,
Kad živimo tako odvojeni svaki u svojem gradu, mužjak me obavezno zove svako jutro. Da ubije vrijeme do vlaka, autobusa, tramvaja, posla, kako koji dan. Ili zove u panici jer ne zna koliko se žute čarape slažu sa sivim cipelama. Pa onda moram bunovna objašnjavati kako da najbolje dozna. Fascinantno je to. Da netko tko zna objasniti fuziju atoma i mnoge zakučaste stvari, ne zna složiti čarapu sa cipelom i košuljom. Ne znamo svi sve, valjda, ali opet. Slatko je mužjaku posložiti čarape. Kad već ne zna.
Toliko o pekmeženju.
Tlak je nizak i muči me vrtoglavica. Ne znam da li je to zato, kao i da li je muči prava riječ, jer me ustvari baš veseli taj osjećaj ljuljanja, podsjeća me na ljulje i ringišpil, ali kažu da nije dobro. Valjda bih se trebala pripaziti i strahovati. Loše je to što mi prođe cijeli dan u tom nekom ljulja stanju. A tek se navečer razbudim. Kad malo zafriška. Ili kad se ti štapići u glavi konačno odluče uspraviti. A onda se pametno odlučim natjerati spavati, ipak, jer noć je za spavanje, dan za djelovanje.
Pa ležim tako i vrtim se i čekam dok se nebo ne zasvijetli i tu mi nekako uspije utonuti u taj čarobni mrak.
A onda me mužjak budi, jer dan je nov, ptičice se dernjaju, a čarape su svakojakih boja.
,
A dobro, valjda je to jedna od onih gluposti rezerviranih samo za žene. Ili samo za glupe žene. To davljenje u uspomenama. I skupljanje stvari. I čuvanje stvari. I mirisanje stvari. I sve to nešto što radi oluju u onim stanicama gdje su zabilježeni ti neki davno prošli inputi. Pa ih se sad budi. Nasilu i grubo.
A muškarci valjda svoje stvari radije bacaju. A znam mnoge žene koje to ne čine.
Moja milamajka još uvijek čuva osušenu pupkovinu, npr. Skroz bljak stvar, ali danas sutra, možda me klonira. Pa nije ni to skroz bzvz. Čvrsto vjerujem da se svaka sačuvana stvar jednom može iskoristiti, pa eto, sedamdesetih se nije znalo za kloniranje, a pupak se nije bacio. Nije li to ludo?
Jest, ludo je.
No, iako ne radim... još uvijek si nađem posla i onda se borim s rokovima i onda se zagušim tako da sam stalno u nekoj frci i ništa ne stižem. Tako nisam stigla danas ošmirglati stolicu, opeglati robu, a i zamislila sam si prefarbati hodnik na sve tri etaže, i nisam stigla.
Zato sam sašila torbicu. Od onih uspomena. Otišlo pola dana na torbicu, ispočetka s puno radosti i veselja, a prikraju s puno nervoze i bolova u leđima i, koj me klinac na to naćera blesavu...
Sad imam torbicu nalik Roxy krpicama, ali, sad ide bolesni dio, originalnu. Jednu i jedinu. Osim što nemam lovuše da bih kupovala njihove torbice, muči me i to što želim imati jednu i jedinu. I onda se grbim i izjebem cijeli dan. Što i nije tako strašno da me ne ulovi nervoza i strah od neću danas stići, neću ništa stići, presinga.
I sad, imam, još je moram malo ručno dovršit... a moglo je biti gušt. trebalo je biti gušt. Da ne mislim pritom na onu nesretnu stolicu, hodnik, html, css i to kako sutra moram u drugi grad. A možda i ne moram... ako danas niš ne stignem...
ok, uredila sam ormar i imam skoro gotovu novu torbicu.
sve je dobro, sve je oke...
Bakina škrinjica
U mojem ormaru žive pravi kosturi. Noću stružu po vratima i uvlače mi se u snove, a danju se prave da ne postoje. To je onaj ormar u trećem gradu u kojem ne volim biti. Ni u gradu, ni u ormaru, podjednako.
Ali, eto... moram srediti taj ormar sad kad imam vremena. Ne samo zato jer je to ono duhovno sređivanje glave, u koje baš nekako ne vjerujem da se radi preko ormara, nego, eto moram.
Pa sam krenula čupati stvari i uspomene.
Zaboli to. Te uspomene. Ne samo jer su uspomene, nego jer se onda osjetim nekako starom... a to, valjda, upravo zato jer su tamo samo uspomene. I to ne neke lijepe, nego neke, baš onako uspomene o dobrom dijelu promašenog i izgubljenog vremena. Uzaludne uspomene.
Odlučila sam ipak usrane uspomene prekrojit i učiniti od njih sadašnjost. Originalnu sadašnjost, spačvorenu od svih tih nekih, istrošenih i neiskorištenih stvari.
Pa izvukla ručnike s vrha. Pa sav višak robe od predzadnjeg podstanarstva. Pa onda kaftane i panđabije razne iz putešestvija Indijom, pa šalove isto, pa pederuše iz sredine devedesetih, pa tajice iz početka devedesetih, eto, aman-taman opet se nose, a baš su mi bile drage, pa onda prvi depilator iz kraja osamdesetih, e njega ću bacit, nije zepter, pa onda pri dnu, mala crna kutijica, nekoć srebrnog sjaja, e to, to je kupio bivši u svojim prvim pokušajima da mi kupuje nešto što je mislio da će mi koristiti, jer je tvrdokorno živio u vjeri i nadi da ću jednog dana sigurno postati ženom i da ću se onda šminkati i nositi nakit i suknje i štikle i pokazivati cice i vrlo rado i veselo pušit kurac i sve je to bila njegova vizija one koju želi kraj sebe...i ta jedna trebala bi voljet dobivati nakit kao dokaz pažnje i ljubavi i sveg tog nečeg... Pa mi je objasnio da su tako njemu druge žene rekle da bi one to voljele dobit, pa je kupio zato meni. Srebrnu kutijicu... u njoj srebrnu narukvicu. Primjetila sam samo da srebro u kutiji nije promijenilo boju za razliku od kutije same. Valjda radi zraka. Kisika. Ko će to znat... Osim nikad nošene srebrne narukvice pronašla sam i neku crnačku ogrlicu koju je kupio od crnca u Trstu kad se htio pravit važan pred mojim starim. Pa nije imao sitno, pa prisilio oca da mi plaća điđemiđe. Koje ionako...
A pronašla sam i najnajdražu ogrlicu od nekih sitnih perlica koje na kraju imaju malog indijanca-poglavicu. E, ta mi je draga jer sam ju dobila kao klinka i vjerovala čvrsto da ogrlica ima čarobne moći. A smišno smeće od ogrlice. :) Ali, onda u Jugi, nije takvih pizdarija bilo naokolo samo tako. Morale su onda imati čarobne moći, imalo je to smisla, da.
Našla sam i bakin zlatni prsten. To me dopalo nakon njene smrti, kao što to ide, valjda. Taj prsten je toliko ogroman da mi je velik čak i ako ga nataknem na palac. Pleše ko pijanac u krug. Nekad su žene imale prave prste koji su znali raditi poštene poslove. A ne ovi končići danas koji samo lupaju po tipkovnici i minijaturnim tipkama mobitela.
Dno ormara čini mi se daljim nego ikada ... često sam ga dosezala, ali ovaj put je nekako drugačije. Ovaj put mi je jasno da nešto je drugačije.
Pronašla sam putem i jedan lijepi grudnjak. Jedan od onih koji se mogu pokazati ispod neke tanke majičice i saam izgleda kao neka skraćena majica, crna s tankim sivim crtežićima... sjećam se, kupljen je na granici, išla sam u srednju školu, bio mi je lijep i uzela sam ga jer sam znala kako ću jednog dana ipak biti mršava i da ću ga moć nositi. Nikad ga nisam nosila. Jer je uvijek na dnu ormara čekao da još više i još više smršam, pa da pocrnim, pa da si konačno nabacim trbušnjake na kakvima bi i Džekson sister pozavidjela. Nikad me grudnjak nije dočekao. 20 godina uzalud.
A žao mi ga bacit. Možda sa 45 budem izgledala baš tako kako sam sa 17 zamišljala da bih trebala... možda jednom uspjet...
E da, znam da nikad neću tako izgledat... ovaj puta je stvarno drugačije to nešto. Ovaj puta je više nego očito da su te tanke sportske majičice uzalud čekale... iako, eto, pa baš sam sad počela trčat ko da me proganjaju, možda, možda ipak... još koja godinica u ormaru... još malo pa 45.
Pronašla sam onda još i onaj mistični dio sebe. Onu zbunjozu koju sam rastjeravala indijskim putešestvijama. Ostala mi je od onda gomila mirisnih štapića, većini njih se rastopila kutija i bespovratno su se zalijepili za dno ormara i jedva ih trgam i čupam iz njihove ustajalosti.
Ti štapići su posebni. Samo u Indiji se mogu kupiti oni koji tako mirišu, nema ih ni u jednom šopu ovdje. Ovi ovdje su svi neki prozirni i anemični. Pa sam zato te svoje originale sakrila duboko u ormar i čuvala, čuvala... za koj klinaaaac???
Zapalila jednog... miriši na med, miriši na začine, na egzotiku, na prošlost prepunu nade i snova, miriši na neovozemaljsko... za koga ja to čuvam? Evo udavit ću se sad u njima... u svima njima...
Daleko iza u ormaru, čekao me 6 metara dugački svileni sari... znam, znam to čuvam, to će biti zavjese jednom kad se negdje skrasim, na nekom krasnom mjestu u nekoj krasnoj budućnosti... Krasne crvene zavjese sa tankim crnim crtežićima... seksi skroooz. Vratiti u ormar na čekanje.
Potom je izronila suknja indijska, široka, dugačka, crno šarena, prava ona za seks na klupi, ona koja može sakrit svakog dezertera kao u filmu ... onome, također čeka da se opet putuje negdje, čeka na dezertera, čeka u ormaru... čeka da postanem baka i da umjesto akcije samo kvocam na nekoj klupi... koliko toga ovdje, ... uzaludno čeka...
Jebemusunce, moram je barem jednom obuć ovo ljeto. Barem jedanput. Iako ih nikad ne nosim... ludara. A i nevjerojatno se slaže s onim crnačkim nakitom... ko bi reko`. Da se od svih tih krhotina prošlosti može posložiti jedna sasvim zgodna sadašnjost?
E, može...?
Ma može, može, može... već ovo ljeto... jebemusunce i ljetu! I svim tim ljetima nagomilanim isto tako!!!
Čini mi se da konačno stigoh do dna...
Kaos red rad disciplina
U jednoj ladici žive ljudi oko kojih je sve razbacano i kojima stalno napamet padaju neke nove ideje radi kojih nemaju vremena posložiti kaos oko sebe. U drugoj žive oni kojima je sve posloženo i na svojem mjestu i koji u svojim folderima nikad nemaju smeca ili nekih bespotrebnih ničemunesluže stvari. A zašto sam ovo krenula tipkati bez kvačica? Joj, ne da mi se popravljat...
Onima iz prve ladice, velika je tlaka kad moraju raditi po špagi i to sve nešto slagati po toj špranci, e da bi nakraju sve izgledalo uredno i sterilno kao groblje vijetnamskih junaka usred amerike.
Onima u drugoj ladici isto je tako velika tlaka kad jednu stvar moraju osmisliti na više od jednog načina. Oni vole imati jednom osmišljeni način koji je njima najbolji i radi same muke osmišljavanja, ne žele ga nikad više promijeniti.
Takvi su im folderi u kompjutoru, informacije u glavi i takvi su im stanovi. Svaka stvar na svojem mjestu, ničeg nema viška.
U mojem životu i u mojoj glavi svaka stvar nema svoje mjesto, svaka stvar je oblik koji se voli mijenjati, i koji voli istraživati svijet oko sebe, pa rado zato istražuje nova mjesta i nove položaje. I da bi kao takva opstala, ja moram pamtiti gdje sam tu stvar zadnji puta posijala i vidjela. I onda se svaku malo naprežem i povezujem i uglavnom dozivam slike, jer cijeli svijet je niz sličica i asocijacija. I onog nekog osjećaja kad je svemir ok, jer ta stvar ima nekog razloga da se nalazi na nekom mjestu, i kad nije ok jer nema dovoljno razloga, što znači da moram još slika dozivati, e da bi dobila taj AHA; TU JE! točan osjećaj.
Moj svijet je vrtlog slika i osjećaja i nema tih riječi kojima bi se to dalo opisati. Nema ni slika. Nema ničega što bi moglo drugima dočarati kako je to u mojem svijetu. Pa se onda jednostavno stavljam u tu ladicu s razbacanim ljudima.
U mojim folderima ima svega i svačega, ali to nije smeće, jer se bilošto od toga u nekom trenutku u budućnosti možda dadne iskoristiti, u ormaru isto tako držim stare krpe, a u glavi držim skice za torbe koje ću od tih krpa sašit... eh sad, samo da se sjetim gdje je šivaća mašina... nisam ju ja nigdje stavljala, milamajka je nešto s njom kemijala, e tu nema AHA efekta, ovo će bit traženje po slijepoj intuiciji pobrkanoj s logikom spremanja stvari... milamajka je osoba iz druge ladice, kod nje je sve na predvidljivom mjestu, ma naći ću je isprve. Super je ići tragovima sređenih ljudi, može se i zatvorenih očiju... ovo moje, to samo ja ponekad uspijem ponovit, a nekako, sve se više čudim i sve mi više to moje izgleda kao nešto što vidim prvi put... godine, bit će, ili neka bolest. I li život, valjda, život je to sve.
Ukratko, udavljena sam u vlastitom smeću i bojim se tog brda koje trebam raskopati... a sve je nekako rasuto i pada mi na glavu...
Osude i predrasude
Jučer sam se raspištoljila i suprotno svojim povučenim stavovima, odlučila se ponašati skroz rizično.
Pa sam si pozvala jednu bivšu kolegicu da mi bude fejspuk frendica. Da, baš sam prava avanturistica! :P Mislim, ono, cura je bila uvijek ok, korektna, spremna na šalu, malo šlampasta i malo premuškobanjasta i malo uvijek u nekim kariranim košuljama, ali više puta sam se na nju mogla osloniti nego što bi me razočarala, pa rekoh, ajde. Nije davala prazna obećanja, nije muljala, što je obećala, to je učinila, a pritom se znala i veselo zekit.
Dosta opravdanja.
Uglavnom, postale smo si fejspuk frendice. Pa sam onda odmah sva vesela ošla ćiriti u njen život. Mislim, čemu fejspuk uopće služi ako ne zavirivanju u tuđe privatnosti??? Pa, budimo realni...
Daklem, brzi uvid u njene stranice otkrile su mi prvo da je u vezi s dečkom, ajd, baš fino za nju. A onda sam, sva užasnuta, otkrila da ima među prijateljima sve HSP stranke u Hrvatskoj. I da joj je među prijateljima i Nadan Vidošević, koji je prije neki dana upucao medu bez desne šape, pa ga sad svi hvale da je trofejni lovac. Nadana hvale, nitko ne žali medu, naravno. A šapu da nije imao jer je možda nagazio na minu. Medo, ne Nadan, jebem ga kukavicu naoružanu. Nadana fuj, ne medu. A onda sam otkrila i da je novopečena prijateljica i veliki fan thompsona i kako se toga uopće ne srami, nego još, onako...
I ondak sam već požalila jer sam ju pozvala među svoje svakojake, ali ne ovake, prijatelje. I počela mislit kako ona nije ok nego u kurcu, jer odavno mislim da, tkogod voli thompsona ne može biti ok, nego samo u kurcu. Jer, piše tako i na net-u, to je mozak desničara, koji percipira samo strah i reagira agresijom i to nije mozak ljevičara koji ima višu razinu inteligencije i nije opsjednut ugrožavanjima izvana. I koji ne pliva u atomima straha. (Toliko o mojoj informiranosti o suštinskim razlikama između ljevičara i desničara. Pisalo tako na net-u, a ja se svakodnevno informiram o svemu što piše na net-u. )
Onda sam se počela malkoc, ipak, samu sebe preispitivati o predrasudama... O tome može li netko tko simpatizira ustašluk biti ok, i je li moje poimanje ok ljudi, dost blago na prvu, a dost ograničeno na drugu. Ili, možda, taj netko tko veliča crne kape nije dovoljno informiran da bi uopće znao što veliča, a čini mu se fora, ili mu se čini to malo što načuje skroz ok, a s druge strane, taj netko može, istovremeno, biti super pouzdana osoba koje te neće zajebat i koja će prema drugima biti korektna i draga i pozitivna i sve to dobro što čovjeka uzdiže iznad životinje. A to dobro svakako nije puška kojom Nadan tamani invalide među šumskim bićima.... opet me iznervirao!!!
I onda sam se opet zapetljala o značenje predrasuda... je li predrasuda samo kad mislimo da su crnci i romi niža bića, ili je predrasuda ista i kad mislimo da su thompsonovci loša bića. Ili je predrasuda sve što mislimo kad izvlačimo iz primozga odnekud nakupljene informacije i onda prema njima napravimo sliku nekog nedovoljno istraženog svijeta?
I, tko je tu u pravu?
I, tko je lud ... da bude pametan. (Toma Bebić)
,
U gradu po mojem izboru, najveći su dragulji ljudi koji mi pomažu da pobjegnem od same sebe. Oni me, dakle, zovu na kavu (jer im treba neka usluga), zovu na izlet, (jer nemaju auto pa se grebu za prijevoz), zovu tamo-amo, a ja se rado odazivam samo onda kad mi je same sebe previše. Pa onda uđem u njihove živote, i tamo mi oni pričaju o svojim problemima, teškoćama, iskustvima, planovima, promašajima, ljubomorima, mislima, zaključcima i svemu tome kao da je neki big dil, a ja im na to samo kimam glavom i gledam ljude u prolazu. I svi sretni i zadovoljni.
Onda se vratim u to svoje i sva sam sretna jer sam negdje bila.
,
Danas sam obrisala prašinu s police, televizora, linije, stola, stolića, oprala špaher, usisala cijeli stan i oprala pod. I sve se sjajilo i blistalo.
Onda su došla djeca. Igrala se pravljena aviona, gađanja pištoljima, punila vodom balone, pojeli su zdjelicu voća, namočili kupaonu, pokapali kuhinju, napunila pod papirićima i pohvalila se kako se odavno nisu tako dobro zabavila.
Ništa to njima nije bitno.
Eh.
Oda sisama
Moglo bi se reći da sam do puberteta bila jedno sasvim normalno, sretno dijete. Dijete, ne curica. Sasvim sam normalno i spretno mogla se popest na drvo, sasvim sam normalno i spretno igrala nogomet, lopova i žandara, indijanaca, graničara i sasvim sam normalno i spretno mogla ulovit i namlatit svakog uljeza na svojem teritoriju. I sve je bilo super i pod kontrolom.
A onda je došlo to zlo.
Prvo su mi narasle sise. I to preko noći, i to do broja takvoga, da od svoje 12-te godine nosim na njima strije kojima se diče samo iskusne majke. Nije im bilo pomoći. Ni jedna krema ne pomaže jednom kad koža pukne. Ali to i nije toliko bitno. Bitno je da radi njih više nisam mogla trčati. Jer su stalno neurotično skakale u nekim svojim smjerovima, i jer su svi u njih buljili i jer je to bilo urnebesno smiješno. Još uvijek sam onda mogla ulovit i namlatit svako cerekalo, ali nije to više bio gušt. Trčat naokolo sa tim smiješnim izraslinama. I nije više bilo ni zgodno hodat naokolo, jer su one i dalje skakutale i ljuljuškale se, a najviše ih je radovao direktan vjetar koji bi od majice napravio drugu kožu, a sve na radost slinavih pubertetlija koji nikad nisu znali sakrit ono nešto između poruge i divljenja, a sve uz pratnju razrogačenih usta i proširenih zjenica. Nikad ništa nisu znali sakrit. Šupci.
Pa sam onda počela mrzit. Prvo sam zamrzila njih, obadvije, lijevu više jer je malkoc veća, a onda sam zamrzila ljeto. Jer nisam mogla nigdje naći toliko čvrstu vreću koja bi mogla odoljeti direktnom maestraliću. Pa sam zato prestala izlaziti van. Zabila se u kuću, a u to doba nije bilo ni mobitela, ni interneta, samo televizije. Preko dana bih onda spavala, a noćima se družila s mtv-jem. Pored televizije nije se moglo radit ništa pametnog nego uživat u blagodatima prehrane, a nekretanje i prežderavanje vodili su samo jednom - nekontroliranom rastu i daljnjem pucanju zbunjene kože.
Sve je onda izmaklo kontroli. Gledala sam ponekad tužno u fotke svojeg, nekad vižljasto dječje/dječačkog tijela glatke kože, a sad, nešto izobličeno, s oteklinama, s jastučićima, s prugama i svim tim nečim na što su drugi običavali sliniti, a meni se gadilo. Jer nisam više mogla potrčat, skočit, učinit ništa, a da se pritom nisu pojavili neki smiješni cunamijići po tom novom tijelu, koje nikad nisam tražila ni željela.
Onda smo se neko vrijeme, nekih kriznih godina, borili, tijelo i ja. Preko tjedna bih ga izgladnjivala, a ono je stalno prizivalo slike pečenja i slatkiša i vikendom bi nadoknađivalo svoju muku. Mrzilo me, vjerojatno, isto kao i ja njega.
Ja sam se i dalje povlačila. Iz svega, nigdje nije bilo kontrole i nigdje nije bilo smisla. Prvo sam popustila na tjelesnom. Uvijek sam tamo na onoj atletici bila prva, ali sad sam odlučila da jebeš to, da je baš super da se svi dogovorimo i zajedno prođemo kroz cilj, nego da se pravimo važni kroz te neke glupe trke. Sve su se trapave žemske složile samnom, osim jedne koja je htjela vidjet koliko ona može. Pa me profa poslije oribao da šta izvodim. Izvodim pubertet, eto šta. Mrzim sise i mrzim cijeli svijet. Poslije sam nastavila popuštati u svemu u čemu sam trebala dokazivati koliko sam bolja i spretnija od drugih. Sve je postao besmisleno.
Jednom mi je mužjak pričao kako je s ulaskom u pubertet njegov svijet postao pun boja, oblika, mirisa i veselja. I da se od tog doba osjeća kao netko tko uživa u cijelom tom raju.
Meni je baš do tog doba sve bilo super i krasno. A onda me netko preselio u horror priču s mlitavim tijelom i čudnim kukovima. I tim neki bolovima i krvarenjima.
I onda, sranje.
Život odrasle jedinke u svijetu opsjednutom sve nekim stvarima koje je nemoguće shvatit, a još nemogućije prihvatit.
Sad, u doba neke pripreme za menopauzu, ponovo trčim. Smislili su neke čvrste grudnjake u kojima sise ne mlataraju baš tako sumanuto kao nekad. A i više je i njima dosta tog skakutanja, najradije bi se spustile do trbuha i malo odspavale. E, neš sinko, sad im uzvraćam istim terorom. I pijem one neke nadomjestke da ne otiču i ne bole onih dana kad treba krvarit. A i ne rastem više onako na sve strane, sad je sve stalo i polagano se usukava samo u sebe... pretvaram se u suhu smokvu, konačno.
Ipak, još uvijek se one ne daju, još uvijek glasno viču i svaku malo iskoriste gužvu i onda se ozbiljno zabulje u nekog kroz sve slojeve majica, maja i džempera. Oni hrabriji priznaju da ponekad zamišljaju kako grickaju te bezobrazno napadne bradavice, oni manje hrabri se samo glupo smješkaju.
Mene boli briga više i za njih i za njihove obožavatelje. Ponekad mi ih bude žao, to da su prošle skrivane i posramljene kroz cijeli život, to manje-više, ponekad mi je žao da nisu nikoga nahranile i da su stvarno cijeli život bezveze bile tako bezvezne privlačne i opisivane lijepima. I tako neprihvaćene od strane mene. Tužno. Smiješno.
Mah, glupost...
U životu, uvijek me nekako spopadalo ono mjesto koje sam označila kao neko koje mi se ne sviđa i u kojem nikad ne bih htjela živjet. Jer je prljavo, jer su ljudi namrgođeni, jer je smrdljivo, jer nema sunca, jer je sivo, jer ovo, jer ono.
Tako me ni ne čudi više to što jutrom uredno šećem idličnim zagrebačkim kvartom sa široko razmaknutim zgradama i pašnjacima po kojima psi ne smiju trčati odvezani. Samo došljak znade koliko su tužni i sivi ti zagrebački kvartovi. Nabijeni, razbacani, u raznim smjerovima okrenuti, bez pogleda na planine, bez uvida u daljine, sa svih strana omeđeni nekim tmurnim zgradama s neurednim roletama, antenama, svim i svačim. Samo došljaci znaju da ovaj grad može biti lijep samo onima koji su u njemu odrasli, pa za sve te grde zgrade vezuju emocije i vide samo taj jedan lijep dio sebe. Onaj koji im je lijep jer je dio njih, a možda im i nije lijep, možda ga vole jer je njihov, kao što majka voli svoje ružno dete.
I onda se tako domunđavam sa svim stranim tijelima o tome kako je ovo grd, tužan, neuredan, siv i ružan grad, u kojem je uspjeh preć cestu a da ti netko ne trubi, psuje i pokazuje zube, a domaćinima zato, nasuprot žalopojke, hvalim Zrinjevac. Jer je to tako jedna točka grada. I ima još tih nekih točaka kojih se onda dosjetim. Do svih tih točaka treba se provuć kroz tunele ne tako lijepe, ali to se domaćinima ne spominje. Jer oni to vide nekim drugim očima. Ne našim, zbunjenim došljačkim.
Mužjaka isto tako rastuži kad čuje da mu je grad grd. Volio bi se, valjda, njime ponosit i veselit. Ili je to dio njega pa ga boli, ne znam.
Nisam srasla s gradovima, sve ih upoznajem ispočetka. Ima ih puno lijepih, a ovaj to nije. jbt ga.
To kad uđem u aktivni mužjakov svijet, to je njemu super. Valjda. Stan mu se očisti, roba opere, tržnica obavi, mladunče zabavi, pa se barem po pitanju kućanstva i domaćinstva i ostalih žemskih stvari ne mora brinut.
Osim toga, postoje ti neki trenuci, te školske slobodne aktivnosti u kojima dobije i malo seksa, a ponekad se dočeka i kasni noćni sat kad se sve smiri, e da bi se dobilo isto, ali ovaj puta bez vremenskog ograničenja. Odricanja su, u drugom slučaju, samo u audio-vizualnim efektima. Mrak i pšššššt.
I onda, vidimo se tih par sati dnevno, smješkamo, počeškamo u prolazu, ispod stola, i sve je onda u mužjakovom svijetu na svojem mjestu. Posao, dete, žemka, sve je na dohvat ruke i pod kontrolom.
Moj majušni svijet stoji onda sa strane. Parkiran ispred zgrade, posložen u torbi, u očekivanju novog pokreta. Moj svijet je malen i lagašan, u njemu su dovoljni samo jedan mali auto, laptop, fotoaparat i planinarska oprema. Da se možemo selit, da se možemo spojit sa svijetom, radit, slikat, trčat i popest na planinu. I onda se mi tako seljakamo od grada do grada. U svakom gradu živimo jedan drugi svijet. I u ovom gradu imamo dva svijeta. Svijet s mladunčetom i svijet udvoje. Različiti su. Kad je mladunče na prvom mjestu, onda mužjak potone i postane neki drugačiji, neki tamo između posla i domaćih zadaća i planova i problema. Kad mladunčeta nema, onda ja zauzmem njegovo mjesto i onda se mužjak brine oko mene. I onda se čudim zašto, pobogu, ljudi ikad požele odrasti i imati svoje mladunce. I nikad više nemati onda vremena. Osim tu i tamo, u nekim čudnim intervalima koje pohotno potroše na seks.
Onda, kad sam u drugom gradu, tamo se mužjak preseli u mobitel, a ja sa sobom i dalje imam laptop, fotoaparat i planinarsku opremu. U trećem gradu, isto. Ali tamo sam najmanje. Ne volim baš treći grad.
Ali kad se sve zbroji... nikome nije baš jasno zašto se do sada nisam već mužjaku uselila i zašto već nismo započeli... ono što, od milja zovu zajedničkim životom. Kad već, ionako, nemam ni stalni posao, ni stalno mjesto boravka, ni plan, ni viziju, ni prošlost, ni budućnost. Nikome nije baš jasno kako to auto, laptop, fotoaparat i planinarska oprema mogu biti dovoljnim. I zašto je toliko bitno imati backup plan. I to nešto pokretno i posloženo tako da ne izgleda kao oslonac, ali ipak veseli.
E, pa, neznam zašto. Ali sigurno postoji neki razlog...
Sve dodatne školske aktivnosti (balet, nogomet, njemački, španjolski, tenis, badminton) koje se odvijaju u kasnim popodnevnim satima u neposrednoj blizini stanovanja, idealne su isto tako za jednu slobodnu aktivnost, koja se običava upražnjavati u intimnosti i skrivenosti.
Pa tako onda nestrpljivo, skrivajući nestrpljene tihom radosti, dočekamo tih 45 minuta dodatnih aktivnosti, koje mladunče popodne veselo potroši u školi, e da bi brže bolje porazbacali krevet i učinili to nešto slično pubertetiljama koji se boje da će se roditelji svaki čas vratiti.
E, mene strah da se mladunče ne vrati. Mužjaka nije. Jer on živi svoj muški ponos u nadi da će i njegov potomak jednom ševiti neš, i da je to baš super i za svaku pohvalu. I onda poslije sjedimo kao, ništa nije bilo, a u glavi sve motam jesam li ostavila koji trag na mjestu gdje ne bi baš trebao pripadati. I jesam li sve dobro obukla i pokupila sve svoje krpice i maramice i sve to nešta.
Zanimiljiv mi je i onaj trenutak kada mladunci gađenje prema slikama golih ljudi zamijene zanimanjem. Pa privlačnim. Pa svim tim nečim kad to više nije bljak nego mmmm.
Moja milamajka je bila hrabri i neustrašivi buntovnik sve dok nije ušla u menopauzu. Onda ju je isto tako agresivno napao stah od smrti. I tako sad strahuje, ima već skoro 20 godina. I svaku malo joj srce lupa i znoji se i uspaniči se i guši se i onda završi na hitnoj. Tamo joj kažu da je sve u glavi i onda ju šopaju tabletama za živce, iako nije problem samo u glavi, nego dobrim dijelom i u tijelu koje stari i popušta. Ona se onda usplahiri još više, jer ne voli živjeti u jadnom i slabom i bespomoćnom tijelu, pa tablete pomažu jedva. I svaki put joj treba sve više i više vremena i dana da dođe k sebi.
Mene u zadnje vrijeme proganja isto neki neracionalni strah. Problem njegov je taj što ga ne mogu locirati, pa ga je onda najlakše ugurati u ladicu na kojoj piše: predosjećaj. Predosjećaj koji je loš, voli se hraniti pažnjom koju izaziva, i onda tako ždere i raste, raste sve dok ne postane toliko velik da se mora preseliti u ormar na kojem piše: demoni.
Pa sam ga jutros na vijećanju same sebe sa sobom svojom ofarbanom u crvenu zemlju istarsku, odlučila izgladniti ignoriranjem. I svaki put kad me napadne iz čistog mira, udijeliti mu odjeb iz čistog mira. Čak i ako u međuvremenu otkrijem da postoji razlog, onda isto odjeb. Jer, razlozi ne postoje, mi ih sami smišljamo. Ništa ustvari ne postoji, mi sve smišljamo i premišljamo. I onda se ljutimo jer smo loše smislili.
I zato, odjeb.
Sinoć sam se naspavala
i to je jedino u ovom trenutku bitno :)
07.05.2011. u 17:20 | 3 Komentara | Print | # | ^Pokušala sam se naručiti za godišnji servis pizde. Gospođa medicinska sestra nasilne boje kose odbrusila mi je da, ukoliko nisam trudnica, ima mjesta tek u devetom mjesecu, a do onda ništa. Uzalud i naivno sam pokušala objasnit da sam zadnji pregled napravila lani u trećem mjesecu i da nisam znala da se treba naručiti toliko unaprijed. Živčano je onda odbrusila da sam trebala znati.
Pa sam je pitala da šta ako sam možda trudna. Rekla je da onda ima mjesta sljedeći tjedan. Pa sam joj se pola minute beljila u limenu facu, a onda objasnila da sam bolesna i da mi treba pregled i to zaozbiljno. E, tu je već počela frktati da sam neozbiljna i izmislila mi nekih petnaest minuta u jednom danu u šestom mjesecu i zapisala me u rokovniku negdje u zraku između dvije crte, koje su već zaposjele neke možebiti trudnice, a možebiti također lukavice. I zaprijetila da se uopće ne moram pojaviti ako se do onda ne odlučim što ću sa sobom i svojom bolesti, i da sam sigurno sve o tome pročitala na internetu, i da mi sve sad sve znamo jer čitamo na internetu, i ozbiljno zaprijetila mi velikom opasnosti od malignosti, ozbiljnom i stvarnom kao što se bilo koji madež može pretvorit u melanom. Jer tako piše na internetu.
Nigdje na internetu ne piše da se pacijent sam odlučuje što će sa sobom i sa svojom bolesti, ali to je eto, valjda ta demokracija hrvatskog zdravstva. Ne čudi me nimalo da žene svakim danom, ko na traci umiru od tih bolesti kada se samo za običan pregled treba boriti kao za kap vode u pustinji.
Ostavila sam namrgođenu gospođu da i dalje kipi na stolici skrivenoj ispod segamega guzice, i otišla u krasni proljetni dan, a u šestom mjesecu joj se možda i vratim. Ako do tada odlučim što ću sa sobom i svim svojim malignim potencijalima, naravno. A odlučna kako jesam....
Diglo me rano jutros. Obaveze, obaveze. Jedva, jedva, vjerojatno se i Lazar tako osjećao dok se pokušavao počešljat i oprat zube i sve to nešto, što ruke ne slušaju radit, jednom kad ih nasilno ožive. Odvezla slabašnim ručicama auto onda doktoru njegovom. Doktor od auta je obećao pogledat šta to tamo smrdi i javit mi kad zamiriši. A onda otišla na obećanu kavu. Dogovaranu već mjesecima. S jednom osobom koja ima visoko mišljenje o meni, dok ja imam nisko mišljenje o sebi.
Uvijek tako nešto se mimoilazim s mišljenjima, doživljajima i ljudima. S životinjama sam zato super. Mislim da su one super, a do njihovog mišljenja ionako ne mogu doć.
Bilokakobilo, osoba s kojom sam pila kavu ima dragu osobu koja boluje od raka. Boluje il umire, teško je odredit, i svi umiremo na kraju krajeva, ali neki od nas stignu planirati i misliti unaprijed i imaju vremena radovati se i gradit kule i dvorce i od pijeska i od betona, a neki to više nemaju. Ili drugim riječima, neki su svjesniji od drugih. Rekli su im doktori, reklo im je iskustvo, reklo im je znanje koje se prenosi od jezika do jezika, rekli su im metastaze. Pa onda oni imaju vremena gledati unazad, mijenjati perspektivu, opraštati se, boriti se, praviti se hrabrima, a najstrašnije je to što, ustvari, nemaju vremena više. I teško je onda reći kome je strašnije, onima bez vremena ili onima koji ostaju sami s previše vremena. Uvijek mislim da je teže ovim drugima, jer ono prvo svi moramo proć, a ovo drugo ne moramo. Živjeti sami i izgubljeni bez te neke svoje polovice.
Nikada, ali baš nikada nisam toj osobi rekla da će nakraju sve bit u redu. Nikada to nisam ni pomislila. Možda zato ima lijepo mišljenje o meni. A možda i zato što sam mutava i ne znam tješit, ali znam neš napisat. Znam i pobrisat ako mi se učini loše, ali ne znam pit kave, jer na kavi nema undo. Što odvališ, odvaljeno je. Pa se kava intimno pribojavam i gledam kako se što bolje skupit i što manje od sebe dat. Za svaki slučaj.
No, s ljudima koji otvoreno daju sve od sebe, ne mogu se skupljat. Pa smo zato popile dvije kave. Uzastopce.
Ne sjećam se više što sam pametno rekla osobi koja sluti da nakon smrti najvoljenije osobe, nema više života ni za nju samu, osim što sam u više navrata ponovila da su psi krasna bića. I da tako puno ispunjavaju. I da ne možeš ležat, plakat i osjećat se od svijeta napuštenim dok te gledaju ta dva mala topla oka i dok ti repić baca šoljice sa stolića naokolo po stanu. Moraš se makar ustat i počistit to sranje. I onda galamit. I onda se osjećat krivom jer si galamom uplašila ni krivog ni dužnog reponju koji nema pojma što je skrivio. I onda ga moraš počet grlit i mazit. I onda se možeš isplakat, ali ti poslije bude lakše. Puno lakše. I kako je to smirujuće kad se probudiš uplašena po noći, jer svuda je mrak i nikoga nema, ali onda čuješ to dlakavo blago kako nevino hrče, i samoće više nema. I kako je malo potrebno da se uhvatiš za neku slamku spasa i kako ti ona puno onda znači. I da se odnikud često pojavi onaj tračak sebstva koji gura naprijed. Kroz mračno i hladno. I usamljeno.
I da sigurno postoji taj život u životu svojem, poslije života tuđeg.
Znam, jer i samoća i ja i život u prekidima smo si ful dobri prijatelji. Znam za onaj trenutak kad misliš da je svijet trebao stat, ali onda se pojavi neka ruka i gurne te naprijed. I ne znaš odakle je, i možeš počet vjerovat u boga, možeš to sebi objasniti samo moždanom reakcijom samoobrane, možeš učiniti štogod želiš, ali uvijek se tu nađe nešto. Pa se uloviš.
I nisam rekla da je sve to zakurac i da svejedno ponekad jako želiš umrijeti. I da što je više mjesta zauzimala ta jedna voljena osoba, toliko je veća praznina koja poslije nje ostane. I ponekad je praznina veća od bezdana. I da mudri su jako mudri, oni koji govore da se u životu samo boga smije toliko silno voljeti, jer jedino on živi duže od svih nas zajedno.
I mislim da nisam morala zazivati undo.
Valjda.
Poslije sam bauljala po gradu. Bez snage i bezveze. I malo mi se vrtilo i činilo da ću opast. Kao svih ovih proteklih dana. Sjetila se da su česti ti moji slabašni prvi majevi. I da možda je to to. Proljetni šok. I silna slabost. I to što mislim da sam jako bolesna i da to sve nešta nije u redu. I to što želim da to sve samo prođe i prestane.
Onda sam vidjela neku kuću u časopisu. I poželjela je silno izgradit. S mužjakom. Kao što bi netko stvarno bolestan poželio da je zdrav i da može to sve radit.
Strah me je.
Proljetni zamor materijala
Ništa nije bolje. Uglavnom. Umorna, pospana, prebijena, a vjerojatno i koju kilu lakša jer se osjećam kao perce. Izgubljeno perce koje ni vjetar više ne nosi, nego je smandrljano negdje u nekom smrdljivom ćošku, tamo gdje ima puno prašine i onog svega što po feng šujiu nije dobro da u kući stoji. Pa trulim tako kao perce koje se sporo raspada.
Pa to je strašno.
Izvanredno provodim vrijeme u gubljenju vremena, a tako dobro znam sve. Da kojim slučajem moram ić na posao, bilo bi mi, ovakvoj, još teže i još gore i isto bih tako glupo i tupo blejala kroz prozor. Ali bih, kao, nešto radila. Išla na posao. Zaradila tim činom tih stotinjak kuna dnevno i bila podjednako nesretna i izgubljena. To je to sve što znam. Možda bi tamo još netko vikao na mene i izvodio debilane, ali ne bi me baš previše dotaklo u ovom stanju svijestu.
S poslom ili bez, podjednako izgubljena.
Osim što je posao nešto što me tjera na djelovanje izvana, a bez posla je nedjelovanje iznutra i izvana. Rezultat isti. Osim u financijskom smislu.
Danas sam odležala do podne. Digla se gladna i tanka kao glista. Na nogicama kao končićima. Tanki elijen baulja po kući.
Kupila sam poslije neku hranu, pojela, poslije onog što zovem ručkom, dva musa čokoladna i jedan jogurt s probiotikom. Da me digne i da nahranim bakterije. Pa da smo svi sretni i zadovoljni. I da zračimo kao nuklearka.
Jučer mi je bio rođendan. Nisam slavila ni nikome rekla. A trebala sam, ipak je to bio zadnji sa brojkom 3 na prvom mjestu.
Bah, jee mi se. Neću ni onog sa 4 slavit. Izbrisala sam datum i sa fejspuka, da vidim tko će se sjetiti. Sjetilo ih se sveukupno četvero. Bez milemajke koja to isto nikad neće zaboraviti, osim ako se jako razboli pa onda, ajde. Bolje da zaboravi. To rađanje je ionako samo trauma. I život isto tako.
Jučer su me natjerali da se ustanem iz kreveta i odem trčati, a baš sam uvatila lijepu popodnevnu ćorku. Onu finu, ljuljkajuću sa nekim polusnovima i poluslikama i sve polunešto. Otrčala, ipak, sve kako je trebalo. Zadnja dva kilometra odlučivala da li umrijet na nogama ili samo leć kraj puta pa preminut u horizontali, ali kako sam jako neodlučna, tako sam ipak preživjela. Poslije sam dobila migrenu za nagradu jer ne slušam umorno tijelo nego ga crpim preko granica bez putovnice, pasoša, lične i osobne.
A onda ta crijeva. Uvijek polude od nožnog komešanja i skakutanja po kamenčićima i počnu ucjenjivati da će eksplodirati ukoliko se odmah ne isprazne. Pa sva gungula završi tako da se skrijem iza nekog drveta i tamo gromoglasno isprdim. Onda bude sve oke. Prije tog sve oke mislim da ću past u nesvjest od grčeva.
Kažu drugi trkači da se i njima prikaka dok trče, pa onda, hajd, valjda je to normalno. Kažu i da je trčanje super za probavu, ali nitko se nije pohvalio da mu je baš tako super proizvesti plin od kojeg bi i medvjed pobjegao.
Jako sam glupa. Hemoglobin mi je valjda još opao, a možda je i željezo otputovalo, jer u potpunosti razumijem samo složenicu: kratkoročno pamćenje.
I živim tu i sada. Jučer se jedva sjećam, a za planove nemam kapaciteta.
Tu i sada pojela sam musove, jorgute, prdi mi se, mrak je opao, cimerica je došla, došao je i neki frend, oni će se sad družiti, ko ih jee, idem ga upoznati, pa ih ignorirati...
02.05.2011. opet točka besmisla. Budim se rano, još uvijek uredno ubivena od avanturističkog vikenda protkanog još jednim masivnim mjesečnim krvarenjem, jednom noći žestokog opijanja, jednog nenaspavanog i anemičnog dana i bauljanja po nekom zamku i ušminkanim ulicama, i još jednog dana s razvaljivanjem guzice i brojanjem i brojanjem kilometara i svadjanjem s gps-om od milja nazvanog Suzy.
Ne znam zašto su gps-u udijelili ženski glas kada su žene tako poznate po dezorijentaciji. Uopće ne ulijeva povjerenje dok sama sa sobom mantra: preračunavam, preračunavam, izgubljen signal, preračunavam.
Sveukupno, izlet u onostranstvo, s ne baš punim novčanikom, dokazao je samo da nije lijepo putovati okolo s ne baš punim novčanikom, a pijančevanje u kombinaciji s menstruiranjem zahtjeva više dana za oporavak od predviđenog, dok izlet žena u društvu žena gotovo uvijek bude siguran put prema čerupanju, no kombinacija jedne agresivke, jedne pasivke i jedne pasivagresivke ipak daje šansu preživljavanju u međusobnoj ljubavi i poštovanju.
Na kraju, iscrpljujuće ipak.
Jutros, dakle, opet ubivena. Ležim i čudim se nad svojim životom, umorna i pregažena. Jasno mi je umornoj koliko sam izgubljena i koliko ne zarađujem i koliko nemam šanse i koliko sam u svemu loša, jer da nisam, onda ne bih ležala tako u podstanarskoj sobi s mačjim dlakama, nego bih nešto... drugo, valjda. I onda mi je jasno ako sam loša, jer da nisam ne bi mi ovako ni bilo, da nikad ni neće biti bolje, nego da ću i dalje tako ležat, podnosit, ne znat gdje spadam, ni pripadam, ni što mi je radit.
Skuhala sam kafu.
Čudila se još jednom cimerici kako može živjet u takvom svinjcu i kako joj se ništa ne gadi, sjetim se ponekad kako postoje planinarski domovi koji nemaju struju ni tekuću vodu, a nisu niš gori od ove kuhinje... krenula usisavat pod da riješim barem dlake... moram se otuširat... sve mi je nekako bljak... sva sam si nekako fuj.