Dede i deca
Djeca i starci, u mnogočemu su slični. Najsličniji po tome što ne bi smjeli živjeti sami.
Nikada.
I jedni i drugi trebaju kraj sebe spretnu ruku i bistar um odrasle osobe.
Iako, starci bi isto trebali biti odrasli ljudi.
Ali, nekako... nisu. Više su, onako, prerasli...
Imaju to neko samo svoje iskustvo, imaju ego, drže se toga samo svojega, i ne žele više učiti.
Uglavnom.
Neki i nisu tavi.
Uglavnom. Ima ih svakavih.
Ali su, isto tako uglavnom, nevoljeni i odbačeni.
Iako, kad bi se usporedili u sposobnostima i znanjima, starci su ipak bolji od djece.
Ali, opet, ipak.
Mogu reći da već dugi niz godina živim na fejsu. I tamo ćirim u privatne živote svojeg privatnog fejs puka. I prijatelja njihovih prijatelja. I učim o ljudima, usput.
I svaki dan vidim barem jednu sliku umazanog balavčeta kako samo sebi gura zasrane prstiće u uhogrlonos, i onda ispod slike čitam poredane komentare tipa: slatko, preslatko, bjavo, slatkiš, medeni, mljac, sljac, trac. Ili neku vijest tipa: izrastao nam je prvi zubić! Napravili smo prvi koračić! Ukakali smo prvu tuticu!!!
Ispod svega toga opet slatko, preslatko, aw, awwiiiić, medeno, ljubim tuticu ukakanu...
I nitko, nikad, ama baš apsolutno nikad, nije s takvim oduševljenjem postavio sliku svoje bake ili dede, gdje oni guraju čvornate prstiće u hranu i gdje nemaju zube, pa onako nespretno mrljave kašicom po staračkim ustima.
Ili da bi post dana nekome bio: ispao je dedi zadnji zubić! Deda upiškio prvu pelenu! Deda učinio zadnje korake, od danas ćemo se samo vozikati! S komentarima awić, slatko, preslatko, dedek zlatni, ljubim dedi pelenu.
Nema toga.
Starci umiru usamljeni. I osramoćeni, valjda.
Jer ne znam što čini razliku u govancetu, i što čini razliku u peleni. Osim da jednu ljube, a druge se srame i zgražaju. Na osnovu nečega.
Bilokakobilo, od navale svih tih slika fejspuk balavčeta, uspjela sam razviti tu neku rezigniranost prema istima. I odbojnost prema ushićenim majčinskim postovima o prvim zubićima i kakanim pelenama. I u svim tim balavčetima vidjet samo neke buduće odbačene i nevoljene starčiće. Nevoljene, vjerojatno zato jer su prestari da bi imali majku koja bi se nesmiljeno divila njihovim tjelesnim izlučevinama. Samo majke mogu voljeti, valjda, sve te gadosti.
Mi drugi, mi ne možemo voljeti.
Ili to, ili su te majke pošemerena stvorenja, skroz.
Ako su pošemerene, onda to mora biti neka bolest.
Ako nije bolest, ako tako mora biti, onda sigurno postoje i one neke koje su zbilja bolesne.
Te vjerojatno ne ljube kakanu pelenu.
Što bi značilo da postoje i malena ukakana djeca koju nitko ne prati, i koju preziru, i kojih se srame, isto kao što se srame staraca.
Bila sam, jednom i samo jednom, u posjeti jednom domu gdje žive djeca s posebnim potrebama. Rekle su tete tamo da su mnoga djeca ostavljena, i da ih se roditelji srame. Srame se njihove nesposobnosti da konačno odrastu i da se prestanu mazati vlastitim izlučevinama.
I onda ih ostavljaju. Neki od srama, a neki od kombinacije siromaštine i napora cijele te priče.
Starce i nepopravljivo bolesnu djecu nikad ne lijepe kao motiv obožavanja i lajkanja na fejspuk statusima. Njih skrivaju. Ili ih ostavljaju.
Ili ih koriste, ako bi htjeli zaraditi nešto.
Nešto na osnovi, opet srama, ili nedajbože da se to meni desi, pomisli.
Kakogod okreneš,
gadna bića,
ti ljudi...