla na glavicu.
Nego na guzicu.
To mora da je bio prizor.
Takvi prizori isto izazivaju emocije.
A nisu umjetnost.
Kad još malo bolje promislim, umjetnost je fejk, ustvari.
Fejk je strana riječ.
Ni hrvatska, ni srpska.
Lako je pamtljiva.
A ja se još uvijek mučim s otvornikom i zatvornikom. Iz nekog razloga, kad god zazviždim da mi te riječi dotrče, a ono uvijek prvo dođu obrtnica i zavrtnica. Pa ih moram tjerat. To valjda ima veze s tvrdnjom da se pod stare dane teško uče nove riječi. Jer se ove stare uzjogune i traže pažnju.
Pa kako ćemo mi tako, onda.
Kako?
Kako?!