Sad i opet
Uvijek taj pms. Super da postoji, tako da mogu upirati u njega i ljutiti se i kriviti ga svemu. Danas, a ni zadnjih dana, nisam mogla slikati. A namjerila se ozbiljno dostić neki svoj umišljeni rok. Pa navalila ko mudonja. Ugurala sebe u frustracije i onda se ljutila jer sam za sobom zaključala vrata, a ključić ostao vani.
Pa sam po inerciji, toj lošoj, danas napravila dječju sliku. Kad sam u pms-u, onda ne znam slikat, onda sam prosječni dudlek koji se ulovio kista i sve mu ispada nekako pogrešno i jadno i prosječno.
Pms je kriv, da sigurno.
Nije samo to, starija sam si nekako. Skupilo se toga, događaja, ponavljanja, krugova, imam o čemu pričati. Nekad nisam imala skoro ništa za reć, a sad svaku malo imam nešta za ispričati. To nešta znači, valjda. Sve nešta znači, valjda.
U zadnje dane, sve se nekako vrtilo oko smrti, naredale su se i one. Puno ima toga za ispričati o njima, a u peemesu je bolje ništa ne pričati, jer sve je nekako pogrešno, sve je nakrivo nasađeno.
Ipak, dakle, jbg, prva smrt koja me potresla bila je ona brata od tada najbolje prijateljice. Bila je nenadana i policajci su je proglasili samoubojstvom. U ono doba su policajci govorili ubojstvo, zvali smo ih milicajcima, a tek kasnije su se pretvorili u redarstvenike. Osim promjene prefiksa, ostali su uvijek jednako trapavi i nepopravljivi cajci.
Prva smrt nije mi se, ipak, činila kao smrt, jer sam onda vjerovala u to da je smrt samo prijelazno stanje iz jedne fizike u drugu, i da ona sama po sebi ne postoji, i da je brat sad na boljem mjestu. Jer ovo, naše mjesto, ionako je... nije neko zlato, budimo realni. Budimo razmaženi i zaplačimo da je sranje. I loše i teško. I to me isto jako buni. Zašto oni kojima je zbilja loše i teško, zašto oni tako jako ljube taj život, a mi ostali samo kenjkamo i zapomažemo?
Prva smrt prošla je tako nekako, a meni se u prvom trenutku učinilo da smrt je teža tim više, kada za nju nema krivca. Nema tog mjesta na koje se može usmjeriti energija, nego ostane ta neka praznina, besmislica, vakum...
Druge smrti nakon nje prošle su isto nekako, neke nasilne, neke ne, nisu bile tako blizu, ponekad mi se čini da možda loše je to ako se smrt prihvati, jer tim se činom možda nevrednuje život, a ponekad, ni život ni smrt ne brigaju što mi o njima mislimo, one samo postoje, a možda bismo i mi trebali tako. Možda.
Mislim da kriv je pms. On tako mijenja kemiju, da više ne vjerujem da je smrt samo fizika, i ne vjerujem da smo mi svi nekakve ovake-nake duše, jer me taj pms toliko podsjeti na ovisnost duše o tijelu, da ne vidim nikakvog načina da se jedno od drugog odvoji.
Pa sad, nakon toliko ljeta, proljeća, jesena i brrrr, sad mi se sve više čini da ono poslije ne postoji, jer se u svakom trenutku može pronaći veza između naše tankoćutnosti i hormonalne, kemijske, stanične, sveukupno, tjelesne ravnoteže.
I da to što smo temperamentni, uspavani, ludi, vedri, onaki, vaki, to bi se sve moglo izračunati na tjelesnom nivou, i ono što tijelo kaže, to nas oboji takvima i onakvima.
I tužno je tako živjeti s tim tijelom. Tužno pogotovo kad tijelo odluči malo usporiti, malo zastati, kad mu se poremeti ravnoteža, kad padnu hormoni, kad nas podsjeti na to da ima rok, a na ambalaži nigdje ne piše koji je, e onda je malo tužno živjeti, a ne vjerovati.
I tko zna u kakvom je stanju bilo tijelo Tinovo dok je pisao da tužno je, najtužnije...
Moj izlet u duhovne vode donio je teoriju o tome da tijelo prati misli, i da dok mislimo pozitivno, tijelo je zdravo... meni se prečesto čini da je upravo obrnuto... probala sam, znanstvenik u meni voli eksperimentirat...
A onda se dogode tako neki ljudi, kao mala Vida, koji cvrkuću i vesele se dok umiru. I koji mogu uvjeriti cijeli svijet da je ljubav prema životu sasvim dovoljna da bi se preživjelo. I kad ljudi krenu im zbilja vjerovat i zdušno navijat, oni samo umru.
I opet ostane praznina.
Možda, možda ipak... mogu zamisliti jednu čistu energiju, koja je velika, sjajna i prozirna, od koje se otkidaju komadići i ulaze u sitna tijela, i onda ta tijela tu energiju učine jakom, slabom, ludom, nesretnom, jebežljivom, suicidalnom, i onda su tijelo i čista energija u ratu, miru, ljubavi i mržnji, i onda jednom, kad tijelo popusti, onda se ona energija opet vrati u svoju masu, i onda više ne prepoznaje masu oko sebe kao žene, muškarce, crnce, hrvate, mame, tate, budale, pijance, onda je ta energija opet sjajna i čista i ona opet uživa kad se vrati svojem izvoru od koje se otkinula.
I više se ne sjeća svih ovih gluposti s kojima se mi nosimo... jer ona više nije tijelo, žena, pas, dijete, kinez, to u njenom svijetu više ne postoji... i ona više kao komadić ne postoji, nego se jednostavno umiješa kao kap ulja u tijesto i nestane u milion komadića... I onda je možda ta njena sreća nemjerljivo veća od svega što možemo u svojim tjelešcima i životićima dosegnut.
I možda nas je strah smrti upravo zato jer taj komadić energije nema svoje tjelesne svijesti, nije više neka individua koja upravlja rukama, nogama, glavom, nego je samo jedan mali, mali, bezbojni i sićušni komadić velike amebe u kojoj beskrajno nestaje... u kojoj nema više ljubavnika, žene, djeteta, oca, brata koji imaju lice, tijelo, miris, i sve to nešto što smo u svojoj tjelesnosti naučili toliko voljeti... i jer nam je tako teško pojmiti da taj mali komadić nas, za kojeg mislimo da je jedan, jedini i neponovljivi, nestaje i rastapa se na milion komadića iste jedne mase... identične.
Ipak, voljela bih da jednom, ako je tomu, na neku čudnu foru tako, ako se jednom vrati nešto od mene u tu masu, voljela bih da tamo ipak uspijem prepoznati Mužjaka i da nam bude lijepo ovako kako nam je sada... i ne moramo se jebat, samo da se prepoznamo i uhvatimo se onda za prozirne ručice i smješkamo se glupo kao sada :)