Lost
Baš želim pročitati dadotov post s naslovnice bloga. Ali se ne da. Pobrisan ili to nešto. Dado ne voli biti u javnosti :).
In d mintajm.
Imam vikend samo za sebe.
Imam posao.
Posao subotom.
Imam i stan.
Prazan.
Od svega toga, nemam ništa.
Posao je siguran kao vječni život.
A stan je Mužjakov.
Mužjak je otišao u život.
Sjeo u auto s dva fotomodela i otišao za vikend.
Zato jer on nema posao subotom.
Ima posao i život onako kako si je uredio.
Plaću do nebesa, slobodne vikende i stan bez kredita i sve kako si je zamislio.
Ja nemam niš kako sam si zamislila.
Vjerojatno je zamišljanje za to krivo. Ne znam si zamisliti.
Zamišljala sam si ono jednom... farmu s konjima.
I.... nigdje farme, nigdje konja.
Zamišljala sam i da putujem svijetom i pišem putopise i slikam fotografije.
No,
Rostuhar je bio brži.
On je to jednostavno učinio.
I objavio.
Da se stvari jednostavno čine. Uzmeš i učiniš.
Ne cviliš da ne možeš.
Ja ne cvilim da ne mogu.
Samo jednostavno ne činim.
Putovala sam u životu, nije da nisam. Putovanja su to jedino što me čini sretnom. Putovanja na daleke rute čine me sretnijom od onih na kratke. Jer tek onda zaozbiljno vidim koliko je svijet zbilja velik i koliko smo mali, mi sitni ljudi zabijeni u svojim svakodnevnim rutinastim poslićima, stančićima, autićima, problemčićima.
Nisam dugo putovala. Fali mi to.
Guše ti svakodnevni poslići, perilice, usisivači, ograničenja benzinom, ograničenja na kartici, ograničenja u glavi.
I nikakav, nikakav, nikakav način da se izvučem na svjetlo dana, da mrdnem guzicom i učinim to nešto što Rostuhar kaže.
Pokrenem se i nađem način.
Za neku sitnicu, neko putovanje.
Mužjak, npr, on ne voli putovati.
Njemu je to, kaže, naporno i zamorno i dosadno.
Osim ako je u društvu fotomodela, valjda...
Meni je isto bed putovati samoj.
A Rostuhar nije raspisao natječaj za kumpanjona koji će mu glancati objektive.
Sigurno mu to fali.
Neko izgubljeno potrčkalo.
Svatko bi volio imati neko izgubljeno potrčkalo kraj sebe.
Prije ili kasnije.
Sve dosadi.
I svi dosade.
Vidjela sam danas sliku Bivšega na fejspuku.
Ostario je.
Jako.
I izgleda bolesno.
Dovoljno staro i bolesno da mi ga je na trenutak bilo žao.
Tko zna kako ja izgledam.
Staro ili bolesno.
Ili svezajedno.
Jel već došlo to vrijeme da žalim za svim propuštenim stvarima?
Svim tim neviđenim zemljama i svemu tome potraćenom u svakodnevnim tričarijama.
Ide život,
ode sve...