evo nje opet
U slijedećih mjesec dana imam u radnim zadacima:
ić svaki dan na posao od jutra do popodne. (osim danas, danas bolujem)
poslije posla, popodne-naveče, odvojiti dva sata za srediti onaj logo za onog prvog programera, čijoj curi sam rekla da njihova veza je, nažalost, preminula, i koja je sad otišla od njega, pa se onda on obratio meni za posao, pa se sad nekako osjećam malkoc kao govno.
ali samo malkoc.
govance.
onda, odvojiti još koja dva-tri sata za onog drugog programera, kojeg uopće ne poznam, i koji mi se javio ničim izazvan, a ja odmah rekla daaaaaaaaaaaa.
u ovom slučaju je jedini osjećaj znatiželja, još nisam stigla do stadija govneta.
odvojiti neko vrijeme za učinit neke skice za neku teretanu i neki frizerski. ajd, dobro, istina, to bih mogla i sad, namjesto što se hvalim ovdje.
odvojit opet neko vrijeme za postaviti na vuuhuu one stvarčice kojih se trebam nekako riješit, pa najbolje da ih prodam, onako javno, preko ekrana.
odvojit neko vrijeme za doznati kako se prodaju stvarčice poštom. ili nekom dostavom, biločime.
naravno, sve to mogu upravo ovdje i sada.
ali, ne, piše si ona po blogu...
ondak, otić prvu subotu, odmah u jedan, nakon posla, u drugi grad i tamo odraditi praznike oslikavajuć na crno taj neki objekt od jutra do sutra.
sretan nam dan nezavisnosti. (nezavisnosti od čega?)
otić drugu subotu, odmah nakon posla, doma u selomojemalo, provjeriti vitalne funkcije u oca, očistiti kuću, oprat robu, skuhati kiseli kupus, i čim više stići oslikati namještaj od jedne sobe u šabi šik (bacit dvi tri ruke, makar, pa da se suši do nekog sljedećeg vikenda, pa onda opet ponoviti isto).
otić treću subotu na onaj tečaj iz programiranja na kojeg sam se prijavila jer sam žena, a tečaj je besplatan za žemskinje, što znači da možda neću upasti, jer će se tamo sigurno javiti milion ludih žemskih, koje nemaju ni posla, ni pametnijeg.
no, odlučila sam probati samo zato, jer mi programiranje baš fali u tom mom nepovezanom lancu površnih znanja.
otić četvrtu subotu na posao... i onda.... uh, kvragu, nemam ništa što bi mi zaokupilo taj ostatak od vikenda... a ne, da, taj vikend sam opet u selumojemmalom, provjeram stanje i nabacujem ruke na namještaje...
vikend poslije moram registrirati auto.
i neke od tih dana napraviti taj čuveni kolordopler nakon kojeg moram opet naganjati doktore i raditi preglede.
i u svim tim satima sa programerima i šabišikovima i logotipovima, moram još ubaciti neko vrijeme za rekreiranje.
to je ono kad pokušavam sat vremena trčati po nasipu. to zato, jer moja Najbolja je zla vještica, koja sve svoje frendice nagovara da trče s njom polumaratone, a ja jedina blesava i povodljiva. iako, to znam da neću stići i uspjeti, svejedno, odem trčati, jer onda mogu više jesti. što me nekako štiti od brižljivo uzgojene sklonosti anoreksiji i malodušnosti. a i dobro je za probavu.
dobro je sve, kad se ne pretjeruje.
pa onda, sve ovo moje pretjerivanje...
zajedno s ovim virusnim osjećajem slabašnosti i nemoći...
sad sam već sigurna da ovo slabašno tijelo mi je tamo negdje na samrti, a mozak to negira i grčevito smišlja neke planove i obaveze, i crta si tu neku aktivnu budućnost...
tako je, to mora biti to.
jer
onaj prvi posao će mi biti, računam na to, plaćen,
ovaj drugi nemam pojma, znatiželja se s mačkom igra,
one skice neće, to radim za Najbolju,
ono treće oslikavanje, isto hoće, simbolično doduše, ali hoće,
šabišik po kući, to neće, to je trošak, ali i vježanje, jbg,
trčanje po nasipu, isto neće, ali je dobro za noge, dupe, trbuh, crijeva, crijeva,
tečaj za žemskinje je džabe, nadam se da će mi pomoć u životu, i u dovršetku te moje veb usranice koju već godinu dana kilavim li ga kilavim, iako nigdje ne vidim neko vrijeme, koje u potpunosti posvećujem tome, ali, opet, zaključkom da tisak umire, a veb epidemično buja, moglo bi mi to neko znanje dobro doći kad se sljedeći puta prijavim na burzi, ako i ono do tada ne bude prevaziđeno, ali, jebiga, kurac, kako da vidim tu usranu budućnost?
svaki dan na poslu... to je isto plaćeno, iako, u usporedbi s ovim prvim poslom, to je daleko potplaćeno.
zbilja nemam razloga lomiti se toliko.
ali eto,
taj neki vrag...
morala sam sve to popisati,
moram i na papir staviti, izmiče kontroli svo to ludilo...