kobasica o tehnološkim viškovima
Bila je to negdje druga polovica osamdesetih. To kad sam počela raditi u marketingu. To "počela raditi" podrazumijevalo je prvu plaću, ali je svejedno bilo školska praksa. Onokad je preko praznika trebalo neke sate ispuniti u radu na nekoj praksi.
Pa sam se onda praksovala u nečemu što se onda zvalo propaganda, a značilo je promociju turizma sela mojeg maloga, kako u ondašnjoj državi, tako u cijelombijelom svijetu. Nije mi baš bilo jasno što oni ljudi tamo rade, osim što se međusobno zajebavaju i podjebavaju i odlaze u grad piti kave. I svaku malu njrgaju jer moraju sjediti na nekim sjednicama, gdje su prisiljeni slušati kako neki besposleni mućak uzaludno mlati praznu slamu.
Osim tih nekih mrskih dužnosti i obaveza, imali su fotografa kojemu bi organizirali letove sportskim avionom, pa bi on tako, visoko gore iz zraka, poslikao sve te naše hotelske i kampovske objekte, ulovio usput komadićak zelenih krošanja, plavog mora i sve to fino ukadrirao, i ualala.
Onda se birala savršena fotografija (dijapozitiv, naravno), rastegla na B2 format (50x70), dole ubacili neki datumi, povrh svega logo turističkog OUR-a, SOUR-a, čega već, i to bi onda bila segamega reklama naših prirodnih ljepota + turističkih resursa.
Ogromni kalendari s ogromnom slikom.
Slika je govorila tisuću riječi, a fotograf je morao biti majstor nad majstorima, jer onda nije bilo fotošopa, sve što se dalo od slike dobiti, dobijalo se tamo, u aparatu. I u komori za razvijanje dijapozitiva, ali to su ionako radili talijani, a u njihovom kapitalističkom raju nije bilo mjesta fušanju.
Toliko o mojem upoznavanju s ingenioznim oblikovanjem promocije turizma krajem osamdesetih.
Ne mogu reći da mi je bilo dosadno na tom poslu.
Bilo mi je urnebesno dosadno.
Pa su me prebacili onda u odjel kojeg su od milja zvali manufaktura.
U manufakturi, kako to već ime govori, izrađivale su se reklame. Najmoderniji krik reklame u ono doba bila je samoljepiva folija na staklu. Izrezana slova koja govore sladoled na pet jezika.
Danas se takve reklame slože na ekranu, pretvore u pedeef fajl i onda pošalju u neku tiskaru. Onda oni u tiskari pošalju pedeef fajl u stroj, u kojeg su prije ubacili rolu folije i zig zag, zum, zum, zum, slova se izrežu jedna pored drugog u savršenom redu i nizu, i kasnije se samo prebace na staklo, zid, drvo, plastiku, štogod... Cijeli proces izrade, od pisanja na ekranu do rezanja i montaže, stigne se ugurati u jedan sat, ako je frka.
No, u ono vrijeme... isto je bila frka,
ali,
imali smo jedan dijaprojektor.
I imali smo mala crna slova, jednu helvetiku, i jedan tajms.
Onda bi dobili tekst.
Pa bi zalijepili foliju tražene boje na zid, naopačke.
Onda bi u dijaprojektor ubacili malo crno slovo i crtali ga uvećano na foliji zalijepljenoj na zidu.
Rukom i olovkom.
Onda, kad bi sve nacrtali, onda bi rezali slova na stolu.
Rukom i skalpelom.
Onda bi otišli na teren.
Pa bi po staklu restorana, slastičarna i recepcija vukli ravne crte.
I onda lijepili slovo po slovo po slovo po slovo.
Trajalo je samo to ljepljenje satima.
I naravno da bi nam za to vrijeme vrijedni kuhar turističkog objekta napravio ručak. Jer mi smo svi bili kotačići iste firme, i svi smo morali jesti. Đabe, naravno. Kad je sve naše, onda je sve i đabe.
Mogli smo birati što ćemo.
Iz nekog razloga najviše se jeo kordon blu.
Valjda zato jer je zvučao stranjski, raskošno, skupo i fino.
Ti odlasci na teren bili su zabavna razbibriga. I posebno tiho veselje među radnicima onda kada je teren obuhvaćao nudističke kampove.
Praksa se u ono vrijeme, koliko se sjećam nije plaćala. Bila je obavezni dio škole i morala se odraditi.
No, svake bi me godine pozivali da ostanem raditi nakon prakse.
Pa bi to bilo preko saveza omladine plaćeno.
Tako nekako, koliko se sjećam.
Sjećanje me slabo služi, čim obuhvaća te neke birokratske začkoljice.
Sjećam se samo tih prostorija, nekih lica i mirisa folije.
I sjećam se da sam svako jutro išla na posao pješke, prolazila, prvo pored gradske štamparije, koja je štampala sve one segamega kalendare i prospekte i cjenike i milion ostalih čudesa, i uvijek bi iz nje dopirao žamor i zvuk strojeva i miris boje, a onda bih prolazila pored banke, koja je imala velika stakla na kojima bih se svako jutro ogledala i žalila što nemam manji trbuh i manje cice, i zašto s boka izgledam tako napuhnuto.
I sjećam se one crvene košulje bez rukava. Široke, ali opet, ne dovoljno.
Pa bih onda gledala ne jesti.
I moram priznati, do kraja prakse, nekako bi se taj trbuh i stigao uvuć.
Ipak je to obuhvaćalo mjesec i pol gladovanja.
Jedan kordon blu na dan i ništa više.
U ono vrijeme, dolazila je još jedna cura na praksu. Bila je godinu dana mlađa od mene, i išla je u niži razred.
Ali je zato imala savršeno tijelo, uvučeni trbuh, male cice i najsavršeniju guzicu na svijetu.
Bila je i odbojkašica, ili tako nešto.
Osim toga, nije bila skromna, ni poslušna, niti je htjela rezati slova, a kamoli još raditi nešto po šugavim kampovima.
I oblačila se napadno. Pokazivala je noge i guzice i otvoreno se i bezobrazno zajebavala s odraslim ljudima.
Dok sam ja bila samo poslušno i tiho dijete s natečenim sisama.
Nju nikad nisu zvali da produži praksu i ostane raditi.
Iako ih je pitala.
Ali se je zato uspjela ugurati onoj jednoj kćerci onog direkora kao model na modnoj reviji. I plesala je, kakti, na onom spotu bivše grupe koja je bivšu državu predstavljala na evroviziji.
Možda se je kasnije uspjela i udati, ne znam.
Ne pratim više ljude iz sela mojeg maloga.
Ne sve, makar.
Neke samo potajno uhodim, ali ona nije među njima.
Nije ni važna, ustvari.
Osim kao dio tog nekog odrastanja naivnog djeteta koje se želi dopasti svojim dobrim namjerama.
Jebeš dobre namjere, nitko ih normalan ionako nema.
No, bit će da ljudi ipak više vole utučene i tihe ljude.
Lako je s njima živjeti, a još ih je lakše zaboraviti.
Ne opterećuju.
To mi se tako čini, iz ove perspektive, jedinim razlogom da su više voljeli imati mene u blizini, nego goropadnu curu s dugim nogama i savršenim polutkama straga.
Onda sam otišla na fakultet.
I više nije bilo prakse.
Pa sam bila nezaposlena.
I prošlo je tako, brat bratu, 10 godina od zadnjeg praksovanja.
I onda, opet.
Ono što se nekad zvalo štamparija, raspalo se je zajedno s raspadom onog što se zvalo državom.
Oni koji su u štampariji radili, isprve su pred ratom i mobilizacijom pobjegli u italiju, gdje su lako našli si posao u njihovim fabrikama, za milion lira mjesečno, dijelili jeftine sobičke, večeravali tune iz konzerve i rmpali od jutra do sutra, uglavnom na crno, a neki sretnici koji se pokazali pametnima i vrijednima, radili su na bijelo.
Pa kad je rat propao, polako su se svi počeli vraćati.
S ušteđevinom dovoljnom da otvore svoje male firmice, koje su se sad zvale tiskarama i knjigovežnicama.
Pa sam se tako zaposlila u jednoj od tih novostvorenoj tiskara.
U tiskari smo imali jednog tiskara ofsetara. Pravog, školovanog, s velikom praksom, i s glasom koji ga je pratio kao najboljeg u onoj nekadašnjoj, velikoj štampariji, pa i šire.
Imali smo i dva ofsetna stroja.
Jedan mali savršeni njemački ajdelberg i jednu veliku talijansku aureliju.
Ajdelberg je, naravno, bio prastari komad željeza, ali je radio kao urica.
Aurelija je bila mlađa, ali je stalno neš srala i zajebavala.
Talijani i tehnika...c.
Pa me onda tiskar naučio sve o tom poslu.
Kako napraviti špigl, montažu, kako naštimati pasere da pašu, jer ako ne pašu, ode sve u klinac krasni, kako razviti ploču, kako sačuvati ploču.
Pa i nešto o tim ofsetnim strojevima.
Kako se miješaju boje, kako rade valjci.
Bile su mi to lijepe godine, te na tom poslu.
Naučila sam kako se pali kompjutor, kako se maše mišom, kako se slažu slova u korelu, kako se rade čudesa u fotošopu, kako se razvijaju filmovi za osvjetljavanje ploča, kako ne valja ljudima davati previše dizajnerskih rješenja, jer se oni onda svi pogube.
I bilo mi je baš veselo sudjelovat u procesu od početka do kraja.
Od idejnog rješenja na ekranu, do osvjetljavanja ploča, razvijanja, otiska prve boje, druge, treće, četvrte, gotovo...
Bilo je tu posla...
I bilo je nečeg umirujućeg u onim danima u kojima smo skupljali prekovremene, i kad je tiskar veselo skakutao okolo mašina i mahao špatulicama punim boje. I stalno nešto naštimavao i psovao oca, boga, majku, i kako je uvijek bilo viška proizvoda dok se stroj naštimavao.
Što bi značilo, naručiš 500 nečega, dobiš 600, jer se stroj naštimavao.
A dok se naštimava, usrkne u sebe stotinjak papira, dok si reko keks.
I bilo je silne tuge u svim njegovim pričama o onoj staroj štampariji.
Gdje je radio danju i noću jer se onda štampalo u milionskim nakladama.
Svi ti kalendari za cijelu tu bivšu jugu.
Svi ti blokovi, cjenici, knjige, prospekti, pizdematerine, strojevi tamo nikad nisu mirovali.
A sad... sve je to goli kurac.
Sad se sve nešto stislo pa se tiska, istiskuje se po stotinjak komada nečega na jedvite jade...
Pa smo pričali onda o toj štampariji i mojoj praksi.
Gdje se strojar dosjetio one cure sa savršenom guzicom, koja je na praksu isto išla pored štamparije. Kaže da ju je zamijetio jer je hodala onda u minicama i poderanim čarapama. Da je to jedini razlog. I da mene nikad prije nije primjetio.
Nije bilo razloga, valjda...
I onda... sam otišla s tog posla.
U veći grad.
Ponovo u marketing.
Što bi značilo, buljenje u ekran i prodavanje magle.
Falila mi je onda tiskara. To što ne mogu vidjeti filmove, ploče i prvi otisak onog nečega što sam poslala u tisak.
U marketingu se samo poslao pedeef negdje na neki mejl.
I onda se vratilo to nešto gotovo.
Koje bih uvijek dočekivala sa zebnjom da se nije nešto dogodilo po putu.
Neka greška ponovljena u tisuću primjeraka.
Danas sam u još većem gradu.
Na poslu na kojem su svi mlađi od mene.
I radim s jednim tiskarom.
Koji nema ni 30, bogami ni 25.
I koji me podsjeća pomalo na onog starog tiskara koji me naučio svemu.
Oboje skaču oko stroja u starim trenerkama koje smiju umazati.
I to je sve što me podsjeća, ustvari.
Na poslu sada imam samo jedan ofsetni stroj.
Koji više nema ploče koje treba razvijati, i valjke koje treba posebno nadgledati cijelo vrijeme i odokativno procjenjivati kome fali boje, a koji se u istoj davi.
Ali zato ima ekran na kojem sve piše.
Koliko boje ima u kojem valjku, koliki je postotak nanosa, i kolika su odstupanja.
Danas, kad radim pripremu za taj stroj, to traje manje od deset minuta.
Nema više filmova, ploča, razvijanja, motaže, naštimavanja, nema više posla za još jednu osobu.
Sad se sve složi u deset minuta i stroj sve sam odradi.
Osvijetli, razvije, uštima i vozi miško.
Ne moram više ni pasere stavljati.
Ništa, ništa.
Kaže tiskar da ovaj stroj sve sam naštima.
Za manje od 10 min.
Ostali strojevi s kojima na poslu surađujem su digitalni.
Što u grafičkom rječniku oće reći da rade male tiraže.
1 arak ako treba.
Prije desetak godina se trošilo 100 araka samo da bi se stroj naštimao.
Danas se bez problema izbaci samo jedan.
Naštiman i savršen.
Danas ni fotografi više ne koriste dijapozitive. Dijapozitivi se više ni ne proizvode.
Danas se svako šupče može uspest na paraglajder i uslikati digitalnim aparatom naše oronule hotelske objekte iz zraka, i onda srediti to sve u fotošopu.
Popravit fasadu, napraviti suho drveće zelenim, a more čistim i rajski plavim.
I onda otići u digitalnu tiskaru i istisnuti tamo svoj kalendarčić od 6 lista.
Pa i 12 ako treba.
Pa i 13, da ima naslovnicu.
Pa i isprintati đambo plakat, ako treba.
Jedan. Dva. Tri. Kolikogd.
I može naručiti izrezana slova koja će mu se izrezati za 5 minuta.
I onda ih može nalijepiti na auto, kuću, drvo, plastiku.
Danas je svijet brz, brži, svebrži.
A još sam jučer mladunčetu objašnjavala što je to krasopis, i značenje istoga u svijetu bez tipkovnica.
Reklo je da je to njemu bzvz. Maltretiranje djece da lijepo pišu.
Danas je sve tako lako dostupno, da svaki trud izgleda bzvz i maltretiranje.
Nisam nekako prilagođena ovom svijetu.
Primjetila sam da sam najsporija na poslu.
To jer tek učim, o tim bijesnim digitalnim strojevima.
Ali, isto tako, najmanje griješim.
To jer opsesivno kompulzivno provjeravam jedan te isti fajl desetak puta.
Da mi ne bi promakla neka greška.
I mislim pritom kako samnom nešto nije u redu...
Ili je to samo taj svijet.
I to vrijeme koje gazi i sve te uspomene koje zbunjuju svojom neupotrebljivošću.
Osim, samo za te neke pričice,
kako je bilo onda, i kako nam je sada,
i kako ljude za to sve, ustvari i nakraju, zabole kita.
život po novogodišnjim planovima
Ono. Sreća da imam word pa mogu tamo pisati blog. Palim komp, kilavi mi net, blog se ruši, veze se ruše, televizija crkava, interneta nema, mrzim mužjaka jer me ostavio u društvu te krame od opreme koja niš ne radi.
Sramotno. I poražavajuće.
Baš tako nekako.
No, nazvala sam usrani bnet.
Po principu If you want something done right, do it yourself
Popričala s troje sretnika koji veselo troše subotu na nadrkane korisnike.
Zaboravila im ljubazno napomenuti da bolje je biti sretnik koji troši subotu na nadrkane korisnike, nego biti nadrkanim korisnikom koji sam čami doma subotom.
I koji je nadrkaniji tim više jer ne može svoju nadrkanost podijeliti s ostatkom svijeta, blogu hvala na tome. To hvala je za ove rijetke trenutke kad sve na blogu radi.
I komentari i pisanje i fotke i tih par čudesa koje rijetki koriste.
Ustvari je baš čudesno kako sve to radi s obzirom na svu količinu frustracija koja ovdje obitava.
Pa da je obogatim još i ja sa svojom.
Frustracijom.
Što te ne ubije, bla, bla.
Daklem, nisam neka koja se može hvaliti šarolikim iskustvom jahanja testosteronaca u svom životu.
Radije volim temeljito učiti na jednom primjerku, nego se površno razbacivati njihovim različitostima.
Pa tako.
Moj Bivši primjerak bio je luzer po difoltu.
Meni to nije smetalo.
Ipak, trebalo je.
Elem, imao je nesretno djetinjstvo. Otac alkoholičar raspikuća, majka polupismena kuvarica, svi zajedno u trošnom stanu, pa još k tome braća i sestre.
Loš start.
Ali, ako bi se zanemario taj njegov loš doživljaj samoga sebe i svoje usrane sudbine, imao je neki profinjeno istančani, skoro pa ženski, osjećaj za ljude, njihove misli i namjere.
Škola ulice, govorio bi.
Svaka šuša ima ono nešto, kad se malo bolje zagledaš.
Ovakva kakva jesam, neko sam mu vrijeme odgovarala. To jer sam bila još zelena i mlada, pa je mislio da ću se razviti u normalnu ženu, iako sam ja još onda znala da neću. A i u tim trenucima luzerstva, nije mu bilo dobro imati neku prezgodnu, pa još k tome i normalnu ženu, nije bio dovoljno siguran da bi je uspio zadržati. Nije ni samnom, ovakvom, bio dovoljno siguran, a kamoli...
S druge strane, ja sam živjela u uvjerenju da će njega njegov istančan osjećaj ipak odvesti nekamo, i da neće ostati luzer.
I tako to onda krene.
Mlad si, zelenko, glupko i naivko, i vjeruješ.
I u jednom trenutku ga je stvarno i krenulo. Dobio je posao, pa još jedan, bacio se raditi ko sumanut i postao poznati radoholičar u selu malome. I svi su ga htjeli poznavati i tapšati po ramenima i hvaliti. Polako se od luzera pretvorio u egocentrika.
A onda je meni krenulo loše. Pod meni mislim nama, obitelji. Otac se je razbolio i preko noći postao doživotni invalid. Jedna od onih prekonoćnih nesreća koje okrenu život naglavce i nikad ga više ne vrate na ono staro, ono dobro.
Preživi se to, ipak, sve se da preživjeti, ljudi smo, životinje najžilavije na planeti. I žohare jedemo za doručak, a da ne nabrajam što sve radimo štakorima...
No, svejedno, ti prvi trenuci (mjeseci i godine) preživljavanja delikatni su kao rakovice koje mijenjaju oklop. Otvoreno, mekano, živo meso koje treba zaštitu.
Pravi, junački trenutak u kojem se Bivši dosjetio da njemu ta ranjiva i delikatna situacija, koja zahtjeva njegovu pomoć i asistenciju, nije baš najbolja za njegovu uzlaznu karijeru, i da je za njega, bivšeg luzera, a sada facu u usponu, najbolje da ode svojim putem i nastavi svoj vrtoglavi uzlet. Nije u redu da ga tako, neke stvari, ometaju. A mi ćemo se već, i bez njega nekako snaći, ionako.
Pa je onda uzletio. Nekamo. Što se mene tiče, odletio je nazad u svoje luzersko carstvo. Kolikogod ga pritom tapšali po ramenima, skidali kapu i nazivali riječima, uzalud im. Ispod svih tih markiranih krpica i skupe opreme, krije se običan, ustrašeni netko na koga ne moš računat...
I što se mene tiče, odlučila sam onda oslanjati se samo na sebe i ne očekivati od nikoga ništa.
U početku je bilo teško, a onda se pretvorilo u najljepše razdoblje života.
Bile su to i službeno najljepše godine života. Tridesete. Napon snage.
Činilo mi se u tridesetima da to je život kakav treba biti, i da mi ništa neće faliti ako cijeli život odguglam sama, oslonjena samo na sebe i ne očekujući od nikoga ništa.
I bila sam nekako sretna. Mlađahna, zdrava, slobodna, upravljala trapavo tim svojim životićem, putovala okolo, učila, radila i trošila tu svoju smiješnu egzistenciju veselo i samoj sebi dovoljno. Na taj svoj neki uvrnuti način.
A onda je svečano nastupio Mužjak.
Kao, zaljubio se on u mene.
Jako zaljubio.
I jako patio radi toga.
Patio danima, mučio se mjesecima, napatio dovoljno da se počnem osjećati krivom i lošom i pokvarenom od svojeg egocentričnog odbijanja njegove zaljubljenosti.
Ne znam da li sam onda bila zaljubljena u Mužjaka, znam samo da nisam patila radi njega. I da bila bih skroz sretna i zadovoljna da smo mogli biti samo prijatelji.
A bili bismo skroz dobri prijatelji.
Jer smo se toliko jako slagali i otprve razumijevali, da je to prešišalo i razumijevanje s najboljom prijateljicom.
Bili bismo možda i najbolji prijatelji.
Ali, ne.
Moralo je to biti nešto više.
Morala je biti ljubav.
A ljubav je rat, ljubav je sranje, i jednom kad se u prijateljstvo i razumijevanje upetljaju seks i zajedničko vlasništvo nad bakterijama, ferominima i inim, još neotkrivenim sitnim česticama, i onim svim, u budućnosti negdje zacrtanim planovima o zajedništvu, onda je sudbina svemu tome jedina da se, tako upetljano i neuredno, zamrsi do neprepoznavanja, i prije il kasnije, otputuje u klinac krasni.
Na ovaj ili onaj način, svejedno je...
Njah.
Lost
Baš želim pročitati dadotov post s naslovnice bloga. Ali se ne da. Pobrisan ili to nešto. Dado ne voli biti u javnosti :).
In d mintajm.
Imam vikend samo za sebe.
Imam posao.
Posao subotom.
Imam i stan.
Prazan.
Od svega toga, nemam ništa.
Posao je siguran kao vječni život.
A stan je Mužjakov.
Mužjak je otišao u život.
Sjeo u auto s dva fotomodela i otišao za vikend.
Zato jer on nema posao subotom.
Ima posao i život onako kako si je uredio.
Plaću do nebesa, slobodne vikende i stan bez kredita i sve kako si je zamislio.
Ja nemam niš kako sam si zamislila.
Vjerojatno je zamišljanje za to krivo. Ne znam si zamisliti.
Zamišljala sam si ono jednom... farmu s konjima.
I.... nigdje farme, nigdje konja.
Zamišljala sam i da putujem svijetom i pišem putopise i slikam fotografije.
No,
Rostuhar je bio brži.
On je to jednostavno učinio.
I objavio.
Da se stvari jednostavno čine. Uzmeš i učiniš.
Ne cviliš da ne možeš.
Ja ne cvilim da ne mogu.
Samo jednostavno ne činim.
Putovala sam u životu, nije da nisam. Putovanja su to jedino što me čini sretnom. Putovanja na daleke rute čine me sretnijom od onih na kratke. Jer tek onda zaozbiljno vidim koliko je svijet zbilja velik i koliko smo mali, mi sitni ljudi zabijeni u svojim svakodnevnim rutinastim poslićima, stančićima, autićima, problemčićima.
Nisam dugo putovala. Fali mi to.
Guše ti svakodnevni poslići, perilice, usisivači, ograničenja benzinom, ograničenja na kartici, ograničenja u glavi.
I nikakav, nikakav, nikakav način da se izvučem na svjetlo dana, da mrdnem guzicom i učinim to nešto što Rostuhar kaže.
Pokrenem se i nađem način.
Za neku sitnicu, neko putovanje.
Mužjak, npr, on ne voli putovati.
Njemu je to, kaže, naporno i zamorno i dosadno.
Osim ako je u društvu fotomodela, valjda...
Meni je isto bed putovati samoj.
A Rostuhar nije raspisao natječaj za kumpanjona koji će mu glancati objektive.
Sigurno mu to fali.
Neko izgubljeno potrčkalo.
Svatko bi volio imati neko izgubljeno potrčkalo kraj sebe.
Prije ili kasnije.
Sve dosadi.
I svi dosade.
Vidjela sam danas sliku Bivšega na fejspuku.
Ostario je.
Jako.
I izgleda bolesno.
Dovoljno staro i bolesno da mi ga je na trenutak bilo žao.
Tko zna kako ja izgledam.
Staro ili bolesno.
Ili svezajedno.
Jel već došlo to vrijeme da žalim za svim propuštenim stvarima?
Svim tim neviđenim zemljama i svemu tome potraćenom u svakodnevnim tričarijama.
Ide život,
ode sve...
...
Stvari koje smetaju, žuljaju, bole ne valja držati u sebi. One neizrečene samo rastu i bujaju. I pretvaraju se u manstere. I onda iskaču u bujicama bijesa, preljevaju se u pritajenoj glavobolji, umoru, i sve tako zloinapako.
Da je tomu tako, onda bi neizrečena ljubav isto trebala skrivena unutra rasti, bujati i cvasti. I onda pomalo isijavati, grijati i otkrivati se u osmijesima, pogledima, fol slučajnim dodirima.
Negdje smo pogubili nit.
Po putu zaglavili na mjestu....
zbog čega i zašto
Ima već to neko vrijeme da počela je škola, da gužva je na cestama, gužva je na pločnicima, histerični kokošinjac vratio se u grad, i nervoza je opet nacrtana u zraku.
Ima već i to neko vrijeme da mladunče je krenulo u tu, mučnu mu, školu, a i da bubuljice su počele prištati po čelu njegovog best frenda, a i fitilj mu se nekako skratio. Ima već da se nižu dani u kojima zamijenjuje obličje djeteta likom filmske dive po en puta dnevno, pa se onda čas smije, čas plače, čas lupa po vratima, štekerima i tuče bilježnice knjigama. A onda se opet pretvori u drago dijete koje tepa umiljatim glasićem.
I više ne može ući u pidžamu od lani, i tenisice i cipele, sve mu je postalo nekako tijesno i neprimjereno.
I ta škola isto.
I to učenje isto.
Pa onda...
Ponedjeljkom.
Drama.
Zatičem ih, ko` po mandej difoltu, u istoj pozi.
Ponedjeljak poza. Mužjak umorna pogleda i polunamrštena čela tupi i ponavlja o vrijednostima znanja, učenja, mučenja, ponavljanja, ponavljanja, ponavljanja, ponavljanja, svakodnevnog učenja, jovonanovopaponovo, i njegovoj očinskoj obavezi da, ako treba, svaki, svaki, svaki božji dan tupi o tim nekim vrijednostima i tjera ga na m/učenje, bezobzira koliko to sada bolno i naporno i nasilno bilo, jer jednog dana, sve će to proći, i mladunče će postati osoba iza koje hoće/neće stajati sati m/učenja, i koje će, htjelo/nehtjelo, imati neka nakupljena znanja i vještine i neke osnove da krene u taj život, i učini nešto.
A s druge strane ozbiljnog muža stoji uplakano dijete koje ne želi odrasti, i ne želi imati to sve nakupljeno, i ne želi se praviti važno pred drugima svojim znanjem i vještinama.
I koje je zaključilo da život je besmislen, jer u njemu postoji besmislena škola, u kojoj te stalno nešto uče, a ti, to nešto stalno zaboravljaš.
I da se ono više ne sjeća ničega iz prvoga razreda, i da će sad sigurno zaboravit sve iz petog, šestog, osmog, i svih tih usranih razreda.
Osim čitanja i pisanja.
A to nije zaboravilo samo zato jer to radi svaki dan.
I da zašto onda uči neke gluposti iz geografije i povijesti, kad mu to ionako neće trebati svaki dan. (i zbog čega primatima nikada ne isključuju elektriku?)
I onda tako lovi mužjaka klopkama ljudskih besmislica.
A mužjak se mora iščeprkati.
Ja ne bih.
Meni se to sve isto čini besmisleno, i kad mladunče kaže da bi mu najbolje bilo odmah se ubit, meni se to učini dosta smisleno.
No, mužjakova očinska obaveza nalaže da se smisao mora stvoriti tamo gdje je nema.
To valjda ide iz hormona.
Borba za preživljavanjem besmislici unatoč.
U mene toga nema, npr.
Krivim zato hormone, koji imaju pravo krivit mene, jer im nisam dala šansu da se promijene i postanu pokroviteljski. Pa su ostali, tamo negdje, na nekoj nerazvijenoj dječjoj razini.
Pa onda gledam mladunče kako se koprca u tim nekim obavezama iz škole, pa još tim nekim "slobodnim aktivnostima" (namet pak s majčine strane, koja mudro želi potomka naučiti da se u životu do rezultata dolazi mukom i upornošću, nikako blejanjem u prazno...), i onda vidim njegove roditelje, koji pak, vide njega, jednog dana odraslog i zahvalnog na tome što su mu priuštili dolazak do svih tih znanja i vještina, i opet, čini mi se besmisleno, nekako...
Jednog dana, mladunče će možda biti momče koje će svirati gitaru u nekom polumračnom parku, i zaboravit će na sve muke iz osnovne škole, i mislit će samo kako da opali onu malu ( a možda i malog, čudni su putevi hormonalni ) preko puta, i možda, da, možda će biti zahvalno roditeljima što su mu omogućili sva ta znanja, vještine i sposobnosti, e da bi moglo ostvariti taj jedan snošaj.
A možda će bit najbolje da u tom trenutku zaboravi na roditelje skroz.
I možda im priušti jednog unuka.
I to je to.
Sav smisao sve te muke.
Muka je sav smisao muke, posao je sav smisao posla, škola škole, a smisao je sav smisao smisla, čini se ponekad tako tome...
I baš super da sam i ja prošla svu muku škole, i naučila padeže i upoznala mužjaka, e da bi mi njegovo mladunče sada otkrilo kako deklinacija više ne ide onim redom kao što je išla dok sam se ja s njom mučila... puno mi to sada koristi u životu, da....
La Trampa
Na kraju, u konačnici, mužjak je lipo uredio svoj život.
Skupio je mladunče i mene pod jedan krov i sad ima sve za koje kaže da mu je najveć stalo na jednom mjestu.
Isto kao što dijete voli kanarinca ili hrčka pa misli da je njima život u kavezu skroz oke. Jer imaju hranu i netko se brine.
Mužjak navoli misliti onako kako njemu najveć paše.
Poslije se žali da ništa ne vidi.
Ni ljude, ni njihove misli, ni njihove osjećaje.
S druge strane, ja sam samo obično žensko.
Što znači, nikad sretno, nikad zadovoljno, nikad niš na svojem mjestu.
Ili to, ili....
neki naslovi zavrijeđuju pažnju
...ili to, ili... brzopletost, internet dopušta takve greške, ispravljaju se jednim klikom, tisak je zato zajeban, jedan ovakav feler u pripremi umnožava se tisućama puta, i onda kad ode, nemreš ga povući nazada, ošlo je u tripm...
Tisak i tisuća su riječi koje ne volim.
Tisak je kao porod, a tisuća kao šamar.
Štampa i iljada su mekše, nježnije...
Mene na poslu opet vratilo u iskonski oblik, bacilo u štampu, među ljude, sada je makar veselo, iako, sve je teže odraditi tih osam sati, ni sjedenje, ni buljenje u monitor, ni stajanje, ništa nije dobro kad traje toliko dugo.
Pa tako svaki dan.
No, kažu i ovi mlađahni da im je popodne jebeno, pa onda dbr, još nisam za otpad.
Skroz...
11.09.2012. u 19:37 | 3 Komentara | Print | # | ^
01
Pitaju me ponekad da da li sam navikla na zgb i da li mi je još uvijek onako ružan kao na početku.
A živim u njemu jedva godinu i pol.
Ne znam da li je ijedan grad u svijetu postao ljepši za godinu i pol. I da li je to uopće moguće za tako jedan grad. Pogotovo ako je velik.
Zgb mi je podjednako ružan kao i na početku.
Iako mi je draži.
Ali, ljepota... postoje unutarnja i vanjska.
Vanjska je šminka, unutarnja je ono, neš, što zrači, valjda.
Moje selo malo je, npr, jedna profesionalno ušminkana udavača. To znači da se trava tamo kosi svaki dan, zgrade su uredno pofarbane, rolete isto, i, što je najvažnije, po livadicama i travnjačićima nema papirića, opušaka, čepova od boca i ostalog sitnog smeća. To samo zato jer selo moje malo od ljepote svoje živi i zarađuje.
Zgb je zato radnik nadničar.
On puši i pije pivo i baca naokolo čepove i opuške. I prljav je i umazan i smrdljiv zato jer je to u opisu njegovog posla.
Kada bi se ušminkao i uredio, to više ne bi bio on. To bi bio neki transvestit kojemu bi se svi smijali, božemesačuvaj strahote.
I još nešto.
"Svi" bi se, isto tako, smijali uređenom šljakeru koji uredno, pedantno i pošteno radi svoj posao.
Zvali bi ga pederčinom.
Zato zgb mora biti prljav, umazan i propisno šlampav i skrpan.
Sve njegove ulice moraju imati zakrpu na zakrpi.
To sad, čim ga više upoznajem, sve mi je jasnije.
Svako se jutro borim s njegovim ulicama, rupama, pješacima i automobilima.
S automobilima se ne isplati boriti.
Jači su.
Iako, postoje ta neka pravila o zaustavljanju auta pred zebrom, pješacima, pa i biciklistima, da, ali to bahati šljakeri ne poštuju.
Oni su prljavi, zmazani, neobrazovani i bacaju opuške.
S drugim biciklistima se zato super razumijem.
Ta u istoj smo gabuli.
Pješaci nas ponekad mrze, ponekad propuste, a ponekad ne prepoznaju onih par metara biciklističke staze koja se tu i tamo nekim čudom pojavljuje.
To je ta, vanjska ljepota, valjda.
Unutarnja je ono... kad si unutra, u zgradi, u sistemu, u nečemu...
Unutarnja je ono, kad frajer na poslu ispriča kako je pronašao na ulici ajfon i kako si ga je uzeo doma i svi mu čestitaju i govore bravo, i nikome nije ni na kraj pameti da bi se možda s tog telefona moglo nazvati vlasnika...
Ili ono, kad se cijeli razred nesuđenih đaka odluči suzama boriti zato jer učenjem nisu zadovoljili sistem.
Jer tako je oduvijek bilo.
Postoje neki sistemi koji nama služe ponajveć zato da bi ih zaobilazili i smatrali same sebe radi toga pametnima.
I to je kod nas normalno.
Isto kao što je normalno da šljakeri moraju biti prljavi, smrdljivi i šlampavi.
Svašta je toga kod nas "normalno".
Zato mi je najdraža opaska o zgb da sa brda i daljine ponajveć liči na Prištinu.
Vanjska ljepota, bi to bila, valjda...
dobro, loše, zlo...
Onokad u životu dobiješ dovoljno pokuda i dovoljno pohvala amantaman toliko da ti i jedne i druge podjednako prestanu biti važnima, čini se kao da je postignut cilj.
Ostane samo žaljenje zašto se cilj nije postigao s puno manje godina u guzici.
Zašto?
E pa valjda zato da bi više vremena ostalo uživanju.
I neopterećenosti s tuđim mjerama.
južina
Od života se nemreš nikako zaštititi.
Ni život od tebe.
I sve tako to.
Vodila sam mužjaka na svoj teritorij. Na krasnu zemlju istru milu.
Upozorila ga na kujinu milemajke.
Ne upali joj svaki put.
A on gurman.
Rekao je gurman da on je bio u dvije vojske i da ga ništa više ne može iznenaditi.
Svejedno, prvi dan je gurman peko ribu.
Napravio gustu dimnu zavjesu bolesno urednoj milojmajci po terasi, dnevnom boravku, ručnicima, foteljama i dalje redom.
A ona je bila dobra i nije rekla ništa.
Čak nije izustila ni svoje najdraže nema tice do prasice.
Drugi dan je zato ona kuvala.
Presolila.
Gurman je bio dobar i zatražio je recept.
Volimo se, pazimo se, ciju, ciju, mijau, vau...
Roditelji bili prepresretni.
Imali gosta kojem su mogli ispričati sve svoje godine i dogodovštine i sve tako.
Gost isto voli pričati.
Pa su si oni tako pričali.
Mene ulovio pms.
Pa sam uglavnom šutjela.
I ono, kad smo bili vani u gradu, a vani sve same uspomene i sama prisjećanja, i sve se miješa s onim kad sam bila mala a starci mladi, zdravi, blesavi i nasmijani, i kako je sve drugačije izgledalo, i kako je to neki drugi grad u kojem prepoznajem samo te neke ostarjele primjerke koji me podsjećaju na neka mlada lica, koja, opet, u mojim uspomenama više nemaju svojeg mjesta, ni imena, ni značenja.
Pa samo zbunjeno buljim u njih.
Nekih se sjetim skroz.
Sjedi su i naborani.
A zajedno smo bili mulci u autobusu na putu za fakultet.
Pms je to, da.
Pregazilo vrime.
Nemreš pobjeć...
ričet
Čini se da je prešućivanje riječi koje bole ipak najbolji recept za sretni suživot.
Treba ih samo znati prepoznati, te riječi...