U jednoj ladici žive ljudi oko kojih je sve razbacano i kojima stalno napamet padaju neke nove ideje radi kojih nemaju vremena posložiti kaos oko sebe. U drugoj žive oni kojima je sve posloženo i na svojem mjestu i koji u svojim folderima nikad nemaju smeca ili nekih bespotrebnih ničemunesluže stvari. A zašto sam ovo krenula tipkati bez kvačica? Joj, ne da mi se popravljat...
Onima iz prve ladice, velika je tlaka kad moraju raditi po špagi i to sve nešto slagati po toj špranci, e da bi nakraju sve izgledalo uredno i sterilno kao groblje vijetnamskih junaka usred amerike.
Onima u drugoj ladici isto je tako velika tlaka kad jednu stvar moraju osmisliti na više od jednog načina. Oni vole imati jednom osmišljeni način koji je njima najbolji i radi same muke osmišljavanja, ne žele ga nikad više promijeniti.
Takvi su im folderi u kompjutoru, informacije u glavi i takvi su im stanovi. Svaka stvar na svojem mjestu, ničeg nema viška.
U mojem životu i u mojoj glavi svaka stvar nema svoje mjesto, svaka stvar je oblik koji se voli mijenjati, i koji voli istraživati svijet oko sebe, pa rado zato istražuje nova mjesta i nove položaje. I da bi kao takva opstala, ja moram pamtiti gdje sam tu stvar zadnji puta posijala i vidjela. I onda se svaku malo naprežem i povezujem i uglavnom dozivam slike, jer cijeli svijet je niz sličica i asocijacija. I onog nekog osjećaja kad je svemir ok, jer ta stvar ima nekog razloga da se nalazi na nekom mjestu, i kad nije ok jer nema dovoljno razloga, što znači da moram još slika dozivati, e da bi dobila taj AHA; TU JE! točan osjećaj.
Moj svijet je vrtlog slika i osjećaja i nema tih riječi kojima bi se to dalo opisati. Nema ni slika. Nema ničega što bi moglo drugima dočarati kako je to u mojem svijetu. Pa se onda jednostavno stavljam u tu ladicu s razbacanim ljudima.
U mojim folderima ima svega i svačega, ali to nije smeće, jer se bilošto od toga u nekom trenutku u budućnosti možda dadne iskoristiti, u ormaru isto tako držim stare krpe, a u glavi držim skice za torbe koje ću od tih krpa sašit... eh sad, samo da se sjetim gdje je šivaća mašina... nisam ju ja nigdje stavljala, milamajka je nešto s njom kemijala, e tu nema AHA efekta, ovo će bit traženje po slijepoj intuiciji pobrkanoj s logikom spremanja stvari... milamajka je osoba iz druge ladice, kod nje je sve na predvidljivom mjestu, ma naći ću je isprve. Super je ići tragovima sređenih ljudi, može se i zatvorenih očiju... ovo moje, to samo ja ponekad uspijem ponovit, a nekako, sve se više čudim i sve mi više to moje izgleda kao nešto što vidim prvi put... godine, bit će, ili neka bolest. I li život, valjda, život je to sve.
Ukratko, udavljena sam u vlastitom smeću i bojim se tog brda koje trebam raskopati... a sve je nekako rasuto i pada mi na glavu...
Post je objavljen 21.05.2011. u 13:05 sati.