odraz
Ne volim komunicirati s ljudima preko web kamerica, ne volim kada vidim to svoje tužno konjsko lice s urezanim ogromnim podočnjacima tamo dolje u dnu ekrana, izgleda mi kao da tamo čuči neka napaćena luzerica, koja nema ništa ni ponuditi, ni učiniti, ni prezentirati, i onda se tako nikako ne mogu koncentrirati na taj razgovor, samo tugaljivo gledam u to tugaljivo lice, i onda se ta tuga samo umnožava jedna s drugom i kopira po ekranu.
I onda cijeli razgovor prođe u mojem mučaljivom buljenju u sebe samu.
I ne samo to što je to lice tužno i umorno, nego ta koooosa, to je nepočešljano, i to strši, i to nije neka griva koja divlje i ponosno nadire u svijet, to samo neki mišji čuperci beživotno vakumiraju negdje bezveze po glavi.
I onda, valjda, dođu te godine kad shvatiš da su te neke žemske koje se bojaju ratničkim bojama prije negoli im se kapci odlijepe (da ne spominjem one koje ustaju prije šest, da bi se sat vremena onda uštimavale i poslagivale) ipak u pravu, i da to kad se toliko vremena provodi pred ogledalom i kad se lijepi svaka vlas na glavi, da nije to bzvz.
To shvatiš, ma kurca ti shvatiš, to ja shvatim kad se tako slučajno nađem u nekom, ozbiljnom razgovoru, prisiljena se suočiti se s vlastitim odrazom. Onim, tužnim, i od kamerice malo deformiranim. Malo? Puno?
Oke, bila sam bolesna, još jučer me virusi gazili, a već danas pedaliram na posao i radim puno radno vrijeme u kojem zaboravljam jesti, sve se to vidi, a proporcionalno s godinama vidi se još više, ali opet, te neke slike, ipak, ne želim gledati.
Prije, ono prije bih se vidjela i odmah shvatila da tu nema ništa posebno da bi se satima uštimavalo i ušminkavalo i zalizavalo, tu pomoći ionako nema, ali mladost zapuštenom izgledu ipak daje neku dimenziju. Buntovničku. Lepršavu. Jebemise šta vi mislite, šminkerice tupave, dimenziju.
U zrelosti ti isti stavovi počnu onda bacati na predaju.
Nešto kao, pregazilo me, nije mi više stalo, gotovo je.
U starosti izgleda valjda još gore.
U starosti je nos još veći, usta još tanja, i navodno, uši groteskno narastu.
Od svih tih benefita, oduvijek imam malene uši.
Iako više nisam ni sigurna jesu li mi to uši zbilja malene, ili mi je glava toliko velika da uši na njoj izgledaju maleno.
Ispod svega toga kako izgledam, još krijem i nesigurnost.
Osim te neke nesigurnosti, imam još onu jednu dimenziju nedovršenosti.
Nikad nisam ni u čemu otišla do kraja.
Brzo bih svladala osnove, i onda bi me pustilo.
I onda bih tražila nešto novo.
Za razliku od onih, koji bi, npr, počeli vježbati jogu, i onda ne bi stali dok ne bi postali učitelji joge.
Ja bih počela vježbati jogu i onda bih razumjela da to je samo glupavo istezanje, koje ima smisla samo ako se radi nakon nekog stvarnog fizičkog napora, i onda odlučila da mi se ne da rastezat satima na svakodnevnoj bazi, i onda bih to prestala.
Ili bih počela planinariti, i to bi mi bilo super, ali mi nikad ne bi palo napamet da postanem planinarski vodič, i da mi to postane stil života. Iako mi je skroz na pameti da to radim dok god mogu hodati. Ali ne kao vodičkinja. Nego onako, od gušta.
Ili bih počela fotografirati, oduvijek fotografiram, ustvari, ali mi nikad nije palo napamet da kupim bijesnu opremu i krenem se bijesno ozbiljno baviti fotografijom. Nego, onako, znam koliko mi treba, ništa specijalnije, profesionalnije i detaljnije od toga.
Ili bih... što bih... jebate, ništa me u tom životu nije ponijelo, ono ponijelo... pa da se u tome nađem i odvrnem do daske.
Nita, nita.
U svemu sam tome nekako amater koji se snalazi kako zna i umije, i ne želi prijeći onu čarobnu granicu koja ga proglašava profesionalcem.
I tko je uopće zadužen za to proglašavanje? Kako to izgleda? Taj svečani beng...
Iako, nekako me još uvijek veseli ovaj limb u kojem iznova i iznova tražim to nešto, taj osjećaj počinjanja i znatiželje, to jedino ima veze s djetinjstvom i mladosti, jedino ne valja kad u svem tom traganju slučajno nagacam na to svoje tužno lice...