život po novogodišnjim planovima
Ono. Sreća da imam word pa mogu tamo pisati blog. Palim komp, kilavi mi net, blog se ruši, veze se ruše, televizija crkava, interneta nema, mrzim mužjaka jer me ostavio u društvu te krame od opreme koja niš ne radi.
Sramotno. I poražavajuće.
Baš tako nekako.
No, nazvala sam usrani bnet.
Po principu If you want something done right, do it yourself
Popričala s troje sretnika koji veselo troše subotu na nadrkane korisnike.
Zaboravila im ljubazno napomenuti da bolje je biti sretnik koji troši subotu na nadrkane korisnike, nego biti nadrkanim korisnikom koji sam čami doma subotom.
I koji je nadrkaniji tim više jer ne može svoju nadrkanost podijeliti s ostatkom svijeta, blogu hvala na tome. To hvala je za ove rijetke trenutke kad sve na blogu radi.
I komentari i pisanje i fotke i tih par čudesa koje rijetki koriste.
Ustvari je baš čudesno kako sve to radi s obzirom na svu količinu frustracija koja ovdje obitava.
Pa da je obogatim još i ja sa svojom.
Frustracijom.
Što te ne ubije, bla, bla.
Daklem, nisam neka koja se može hvaliti šarolikim iskustvom jahanja testosteronaca u svom životu.
Radije volim temeljito učiti na jednom primjerku, nego se površno razbacivati njihovim različitostima.
Pa tako.
Moj Bivši primjerak bio je luzer po difoltu.
Meni to nije smetalo.
Ipak, trebalo je.
Elem, imao je nesretno djetinjstvo. Otac alkoholičar raspikuća, majka polupismena kuvarica, svi zajedno u trošnom stanu, pa još k tome braća i sestre.
Loš start.
Ali, ako bi se zanemario taj njegov loš doživljaj samoga sebe i svoje usrane sudbine, imao je neki profinjeno istančani, skoro pa ženski, osjećaj za ljude, njihove misli i namjere.
Škola ulice, govorio bi.
Svaka šuša ima ono nešto, kad se malo bolje zagledaš.
Ovakva kakva jesam, neko sam mu vrijeme odgovarala. To jer sam bila još zelena i mlada, pa je mislio da ću se razviti u normalnu ženu, iako sam ja još onda znala da neću. A i u tim trenucima luzerstva, nije mu bilo dobro imati neku prezgodnu, pa još k tome i normalnu ženu, nije bio dovoljno siguran da bi je uspio zadržati. Nije ni samnom, ovakvom, bio dovoljno siguran, a kamoli...
S druge strane, ja sam živjela u uvjerenju da će njega njegov istančan osjećaj ipak odvesti nekamo, i da neće ostati luzer.
I tako to onda krene.
Mlad si, zelenko, glupko i naivko, i vjeruješ.
I u jednom trenutku ga je stvarno i krenulo. Dobio je posao, pa još jedan, bacio se raditi ko sumanut i postao poznati radoholičar u selu malome. I svi su ga htjeli poznavati i tapšati po ramenima i hvaliti. Polako se od luzera pretvorio u egocentrika.
A onda je meni krenulo loše. Pod meni mislim nama, obitelji. Otac se je razbolio i preko noći postao doživotni invalid. Jedna od onih prekonoćnih nesreća koje okrenu život naglavce i nikad ga više ne vrate na ono staro, ono dobro.
Preživi se to, ipak, sve se da preživjeti, ljudi smo, životinje najžilavije na planeti. I žohare jedemo za doručak, a da ne nabrajam što sve radimo štakorima...
No, svejedno, ti prvi trenuci (mjeseci i godine) preživljavanja delikatni su kao rakovice koje mijenjaju oklop. Otvoreno, mekano, živo meso koje treba zaštitu.
Pravi, junački trenutak u kojem se Bivši dosjetio da njemu ta ranjiva i delikatna situacija, koja zahtjeva njegovu pomoć i asistenciju, nije baš najbolja za njegovu uzlaznu karijeru, i da je za njega, bivšeg luzera, a sada facu u usponu, najbolje da ode svojim putem i nastavi svoj vrtoglavi uzlet. Nije u redu da ga tako, neke stvari, ometaju. A mi ćemo se već, i bez njega nekako snaći, ionako.
Pa je onda uzletio. Nekamo. Što se mene tiče, odletio je nazad u svoje luzersko carstvo. Kolikogod ga pritom tapšali po ramenima, skidali kapu i nazivali riječima, uzalud im. Ispod svih tih markiranih krpica i skupe opreme, krije se običan, ustrašeni netko na koga ne moš računat...
I što se mene tiče, odlučila sam onda oslanjati se samo na sebe i ne očekivati od nikoga ništa.
U početku je bilo teško, a onda se pretvorilo u najljepše razdoblje života.
Bile su to i službeno najljepše godine života. Tridesete. Napon snage.
Činilo mi se u tridesetima da to je život kakav treba biti, i da mi ništa neće faliti ako cijeli život odguglam sama, oslonjena samo na sebe i ne očekujući od nikoga ništa.
I bila sam nekako sretna. Mlađahna, zdrava, slobodna, upravljala trapavo tim svojim životićem, putovala okolo, učila, radila i trošila tu svoju smiješnu egzistenciju veselo i samoj sebi dovoljno. Na taj svoj neki uvrnuti način.
A onda je svečano nastupio Mužjak.
Kao, zaljubio se on u mene.
Jako zaljubio.
I jako patio radi toga.
Patio danima, mučio se mjesecima, napatio dovoljno da se počnem osjećati krivom i lošom i pokvarenom od svojeg egocentričnog odbijanja njegove zaljubljenosti.
Ne znam da li sam onda bila zaljubljena u Mužjaka, znam samo da nisam patila radi njega. I da bila bih skroz sretna i zadovoljna da smo mogli biti samo prijatelji.
A bili bismo skroz dobri prijatelji.
Jer smo se toliko jako slagali i otprve razumijevali, da je to prešišalo i razumijevanje s najboljom prijateljicom.
Bili bismo možda i najbolji prijatelji.
Ali, ne.
Moralo je to biti nešto više.
Morala je biti ljubav.
A ljubav je rat, ljubav je sranje, i jednom kad se u prijateljstvo i razumijevanje upetljaju seks i zajedničko vlasništvo nad bakterijama, ferominima i inim, još neotkrivenim sitnim česticama, i onim svim, u budućnosti negdje zacrtanim planovima o zajedništvu, onda je sudbina svemu tome jedina da se, tako upetljano i neuredno, zamrsi do neprepoznavanja, i prije il kasnije, otputuje u klinac krasni.
Na ovaj ili onaj način, svejedno je...
Njah.