._.
Što reć, što reć, što porati... na poslu su svi složni. Oko onog, demonstracija nastavnika i sestara. Sjetili su se onog, prije par godina, kad je njima gazda došao i rekao da nema ove godine za božićnice, regrese i uskrsnice. Da su onda samo tiho opsovali sami sebi u bradu i nastavili raditi. I da nisu izašli na ulicu zviždati i nositi transparente.
I da nikog onda nije bilo briga za njih.
I nije bilo sindikata kojem su se mogli žaliti, i nije bilo smisla da njih petero plače na javnim mjestima.
Nego su se stisli i radili.
I za godinu dana su im se božićnica i regresi vratili.
Uskrsnicu nikad nisu ni imali.
I da im je žao ovih što sada zvižde, ali, eto, jebiga... i da, ipak, nije to odavno fer. To da nama koji radimo kod privatnika uzimaju od plaće da bi dobili oni koji rade u državnim službama, a ne obrnuto. I da oni koji rade kod privatnika isto imaju djecu. I njihova djeca isto žele božićne poklone. I zašto bi njihova djeca bila manje važna od onih u državnim službama.
Nepravda živi posvuda.
Sve i svašta živi posvuda.
A vidimo samo ono što želimo. I ono što nam paše.
Vidim da ljudi uglavnom razmišljaju kako da se uvale. I kad kažu da su našli posao u državnoj službi, da onda rade neke pokrete rukom oko brade, i da bi to trebalo nešto značiti. To što znači ide nekako: pala mi je sjekira u med i jebe mi se za vas budale.
Nije fer.
Misliti samo na sebe.
I pisalo je na bukvi da su sve te beneficije koje netragom nestaju, ono nešto što je ostalo iz stare države, ali se nije stiglo pobrisati u novostvarajućem naletu sreće i veselja.
Što opet ide na ruku tihoj i podloj radosti onih, koji nikad nisu iz one trule tvorevine htjeli izaći.
Meni, npr.
Kao, eto vam ga, htjeli ste, sad imate kockice, nezavisnost, srednjevjekovni vjeronauk kojim, uz mekdonalds otrove, hranite djecu u vrtiću i truli kapitalizam povrh svega.
Sve ste to htjeli.
Sve ste dobili.
A, ustvari me boli kita.
Skroz.
I šta su htjeli i šta su dobili.
Budale.
I ono kad na radiju prestanu puštat muziku jer ide emisija o javnom mijenju, gdje svaki tukac može izreć svoje jedino pravedno i pravično mijenje, onda mijenjam stanicu. Onako, s gađenjem.
Javno mijenje.
Svečani trenutak u kojem se javno može izreći koliko nam je stalo do vlastite guzice i ničeg drugog.
I koliko smo ispravni i važni dok se tako brinemo samo o vlastitoj guzici i ničemu drugome.
Fotografirala sam se ovaj vikend u frizerskom salonu.
U onim ogledalima u kojima se možeš vidjetli s pet strana.
I primjetila da mi fali guzice.
Mužjak kaže da je baš fino ojačala otkad se svakodnevno vozam na bicikli.
Kako li je tek prije jadno izgledala...
To je već problem.
Guzica u ćertih litah...
A neki ljudi nemaju za djecu za Božić.
A neki ljudi nemaju za djecu prehranit.
A neki nemaju ni djecu.
A neki su u šumi.
A sve je to, sve je to samo u glavi.
Osim godina.
Godine su u guzici.
I onda, opet.
Što reć, što reć...