Diglo me rano jutros. Obaveze, obaveze. Jedva, jedva, vjerojatno se i Lazar tako osjećao dok se pokušavao počešljat i oprat zube i sve to nešto, što ruke ne slušaju radit, jednom kad ih nasilno ožive. Odvezla slabašnim ručicama auto onda doktoru njegovom. Doktor od auta je obećao pogledat šta to tamo smrdi i javit mi kad zamiriši. A onda otišla na obećanu kavu. Dogovaranu već mjesecima. S jednom osobom koja ima visoko mišljenje o meni, dok ja imam nisko mišljenje o sebi.
Uvijek tako nešto se mimoilazim s mišljenjima, doživljajima i ljudima. S životinjama sam zato super. Mislim da su one super, a do njihovog mišljenja ionako ne mogu doć.
Bilokakobilo, osoba s kojom sam pila kavu ima dragu osobu koja boluje od raka. Boluje il umire, teško je odredit, i svi umiremo na kraju krajeva, ali neki od nas stignu planirati i misliti unaprijed i imaju vremena radovati se i gradit kule i dvorce i od pijeska i od betona, a neki to više nemaju. Ili drugim riječima, neki su svjesniji od drugih. Rekli su im doktori, reklo im je iskustvo, reklo im je znanje koje se prenosi od jezika do jezika, rekli su im metastaze. Pa onda oni imaju vremena gledati unazad, mijenjati perspektivu, opraštati se, boriti se, praviti se hrabrima, a najstrašnije je to što, ustvari, nemaju vremena više. I teško je onda reći kome je strašnije, onima bez vremena ili onima koji ostaju sami s previše vremena. Uvijek mislim da je teže ovim drugima, jer ono prvo svi moramo proć, a ovo drugo ne moramo. Živjeti sami i izgubljeni bez te neke svoje polovice.
Nikada, ali baš nikada nisam toj osobi rekla da će nakraju sve bit u redu. Nikada to nisam ni pomislila. Možda zato ima lijepo mišljenje o meni. A možda i zato što sam mutava i ne znam tješit, ali znam neš napisat. Znam i pobrisat ako mi se učini loše, ali ne znam pit kave, jer na kavi nema undo. Što odvališ, odvaljeno je. Pa se kava intimno pribojavam i gledam kako se što bolje skupit i što manje od sebe dat. Za svaki slučaj.
No, s ljudima koji otvoreno daju sve od sebe, ne mogu se skupljat. Pa smo zato popile dvije kave. Uzastopce.
Ne sjećam se više što sam pametno rekla osobi koja sluti da nakon smrti najvoljenije osobe, nema više života ni za nju samu, osim što sam u više navrata ponovila da su psi krasna bića. I da tako puno ispunjavaju. I da ne možeš ležat, plakat i osjećat se od svijeta napuštenim dok te gledaju ta dva mala topla oka i dok ti repić baca šoljice sa stolića naokolo po stanu. Moraš se makar ustat i počistit to sranje. I onda galamit. I onda se osjećat krivom jer si galamom uplašila ni krivog ni dužnog reponju koji nema pojma što je skrivio. I onda ga moraš počet grlit i mazit. I onda se možeš isplakat, ali ti poslije bude lakše. Puno lakše. I kako je to smirujuće kad se probudiš uplašena po noći, jer svuda je mrak i nikoga nema, ali onda čuješ to dlakavo blago kako nevino hrče, i samoće više nema. I kako je malo potrebno da se uhvatiš za neku slamku spasa i kako ti ona puno onda znači. I da se odnikud često pojavi onaj tračak sebstva koji gura naprijed. Kroz mračno i hladno. I usamljeno.
I da sigurno postoji taj život u životu svojem, poslije života tuđeg.
Znam, jer i samoća i ja i život u prekidima smo si ful dobri prijatelji. Znam za onaj trenutak kad misliš da je svijet trebao stat, ali onda se pojavi neka ruka i gurne te naprijed. I ne znaš odakle je, i možeš počet vjerovat u boga, možeš to sebi objasniti samo moždanom reakcijom samoobrane, možeš učiniti štogod želiš, ali uvijek se tu nađe nešto. Pa se uloviš.
I nisam rekla da je sve to zakurac i da svejedno ponekad jako želiš umrijeti. I da što je više mjesta zauzimala ta jedna voljena osoba, toliko je veća praznina koja poslije nje ostane. I ponekad je praznina veća od bezdana. I da mudri su jako mudri, oni koji govore da se u životu samo boga smije toliko silno voljeti, jer jedino on živi duže od svih nas zajedno.
I mislim da nisam morala zazivati undo.
Valjda.
Poslije sam bauljala po gradu. Bez snage i bezveze. I malo mi se vrtilo i činilo da ću opast. Kao svih ovih proteklih dana. Sjetila se da su česti ti moji slabašni prvi majevi. I da možda je to to. Proljetni šok. I silna slabost. I to što mislim da sam jako bolesna i da to sve nešta nije u redu. I to što želim da to sve samo prođe i prestane.
Onda sam vidjela neku kuću u časopisu. I poželjela je silno izgradit. S mužjakom. Kao što bi netko stvarno bolestan poželio da je zdrav i da može to sve radit.
Strah me je.
Post je objavljen 05.05.2011. u 16:45 sati.