jecen
Pokosila me neka viroza za vikend, pa se još patim. Krivim za to onaj jebeno dobar koncert na kojem smo prošli tjedan bili, a i prije njega sam bila nešto slaba, pa me sav taj napor onda natjerao na predaju virusima i ostalim zlima.
Vikend, dakle, prošao u muci. Temperaturi, glavobolji, pa onda slabosti i vrtoglavici.
A ispod svega toga još veća groza. Silna želja u slabom tijelu da ustanem, učinim nešto, pokrenem se i dobijem zasluge.
Prvi puta da me u životu počeo mučiti taj dio sa zaslugama. Čini mi se da je to ponajveć zato jer zasluge donose neku situiranost, dođeš na taj neki glas, pročuje se, dozna se, i onda ti ljudi dolaze sami. Sami od sebe, i dive se, i traže još.
Mah, to nisam ja.
To su moji virusi.
Jedva čekam da odu.
Svejeno, u zadnje vrijeme sam se opet zabila u sigurnost samozapošljavanja sebe. To ono izvan radnog vremena. I to nije zapošljavanje kao takvo, nego... ono... kad si stalno nalaziš nekog posla, neke vlastite projekte po kući, stanu, webu, gdjegod stigneš, tako da ne stigneš imati ono vrijeme u kojem ne radiš ništa. I uglavnom osjećaš umor. Cijelovrijeme. I puno se onda lakše zaspi. Onda se, ustvari, uopće ne zaspi, samo se padne u nesvijest.
A ponekad sam preumorna za zaspat.
Taj ponekad je najgori.
Primjetila sam, osim toga, još ljetos, dok sam samovala mjesec dana, da ima nešto u ovom gradu što mi jako fali. I to sasvim slučajno, dok me psetance vuklo na još jednu našu tjelovježbu po nasipu. I onda su pored nas prošle dvije cure u tajicama i trkačicama, isto išle na tjelovježbu i veselo cvrkutale jedna s drugom.
Pa je meni sinulo.
Da fale mi ovdje prijateljice. Te neke s kojima bih se mogla nać, ić trčat, vozit biciklo, popest se na Sljeme, otić u šoping, popit kavu, i veselo cvrkutat. I kako je to opuštajuće. Te neke prijateljice s kojima se neopterećeno može potrošit vrijeme u nekom, kakti, međusobnom razumijevanju.
A nije da se nešto trudim nać si prijateljice.
Nego se trudim nać si nekog posla tako da nemam vremena, tako da budem umorna.
Ponekad se čujem s Najboljom.
To me isto opušta, ona brblja sto na sat, a ja joj se cerekam. Ne znam da li ona osjeća istu razbibrigu dok brblja samnom, ali meni je s njom oke. Onako, pravo olakšavajuće trkeljanje o tom nečem, u čemu se nas dvije razumijemo. U puno toga se nas dvije razumijemo, nekako smo slično nastrane. Samo što ona više vjeruje u boga, horoskope, eneloe, i veseli se tim nekim neobjašnjivim stvarima, kao ono, kad napravi svjetsko čudo od toga da je gospodin u naplatnoj kučici prepoznao pjesmu exit s nekog abluma koji se vrtio u njenom autu, a prepoznao je to, upravo, eto, baš na izlazu!!!, i baš je ta stvar svirala na izlazu!!!, zamisli!!!, zar to nije tebi čudno???, a ja se na to njeno samo dobrahno iscerekam, ali ju svejedno razumijem. Ali ne dijelim. Iako vjerujem da su sva ta njena vjerovanja najžešći uzrok njenom optimizmu, i snazi, i dobroj volji, i pozitivnim stavovima, i svemu tome u čemu je jača od mene. S druge strane, čini mi se da joj dobro dođem kao uteg, tu i tamo, čist da ne odlepi skroz.
Na poslu još nemam prijateljica. Iako ima žemskinja. Al sve su one žene, majke i provode vrijeme u pričama o vrtićima, školama, i u kojoj boji čarapica je njihovo dijete otišlo u svijet. Ni u jednom trenutku se ne silim dijeliti oduševljenje s tim njihovim emotivnim prikazima. Mislim da i njih razumijem. Ali me svejedno ne dotiču te šarene čarapice.
Tako da...
Sjedim danas bolesna doma.
Nemam pojma kako ću opravdati ovaj dan, moja doktorica je u drugom gradu, možda ću morati odrađivati tih osam sati, možda uspijem retroaktivno izmoliti doznaku za jedan dan, možda postoji neki sretniji način.
Slaba sam.
Ko žuti listić na jasenu preko puta.
Ahhhh..... :P