Sad i opet
Uvijek taj pms. Super da postoji, tako da mogu upirati u njega i ljutiti se i kriviti ga svemu. Danas, a ni zadnjih dana, nisam mogla slikati. A namjerila se ozbiljno dostić neki svoj umišljeni rok. Pa navalila ko mudonja. Ugurala sebe u frustracije i onda se ljutila jer sam za sobom zaključala vrata, a ključić ostao vani.
Pa sam po inerciji, toj lošoj, danas napravila dječju sliku. Kad sam u pms-u, onda ne znam slikat, onda sam prosječni dudlek koji se ulovio kista i sve mu ispada nekako pogrešno i jadno i prosječno.
Pms je kriv, da sigurno.
Nije samo to, starija sam si nekako. Skupilo se toga, događaja, ponavljanja, krugova, imam o čemu pričati. Nekad nisam imala skoro ništa za reć, a sad svaku malo imam nešta za ispričati. To nešta znači, valjda. Sve nešta znači, valjda.
U zadnje dane, sve se nekako vrtilo oko smrti, naredale su se i one. Puno ima toga za ispričati o njima, a u peemesu je bolje ništa ne pričati, jer sve je nekako pogrešno, sve je nakrivo nasađeno.
Ipak, dakle, jbg, prva smrt koja me potresla bila je ona brata od tada najbolje prijateljice. Bila je nenadana i policajci su je proglasili samoubojstvom. U ono doba su policajci govorili ubojstvo, zvali smo ih milicajcima, a tek kasnije su se pretvorili u redarstvenike. Osim promjene prefiksa, ostali su uvijek jednako trapavi i nepopravljivi cajci.
Prva smrt nije mi se, ipak, činila kao smrt, jer sam onda vjerovala u to da je smrt samo prijelazno stanje iz jedne fizike u drugu, i da ona sama po sebi ne postoji, i da je brat sad na boljem mjestu. Jer ovo, naše mjesto, ionako je... nije neko zlato, budimo realni. Budimo razmaženi i zaplačimo da je sranje. I loše i teško. I to me isto jako buni. Zašto oni kojima je zbilja loše i teško, zašto oni tako jako ljube taj život, a mi ostali samo kenjkamo i zapomažemo?
Prva smrt prošla je tako nekako, a meni se u prvom trenutku učinilo da smrt je teža tim više, kada za nju nema krivca. Nema tog mjesta na koje se može usmjeriti energija, nego ostane ta neka praznina, besmislica, vakum...
Druge smrti nakon nje prošle su isto nekako, neke nasilne, neke ne, nisu bile tako blizu, ponekad mi se čini da možda loše je to ako se smrt prihvati, jer tim se činom možda nevrednuje život, a ponekad, ni život ni smrt ne brigaju što mi o njima mislimo, one samo postoje, a možda bismo i mi trebali tako. Možda.
Mislim da kriv je pms. On tako mijenja kemiju, da više ne vjerujem da je smrt samo fizika, i ne vjerujem da smo mi svi nekakve ovake-nake duše, jer me taj pms toliko podsjeti na ovisnost duše o tijelu, da ne vidim nikakvog načina da se jedno od drugog odvoji.
Pa sad, nakon toliko ljeta, proljeća, jesena i brrrr, sad mi se sve više čini da ono poslije ne postoji, jer se u svakom trenutku može pronaći veza između naše tankoćutnosti i hormonalne, kemijske, stanične, sveukupno, tjelesne ravnoteže.
I da to što smo temperamentni, uspavani, ludi, vedri, onaki, vaki, to bi se sve moglo izračunati na tjelesnom nivou, i ono što tijelo kaže, to nas oboji takvima i onakvima.
I tužno je tako živjeti s tim tijelom. Tužno pogotovo kad tijelo odluči malo usporiti, malo zastati, kad mu se poremeti ravnoteža, kad padnu hormoni, kad nas podsjeti na to da ima rok, a na ambalaži nigdje ne piše koji je, e onda je malo tužno živjeti, a ne vjerovati.
I tko zna u kakvom je stanju bilo tijelo Tinovo dok je pisao da tužno je, najtužnije...
Moj izlet u duhovne vode donio je teoriju o tome da tijelo prati misli, i da dok mislimo pozitivno, tijelo je zdravo... meni se prečesto čini da je upravo obrnuto... probala sam, znanstvenik u meni voli eksperimentirat...
A onda se dogode tako neki ljudi, kao mala Vida, koji cvrkuću i vesele se dok umiru. I koji mogu uvjeriti cijeli svijet da je ljubav prema životu sasvim dovoljna da bi se preživjelo. I kad ljudi krenu im zbilja vjerovat i zdušno navijat, oni samo umru.
I opet ostane praznina.
Možda, možda ipak... mogu zamisliti jednu čistu energiju, koja je velika, sjajna i prozirna, od koje se otkidaju komadići i ulaze u sitna tijela, i onda ta tijela tu energiju učine jakom, slabom, ludom, nesretnom, jebežljivom, suicidalnom, i onda su tijelo i čista energija u ratu, miru, ljubavi i mržnji, i onda jednom, kad tijelo popusti, onda se ona energija opet vrati u svoju masu, i onda više ne prepoznaje masu oko sebe kao žene, muškarce, crnce, hrvate, mame, tate, budale, pijance, onda je ta energija opet sjajna i čista i ona opet uživa kad se vrati svojem izvoru od koje se otkinula.
I više se ne sjeća svih ovih gluposti s kojima se mi nosimo... jer ona više nije tijelo, žena, pas, dijete, kinez, to u njenom svijetu više ne postoji... i ona više kao komadić ne postoji, nego se jednostavno umiješa kao kap ulja u tijesto i nestane u milion komadića... I onda je možda ta njena sreća nemjerljivo veća od svega što možemo u svojim tjelešcima i životićima dosegnut.
I možda nas je strah smrti upravo zato jer taj komadić energije nema svoje tjelesne svijesti, nije više neka individua koja upravlja rukama, nogama, glavom, nego je samo jedan mali, mali, bezbojni i sićušni komadić velike amebe u kojoj beskrajno nestaje... u kojoj nema više ljubavnika, žene, djeteta, oca, brata koji imaju lice, tijelo, miris, i sve to nešto što smo u svojoj tjelesnosti naučili toliko voljeti... i jer nam je tako teško pojmiti da taj mali komadić nas, za kojeg mislimo da je jedan, jedini i neponovljivi, nestaje i rastapa se na milion komadića iste jedne mase... identične.
Ipak, voljela bih da jednom, ako je tomu, na neku čudnu foru tako, ako se jednom vrati nešto od mene u tu masu, voljela bih da tamo ipak uspijem prepoznati Mužjaka i da nam bude lijepo ovako kako nam je sada... i ne moramo se jebat, samo da se prepoznamo i uhvatimo se onda za prozirne ručice i smješkamo se glupo kao sada :)
Svaka godina ostavi u sebi neke tragove, tragove vezujem za neke izbočine i onda ih povezujem s datumima i onda tako zavezane prizivam iz tame zaborava. Što je to netko rekao, učino da se promijeni, uništio, stvorio, koliko smo godina zajedno, kad smo si rekli onu neku riječ, kad smo se posvadili na mrtvo ime, kad smo ime oživili, i na kraju, ipak rijetko pamtim datume, sjećam se samo godišnjeg doba i okvirno mjeseca. I ne volim godišnjice. Ni mjesečnice. Samo volim računati, i tu i tamo otpuhnuti, kao johohoj.
Kao, lani na Uskrs sam prvi puta posjetila mužjakov teritorij.
A sad, Uskrs se računa tako da se broje mjesečeve mjene, pa ekvinocij, pa nedjelja, taj usrani Uskrs nikad ne pada na isti datum. Pa se događaja oko Uskrsa sjećam kao nečega u proljeće u rasponu od trećeg do petog mjeseca. Ili bilo je to ono jednom oko Uskrsa, tko će ga znat kad točno. I tko će pamtit kad je točno lani bio Uskrs.
Pa se ti pouzdaj u pomične praznike i te neke nestabilne stvari.
Ovog Uskrsa, koji mi, otkad ne radim, ne znači ništa više od običnog vikenda u kojem ne mogu kupiti kruh, a nekad je taj neradni ponedjeljak značio tako puno, puno, puno, sveti ponedjeljak, daklem, ovo neko doba proljeća ostat će zapamćeno po tome što sam upoznala roditelje. Ne svoje, njegove. I oni mene. Pa su odmah procijenili da sam premršava i odlučili me utovit da nabubrim i zalit da porastem. Zalijevali me malo crnim, malo bijelim, a ja sam sve poslušno polokala i sjetila se prekasno kako majka od Nemeša ne voli Marijanu jer je žgoljava alkoholičarka i ne zna kuhat. No, vina su bila dobra. I roditelji dragi i smišni. Iako mi se čini da je roditelju na kraju bilo ža` što mu nisam ostavila malo više onog slatkog bijeloga, ali eto... mladi, pardon, mlađi ljudi bolje podnose alkohol od starijih, pa prema tome...
Osim što je ovogodišnje obilježavanje uskrsnuća obilježio trenutak suočavanja s precima, ovu je svetu nedjelju svojim odlaskom obilježio i swami. Nije više snami. Iako dugo nisam bila kod njega, iako znam da sam u onoj skupini koja s pravilima i izdržavanjem istih nije baš na ti, nekako, nedostajat će mi to jedno mjesto, na koje sam uvijek računala da mogu pobjeć kad jako zaboli. I nije isto to kad pobjegneš tamo u svojoj glavi ili kad odneseš cijelo tijelo, ne može to biti isto.
Jedino što me ispunilo na trenutak, jest spoznaja da sam u cijeloj toj gunguli od života, iskoristila barem tu priliku da upoznam taj svijet i da barem u tom slučaju ne mogu žaliti za propuštenim. I što, ako niš drugo, ostalo je to jedno svjetlo mjestu u mraku od sjećanja na koje se uvijek mogu, kad ovdje postano malo precrno, barem u mislima sakrit. I, to je to...
Uspjela sam! Pobjeć od interneta, novina, radija, televizije, svehrvatske debilane i od svega. I baš sam si sretna.
U subotu smo prvo pobjegli u Europu. Tamo, uz velesvjetsku zavjeru kontra pravednih katolika i Božjeg naroda - Hrvata, postoje i sotonski šoping centri. Pa smo, u stilu pravih nevjernika odabrali Ikeu, za početak turneje po blaženstvu obilja. I još poodavno omađijani njihovim inteligentnim rješenjima, s neskrivenim uzbuđenjem bauljali među policama i birali si zdjelice, lončiće, tavice, krpice, điđe-miđe razne i zamišljali kako bi posložili namještaj u svojem novom domu, jer nema slađeg nego kućiti se i kurčiti, naravno, u novom i mirišljavom domu. I ručali smo tamo neko plastično povrće i imitaciju mesa. I na kraju, pošteno otišli na kasu gdje su domišljati Švedi izmislili samoposlugu za inteligentna bića, na kojoj smo sami ukucavali barcodovoe i onda sve sami pošteno platili. Pa mi je prijateljica sa zavjereničkim pogledom objasnila, kako se može tu i tamo neki artikl, ko fol slučajno, neukucat i onda s bedastim smješkom i pravednim izrazom lica otić s kase, a ako te ulove, onda se pravit užasnutom i kao, nisam znala, a ja sam mislila, a jooooooj, pokvario se stroj, ne bi ja, majke mi!
Onda smo se smijuljile i radovale se kako će Ikea s takvim, punim povjerenja u poštenje sistemom, sigurno propast jednom kad dođe u nas, zemlju domišljatih junaka. I čudile se zašto već jednom nisu došli, pa gdje je zapelo? Sigurno i oni imaju nešta protiv nas...
U nedjelju smo ondak pobjegli u planinu. U planinu se prije nas dovuklo i sramežljivo proljeće, onako polagano. Pri dnu su na nas ćirile šparoge, a pri vrhu depilirao nas vjetar i tjerao oblačiće i poklanjao nam zasluženi pogled na daleku nadmorsku sumaglicu, i neke otoke, i još neka brdašca s krpicama snijega. Mi smo blaženo čavrljali o vezama, ljubavi, nesporazumima, seksu i planirali neke nove izlete. Isto tako miljama bezazlene i daleke od "stvarnosti".
I bio je to krasan jedan vikend, kakvog sam ga već, ono, prejudicirala, krasnog li izraza.
Ponedjeljak, ipak, donio je internet i prozor u jednu zemljicu malu, gdje je sve stalo, jer su svi stali i zapeli i ne žele se s mjesta pomjerit. Čini mi se da su zaglavili tamo negdje u stoljeću sedmom, iako se silno trude da sve izgleda kao da su nevini i netaknuti, kao da su tek od jučer i ništa ne znaju.
Ništa me, isto tako, nije začudilo ni iznenadilo, a obećala sam još unaprijed sebi da neću dat da mi pokvare dan. Neki drugi ljudi i neki njihovi potezi, i neke njihove odgovornosti i posljedice, meni neće pokvariti ni dan, ni san. Au, što sam slatko spavala ovijeh dana.
Jer nisam dio te priče, nisam krala, nisam ubijala, nisam nikad pozivala na mržnju, na bijes, nisam počinila nikakav zločin, nisam ni psovala pod krinkom pravednosti, ni pod krinkom osvete, i zato mogu na ovaj strašni vikend biti bahata i mirno spavat. Ne moram radi svojih postupaka bježat i skrivat se, ne moram bit očajnom i paliti gume u znak protesta, jednostavno, mogu živjeti, imam prava živjeti svoj mali samozatajni nehrvatski život, a možda imam i obavezu živjeti najbolje što umijem i neću se dat navuć i dosta više s tim idiotizmima...
Idem sad iščupati internetsku infuziju na još neko vrijeme i posložiti jednu dražesnu brošuru za djecu iz vrtića i njihove tete.
A vi, generali i političari, jeb`te se svi zajedno sa svim vašim prljavim rubljem i krvavim oružjem! Bolje od toga, izgleda da ni ne znate...
Lijep dan
Lijep je dan danas. Sunce i to. Vidim Učku i Učka vidi mene. I tako se gledamo i oblaci su gore.
Očistila sam stan. Počupala paperje s mačora, oprala suđe, špaher, kupaonu, pod, robu. Šarenu.
Dovoljno.
Danas ne trčim. Danas odmaram. Ide vrijeme bakanalijama, sutra idemo na izlet, preksutra idemo na izlet, jest ćemo, pit, šefkit se, sve to što čini život razmaženim i punim sebe. Jednom kad ne tražiš puno, lako ti se učini da imaš sve.
Ne brojim više koji je ovo od tuđih stanova koje sam prala i ribala. I još sve to platila.
Otkad živim kao podstanar, imam svoje zlatno pravilo, a to je da nikad ne uzimam lijep stan u kojem mi je dobro. Uvijek uzimam neki s falungom, niskim krovom, pokvarenim vodokotlićem, lošim grijanjem, uvijek si dajem razloga da ne žalim jednom kad odem. I da se ne vezujem za nešto što nije moje. Jer tu sam samo u prolazu i jedini način da si prolaz učnim bezbolno prohodnim je upravo taj.
Da nemam za čim žalit.
Jednom, kad i ako se nađem u situaciji da mogu reć da ću ostat zaozbiljno i da će to nešto biti moje, e onda, onda ću možda naći si nešto za što ću se vezati. I za što ću bit spremna poginut.
Iako, cijeli je ovaj život samo prolaznost i nisam baš sigurna da vrijedi ginuti za stan. Kuću. Zemlju.
Da ne zaboravim, unajmljujem si zato stanove s falungom.
Danas mi dolazi mužjak. Da se upozna s mojim petim stanom otkad se znamo. Očistila sam, ipak, sve što se dalo za princa. Koji se voli diviti mojoj sposobnosti da se prilagodim svakom ćošku i svakoj minijaturnoj veličini koja mi je nametnuta. I koji voli moje dekoracije pune poštovanja prema štokovima, cijevima, utičnicama, i koje nikad ne narušavaju postojeće stanje, nego im se ponizno prilagođavaju.
I to što sam takva. Biljka povijačica.
Zanima me samo koliko će to voljet dok se bude dva dana sudarao s preniskim štokovima, kosim krovom, lošim grijanjem, uspaljenim mačorom, smradom mačje hrane, minijaturnim bojlerom, dlakama, dlakama, dlakama i dok bude spavao ispod jedva metar visokog krova.... I koliko će sav sretan ljubit ulazna vrata svojeg dvorca jednom kad se vrati na svoje.
Svejedno, slutim da bit će i dalje lijep ovaj dan :)
Već sedam dana zaredom trčim po 10 km svaki dan... nije da je namjerno, poklopilo se, koristim svaku priliku a prilika ima mnogo.
Ubivena sam sasvim pristojno, svaki mišić javlja umor, ne mogu jest i malo sam prazna u pojam.
Bila sam i na zavodu. I oni su mi tamo isto gazili po pojmu.
Počela opet razmišljati o Australiji. Fino, je, daleko je, i ima dost sunca. I tornada i cunamija i svega ostalog.
Ovdje mi se čini kao da nema ničega, osim gomile gluposti i ničega više.
Ne vidim baš neku budućnost za sebe, ne vidim ni prošlost, morala bih do okuliste, nešto nije u redu.
Idem se večeras opet ubit.
I sutra ću.
Možda se uspijem dotuć...
tračiona
Danas je dan pun novina. Novina bez tiskovina.
Prvo me, nakon sto godina, zvao iz sela maloga poznanik, kolega po struci, koji je čuo da više ne radim i nije mogao vjerovati svojim ušima, pa je nazvao da povjeruje. Pa smo se apdejtali. Nadopunili se najnovijim podacima, e to.
On još uvijek radi.
U selu malome pootvaralo se još nekoliko firmi. Bogati sinovi bogatih očeva kupili printere i sad prodaju metar kvadratni po 70 kn. Oni drugi, iz još otprije postojećih firmi, si čupaju kose i žele ih pobit. Svi plaču.
No, to nije čudno, svi su oduvijek voljeli plakati.
Sjećam se kad smo prije par godina izračunali da je cijena metra kvadratnog od kojeg se može normalno preživjeti 300 kn. I da sve ispod toga vodi u propast. A sad je prosjek 90 kn.
Zanimljivo. I neobjašnjivo.
A možda je i konačno došao taj trenutak u kojem se može iskreno zavapiti i zaplakati.
Za razliku od onog zlatnog vremena prije...
Onda sam se čula s milomajkom koja je još jednu noć zabavljala sebe i okolinu na hitnoj. To jer je dobila napad alergije na nešto. Ne zna se što, jer već par dana pije antibiotike protiv ešerihije, pa joj nije ništa, a jučer je pojela sir. Pa se osula.
Pa je dobila inekciju i odvezlo je kući.
Danas je dobro, nije više osuta.
Njoj sam priznala da postoji neki mužjak u mojem životu. Pa nek se veseli. I nek me krene daviti da kad će zvona, kad će unuci. Mea culpa.
Onda sam zvala bivšeg bivšeg šefa da mi isporuči plakate negdje i nekako.
Pa se je i on šokirao, jer nije znao da sam na burzi. I pozvao me da i kod njih mogu raditi za džabe, kad već ne radim niš.
Zvučao je loše, sve u svemu. Nikad tako.
I tako.
A trebao je to biti jedan miran i samousebe povučeni dan.
Sutra idem na tu čuvenu burzu. Javiti im da i ovaj mjesec postojim, i da želim razgovarati s nekim iz one sobice gdje žive pametni ljudi, koji daju jako pametne savjete o pokretanju vlastitog biznisa.
Kao da je kod nas teško pokrenuti tvrtku... samo je treba osnovati i ona već u hipu juri nizbrdo...
Osim toga, zavručilo je. I nemam što obuć.
Klasika.
Ručak za troje
Danas sam kuvala ručak.
Oni koji me ne znaju, nemaju se čemu čuditi.
Oni koji me znaju, mogu već točno pretpostavit da je to sranje zagorilo.
I da se osjetilo na hodniku, dnevnoj i spavaćoj sobi.
Mladunče je, ipak, jelo. Načela ga predpubertetska glad.
I starunče je, isto, jelo. I kiselkasto se smješkalo, pritom.
Svi smo, jeli, ustvari.
I kanta za smeće će pojesti ono što nismo.
Za svakoga pomalo... :)
"Kad umireš od žeđi, kasno je razmišljati o bušenju bunara"
Tuga je valjda to što me najlakše ponese. Čak i nije stvar u tome da li joj dopuštam ili ne. Ne znam kako drugačije reagirati. Nije stvar niti u tome što nemam filtera za te neke stvari koje ju izazivaju, to stakleno zvono, to nešto.
I onda malodušnost, to isto. Ono nešto što prepoznajem u svakodnevnoj kuknjavi onih koji traže razloga da opravdaju svoj neuspjeh, svoju nepokretnost. Ono nešto duboko u nama za koje su svi drugi krivi, svi, svi, samo ne mi.
Sušala sam radio prije neki dan. Tamo su na radiju govorili o prosvjedima. Ne onim svakodnevnim, šetalačkim, nego o prosvjedima koje je organizirao HSP kao odgovor na odluku grada da se daju neku stanovi srpskim povratnicima. Onda su voditelji odlučili napraviti anketu i pozvati ljude da pošalju svoje komentare i mišljenja o tome. Najgrozniji su, i najhrabriji ujedno, bili sms-ovi puni mržnje i prezira i jala i bahatosti. Ljudi koji su se javljali u eter bili su preplašeni od silne nepravde jer su, već unaprijed znali kako će Srbi prodat svoje stanove i obogatit se i potkoženi otić` a njima, sirotima, šipak.
Nitko se od njih nije sjetio doć do zaključka da su te stanove dobili, zato jer su prije toga bez svojih ostali. Većina njih je ostala bez kuća, ustvari. I to prije dovoljno godina da bi se uspjeli skrpat negdje drugdje i da im povratak u neki stan s crnokošuljaškim prosvjednicima naokolo i ne daje neke mogućnosti, nego da ga pokušaju čim prije prodat` i pobjeć` što dalje. I tko se uopće želi vratiti u zemlju iz koje su ga već jednom otjerali?
I da se netko na tom radiju sjetio raspitati malo bolje o pravilima igre, doznao bi da povratnici koji borave u "dobivenom" stanu kraće od 6 mjeseci, dovode sebe u opasnost da ostanu bez vlasničkih prava.
Ali su zato iskoristili sveopću histeriju i neznanje da bi posijali još malo mržnje... Onda su se voditelji na kraju čudili svemu tome, pitali su svoje bijesne sugovornike za argumente mržnji, a oni su odgovarali da se tu nema što reći, nego da se sve zna i zna se, ko je prijatelj, a ko neprijatelj i ko je zaslužan i koga volimo, a koga mrzimo. To se ne mora ni izgovoriti, to se zna.
Shvatila sam konačno, u prtljanju tom njihovom sveznajućem, da samo ljudi koji ne znaju što bi rekli, i koji nemaju konkretne informacije, oni se u pravilu služe pasivom kao argumentom. Pasivnost je valjda najsigurniji oblik djelovanja. Najveća stranka na ovim prostorima pobijedila je upravo koristeći pasiv kao slogan, kao svoju glavnu osobenost i prepoznatljivost. Uspjeli su iza njega sakriti sve što su željeli. Bez greške davajući svakome šanse da misli što želi i da još pritom misli kako je, bez greške, u pravu.
Zna se...
Tko zna? Što zna?
Svi znamo, naravno...
A marketinški genijalci znaju najbolje od sviju.
Takve stvari čine me tužnom i malodušnom.
I takvi radiji s takvim neinformiranim voditeljima. A inače znaju puštat tako dobru mjuzu.
Tužnu mjuzu, naravno.
Onda me je ubio onaj filmić o košarkaškim zvijezdama bivše Juge. O tim nekadašnjim pobjedama i silnoj povezanosti, o nekad bratskoj vezi priglupog Srbina i preponosnog Hrvata.
I kolikogod da su medalja uspjeli pobrati i love namlatiti, sve što mi je ostalo urezano jest osjećaj žaljenja i promašenosti.
Praznina.
Nerazumijevanje dublje od bola.
Pa se onda tako batrgam i dalje malodušno.
PMS, kaže mužjak pobjedonosno.
I nije mu dijagnoza od neke pomoći.
Ono što boli još više, jest to što ljudi i dalje ne vide, ne razumiju... čini mi se ponekad da je gore nego ikada.
Onda sam pogledala sinoć slučajno The Wall, pustilo ga na teveju.
Pomeo me opet, ali ovaj puta sam shvatila barem da nije gore... da je uvijek isto i da neke stvari ljudi valjda nikad ni neće naučiti.
I da nema smisla radi toga žaliti.
I da nije egoistično pokušat se izvući, daleko od radija, teveja, daleko od ljudiju, koji stalno nešto rekla-kazala jedni drugima podvaljuju.
Čini mi se ponekad da su najsretniji ljudi oni koji su u stvarnim problemima i koji nemaju vremena cmoljiti nad svekolikom mizerijom, oni neki koji troše svoje vrijeme na konkretnu borbu, one neke nenaspavane majke s usranim pelenama koje čeznu za svojih pet minuta, oni neki jako bolesni koji jasno žele samo jedno, oni neki kreditima zaglavljeni koji rade dva posla dnevno, oni neki koji beru šparoge u Nemčiji... bit će da su to ti neki koji nose cijelo čovječanstvo...
Svi ti neki koji nemaju vremena javljati se u eter i dijelit mudrosti, svi ti neki koji nemaju vremena za razmišljanje, kurac, ti neki samo onda ponavljaju pasivne glagole, govore zna se, i te neke poštapalice... zajebano je to sve... krugovi... ne daju van.