......
Uspjela sam se jutros probuditi i odoljeti svim porivima objave rasnježeno snježnih statusa, kao i onih o glupostima pomicanja sata. Ili onima o kupovanju blatobrana za bicikliranje na posao, pa da se dobije dojam mene kao face koja ne mari ni za najgore vrijeme, ili mene kao face koja sad mora tražiti neko novo trkalište, s obzirom da se promijenio sat, pa sad moram nakon posla trčati po mraku, pa si moram naći mjesto koje ima svjetla, pa sve nešto tako kukumeni sportski kakti nabrijanoj.
I to sa statusima. Kad se hvalimo, samo živciramo one druge. Kad se žalimo, onda isto. Kakogod, većinom si međusobno idemo na živce, a opet... sve si nešto želimo podijeliti s drugima.
A kad bi se nabrojalo, možda ima petšest ljudi čiji me statusi vesele, i možda isto toliko njih, koje ja veselim.
Ipak, nisam ja marčelina pa da sam prirodno nadarena za uveseljavanje bezbrojnog buljuka nepoznatih kreatura.
Bitno je da sam za danas uspjela odoljeti porivima fejspuka.
Ali onima od dnevničarenja po blogu nisam.
Eto.
Jučer je mužjak uspješno zamijenio sezonu na gumama, a nakon toga smo uspješno otvorili sezonu sauniranja. Imali smo i vrstan ručak, a i orgazme smo lijepo nanizali. Sve ono što bi trebalo činiti veseli vikend slobodan od posla i potomstva.
Sve u svemu uspješan dan.
Pa čak smo i uspješno opipavali mužjakovu kvržicu među nogama usred bazena s vodoskokom.
Barem sam ja tvrdila da je to kvržica, a on je fenomen objašnjavao anatomijom prostate koja ima špičasti završetak. I da to nije kvržica nego špic. Vrh. Okrajak.
No, žene uvijek paničare. Što reć.
Sutra bude dobio rezultate drkuljenja, a meni se ne da srfat i raspitivati se o kvržicama među nožicama. Ionako smo se već dogovorili da u slučaju najgoreg dajemo otkaze i trošimo ušteđevinu na sve hedonizme koji se u normalnim životima odgađaju za neka buduća vremena. Jednom kad. Pa se učine onda nikad. Jer se pare moraju čuvati za nedaobog.
A bog samo uzima i tu i tamo daje. Daje i ono što nitko nije tražio. Dao, ne dao, ljudi mu sveudilj vjeruju. I rugaju se psima koji vjeruju ljudima.
Mudraci.
U zadnje vrijeme po nasipu sve češće nalijećem na ljude koji glume drveće i gledaju u sunce dok se kliže tamo ravno dolje niz japetić. Prije deset godina toga nije bilo. Nije bilo ni fejspuka, ni vijesti o jogiju kojemu se začepila crijeva pa on sad nit jede, nit sere, nego se hrani suncem. A prije pedeset godina nije ni toliko ljudi bezglavo trčalo po nasipu. Činili su to samo oni, sportaši kojima je to trebalo.
Danas svaka šuša trči, svaka ima fejspuk, i svaku malo netko blene u sunce.
Ljude je, sve u svemu, lako preveslati.
Lakše nego pse i mačke.
Ueeej tu lakše.