Kultura življenja
Ima ono nešto što se zove osuđivanje iz predrasude. Ili nepristojnost. Ili tako nešto.
Npr, ono kad kažemo da su svi cigani prljavi lopovi, svi šiptari imaju prljave ruke zato jer ne brišu guzicu papirom nego je peru tim svojim rukama, svi bosanci su tupavi, svi zagorci su alkoholičari, svi dalmatinci lijene vucibatine, svi hrvati ovo, svi srbi ono.
S druge strane, ima ona neka ljepša riječ.
Kultura.
Pa tako. U zagorju, npr, postoji kultura beskrajnog kušanja lošeg vina. U skladu s time postoji i kultura opitog baljezganja i pijanog smišljanja dozlaboga loših viceva. U dalmaciji se njeguje kultura vječitog odmaranja i izbjegavanja prenaprezanja. Muslimani njeguju kulturu opranog dupeta, dok katolici njeguju kulturu trljanja guzice papirom.
Kultura je ono što svi radimo, i što prenosimo na svoju djecu i unuke, zato jer su tu pošast prenijeli na nas i mi smo dužni prebacit je nekom drugome. I dok svi to oko nas (ili barem oni koje smo proglasili svojima) rade, to je opravdano.
A kada nam dođe neki misionar sa strane i pokuša objasniti da smo obična nekulturna hrpetina divljaka, onda to nama baš i nije jasno, i ne ide nam u glavu kako to da su naši preci bili u krivu, kada su sve te godine iza nas i oni dupe prali, ili riljali, kakogod, pa su preživjeli, i mi smo, i eto...
Uglavnom, to su ti trenuci u kojima smo u raskoraku sami sa sobom.
To kada se svi zgražaju nad studentima koji kupuju ispite, nad profesorima koji ih prodaju, nad čelnicima hepa, mepa, fime, mime, svim pičkim materinama gdje se negdje može neš` okrenuti sa strane, ispod šanka, u šupi, gdjegod, svi se redom i javno zgražamo nad vlastitom kulturom podmićivanja.
A svi smo u tome.
Ili nismo, pa ne razumijemo.
Ja razumijem.
Pa ću i objasniti.
Ono jednom, kad smo tek osnovali onu minijaturnu firmicu, pa smo tražili posliće i onda je šefonja povukao vezu. Otišli smo u gradsko poglavarstvo, ili to nešto što ima veze s gradom i državnim proračunom, i tamo susreli kulturnu i napirlitanu gospođu s kojom smo malo razgovarali, ona je rekla što im treba, a mi da ćemo to napraviti.
Pa smo napravili, a šef je cijenu našeg posla pomnožio onda s osam. Zašto osam, nemam pojma, možda je samo htio biti neupadljiv.
Onda je grad nama platio tu osam puta napuhanu cijenu, i mi smo se osigurali za sljedeća tri mjeseca preživljavanja.
I onda je šefonja uzeo 15 posto od prenapuhane cijene i odnio to gospođi.
Gospođa se samo ljubazno nasmjehnula i ubacila svoj postotak u svoju torbicu.
U javnosti, na dnevniku, u sudnicama i internet portalima, tako nešto, to se naziva mitom i korupcijom.
Među nama, to je kultura zahvaljivanja na dobijenom poslu.
I na tome što nitko nikada nije provjerio pravu cijenu tog posla, i otkrio da su i grad i gradsko poglavarstvo mogli proći osam puta jeftinije.
Ali, jes, da, onda ni ljubazna gospođa koja školuje kćer u americi ne bi dobila te neke parice iz zahvalnosti. Nego samo tu neku plaću. (Upućeni znaju kolike su plaće gospode iz vodstva gradova, neupućeni bolje da nikada ne doznaju)
A na pitanje zašto to nitko ne provjerava, odgovor je jedan i jedini. Zato jer to tamo svi rade. Zato jer to je kultura poslovanja. I zato nema nikoga tko će oplesti gospođu po prstima jer je prihvatila zahvalnost.
I ako bismo išli po ljestvici odgovornosti i položaja prema vrhu, otkrili bismo da što su veće, ono što bi trebale biti odgovornosti, a mi to u našoj kulturi zovemo i smatramo ovlastima, zajedno s time raste i ona krajnja cifra. Tako te neke male firmice koje surađuju s nekim gospođama pri dnu piramide, svoju zaradu množe s osam, a one neke druge firmice, koje su se spojile s onima na vrhu piramide, e one bezobrazno mogu svoje zarade množiti s iljadama, pa i milionima. I ako ih ikada, iz nekog razloga ljubomore i zavisti, ili razumnog političkog skupljanja bodova, uhvate, kazna je presmiješno mala u odnosu na svu tu maknutu lovušu. A zašto je kazna presmiješno mala? E, zato jer oni koji bi trebali kažnjavati, isto to rade. I zato su kazne simbolične. Da bi se zadovoljila ona prljava i neupućena svjetina koja se okupila na trgu pred vješalima, a da bi se istovremeno i naša, dobro njegovana kultura, ipak održala.
I to je otprilike isto kao što svi oni preprodavači kokaina u dokumentarnim i inim filmovima o kokainu govore.
Maknete li mene, doći će netko drugi, ali kokain nećete uspjeti maknuti.
Zato jer je kultura kokaisanja preduboko među nama.
Ima i onaj poučan film koji se jednostavno zove trafik.
I čije ime mi je postalo jasno tek prije neki dan, kad sam vidjela slogan za promoviranje žuljanja dupeta na sicu.
Ju ar nat stak in trafik, ju ar trafik.
I izlaza nema...