,
A dobro, valjda je to jedna od onih gluposti rezerviranih samo za žene. Ili samo za glupe žene. To davljenje u uspomenama. I skupljanje stvari. I čuvanje stvari. I mirisanje stvari. I sve to nešto što radi oluju u onim stanicama gdje su zabilježeni ti neki davno prošli inputi. Pa ih se sad budi. Nasilu i grubo.
A muškarci valjda svoje stvari radije bacaju. A znam mnoge žene koje to ne čine.
Moja milamajka još uvijek čuva osušenu pupkovinu, npr. Skroz bljak stvar, ali danas sutra, možda me klonira. Pa nije ni to skroz bzvz. Čvrsto vjerujem da se svaka sačuvana stvar jednom može iskoristiti, pa eto, sedamdesetih se nije znalo za kloniranje, a pupak se nije bacio. Nije li to ludo?
Jest, ludo je.
No, iako ne radim... još uvijek si nađem posla i onda se borim s rokovima i onda se zagušim tako da sam stalno u nekoj frci i ništa ne stižem. Tako nisam stigla danas ošmirglati stolicu, opeglati robu, a i zamislila sam si prefarbati hodnik na sve tri etaže, i nisam stigla.
Zato sam sašila torbicu. Od onih uspomena. Otišlo pola dana na torbicu, ispočetka s puno radosti i veselja, a prikraju s puno nervoze i bolova u leđima i, koj me klinac na to naćera blesavu...
Sad imam torbicu nalik Roxy krpicama, ali, sad ide bolesni dio, originalnu. Jednu i jedinu. Osim što nemam lovuše da bih kupovala njihove torbice, muči me i to što želim imati jednu i jedinu. I onda se grbim i izjebem cijeli dan. Što i nije tako strašno da me ne ulovi nervoza i strah od neću danas stići, neću ništa stići, presinga.
I sad, imam, još je moram malo ručno dovršit... a moglo je biti gušt. trebalo je biti gušt. Da ne mislim pritom na onu nesretnu stolicu, hodnik, html, css i to kako sutra moram u drugi grad. A možda i ne moram... ako danas niš ne stignem...
ok, uredila sam ormar i imam skoro gotovu novu torbicu.
sve je dobro, sve je oke...