02.05.2011. opet točka besmisla. Budim se rano, još uvijek uredno ubivena od avanturističkog vikenda protkanog još jednim masivnim mjesečnim krvarenjem, jednom noći žestokog opijanja, jednog nenaspavanog i anemičnog dana i bauljanja po nekom zamku i ušminkanim ulicama, i još jednog dana s razvaljivanjem guzice i brojanjem i brojanjem kilometara i svadjanjem s gps-om od milja nazvanog Suzy.
Ne znam zašto su gps-u udijelili ženski glas kada su žene tako poznate po dezorijentaciji. Uopće ne ulijeva povjerenje dok sama sa sobom mantra: preračunavam, preračunavam, izgubljen signal, preračunavam.
Sveukupno, izlet u onostranstvo, s ne baš punim novčanikom, dokazao je samo da nije lijepo putovati okolo s ne baš punim novčanikom, a pijančevanje u kombinaciji s menstruiranjem zahtjeva više dana za oporavak od predviđenog, dok izlet žena u društvu žena gotovo uvijek bude siguran put prema čerupanju, no kombinacija jedne agresivke, jedne pasivke i jedne pasivagresivke ipak daje šansu preživljavanju u međusobnoj ljubavi i poštovanju.
Na kraju, iscrpljujuće ipak.
Jutros, dakle, opet ubivena. Ležim i čudim se nad svojim životom, umorna i pregažena. Jasno mi je umornoj koliko sam izgubljena i koliko ne zarađujem i koliko nemam šanse i koliko sam u svemu loša, jer da nisam, onda ne bih ležala tako u podstanarskoj sobi s mačjim dlakama, nego bih nešto... drugo, valjda. I onda mi je jasno ako sam loša, jer da nisam ne bi mi ovako ni bilo, da nikad ni neće biti bolje, nego da ću i dalje tako ležat, podnosit, ne znat gdje spadam, ni pripadam, ni što mi je radit.
Skuhala sam kafu.
Čudila se još jednom cimerici kako može živjet u takvom svinjcu i kako joj se ništa ne gadi, sjetim se ponekad kako postoje planinarski domovi koji nemaju struju ni tekuću vodu, a nisu niš gori od ove kuhinje... krenula usisavat pod da riješim barem dlake... moram se otuširat... sve mi je nekako bljak... sva sam si nekako fuj.
Post je objavljen 02.05.2011. u 14:34 sati.