O mačkama i ljudima
Moja prijateljica voli životinje od malih nogu. Jako voli životinje. Luda je za njima. Posebice mačkama.
Ona tvrdi da u potpunosti razumije mačke, proučava njihovo ponašanje, svakodnevno čita o najnovijim otkrićima iz mačjeg života, psihologije i filozofije. Osim toga, gdjegod stigne, pokupi nekog mačića sa ceste i onda mu traži dom. Pod svaku cijenu. Sad je već svi znaju kao onu s mačkama i već su rijetki oni ljudi koji je znaju a da, ili već nemaju nekog nesretnog mačića, ili su u više navrata smišljali razne razloge zašto baš i nije dobro da oni imaju mačke. Iako su ti mačići tako slatki i dragi i neodoljivi i nezahtjevni. Iako u paketu s mačkom dolazi i besplatna sterilizacija koju prijateljica sama plaća i organizira.
Sve za spas i boljitak mačaka.
Naravno, moja prijateljica ima dvije mačke. Više ni ne može, jer su ove zajedno odrasle i prerazmežene su da bi prihvatile nekog malog uljeza na svojem teritoriju. Te dvije mačke imaju gustu sjajnu dlaku, koju kilu viška, svoj stan, u stanu imaju svoje igralište, penjalište od dva metra, platnene mišiće, dopušten im je boravak na stolu, regalu, kuhinjskim elementima, kadi, bojleru, a imaju usred stana i jednu malu fontanicu na struju, jer mace najvole piti iz vode koja žubori.
Iz stana mace ne smiju van. Jer vani je opasno. Vani je bzvz pored svih blagodati stana.
Svejedno, mace često pomišljaju kako šmugnuti dok nitko ne pazi. Jer vani je nešto uzbudljivo i nepoznato. I jer su glupe. Ne znaju cijeniti ono što imaju. Pregršt hrane, ljubavi, igralište i fontanicu. Što bi druge mace za to dale?
Osim toga, da se ne bi u životu previše mučile, čeznule, lunjale naokolo, poginule pod kotačima, bivale nepodnošljivima, moja prijateljica je jednoj maci dala izvadit maternicu, a mačoru odrezati jaja.
Ona svoje mace zove najsretnijima na svijetu.
Mojposao.hr
Imam toliko i toliko godina, završen fakultet i nezaposlena sam.
Zato jer su "oni" za to krivi trebala bih otić u prosvjede i reć im da su krivi, jebem li im milumajku krvavu kad mi ne znaju dati posao. Idioti!
Ehm.
Završila sam fakultet prije 16 godina.
Vratila se kući. Bila nezaposlena. Godinu. Dvije. Tri.
Radila u međuvremenu, na crno, naravno. Frustrirajuće poslove za lagano retardirane osobe. Imala svoj džeparac. I nula radnog staža. I visoku stručnu spremu. I nikakvu budućnost na vidiku.
Krenula tražit način da se ode van, nastavit školovanje. Nadogradit se. Obogatit se znanjem, za početak.
Jer u životu, ako želiš živjet pošteno od svojeg poštenog rada, kao što su nas lijepo učili, moraš se prvo školovat do beskraja. Napravit poštene temelje i to.
Prošla sam neki prijamni u Njemačkoj, zemlji reda, rada, discipline i nadasve željnoj moje pameti i talenta, i spremala se otić.
Nenadana obiteljska tragedija odgodila je odlazak na neodređeno.
Igrom slučaja, našli su mi konačno, taj posao. Preko poznanstva, naravno.
Moj prvi poslodavac bio je, tada uspješni poduzetnik. Reklo bi se, ono, srednji poduzetnik. Iza njega ostalo je kvrgavo djetinjstvo u siromaštvu, bez majke, s ocem alkoholičarem i prezirom ostatka suseljana. Jer kad si jadan, brižan i sirot, svi vole upirat prstom u tebe i činit ti vlastiti jad i bijedu većom od svemira. Nakon teškog djetinjstva, uspio je završit srednju školu i počet konobarit, a onda se sve okrenulo. Upoznao je tu svoju buduću ženu, koja je došla iz velikog grada, u velikom gradu bila je članica velike stranke i uskoro je počela organizirati humanitarnu pomoć za djecu i stradalnike rata. Bio je rat onomad u jeku, da.
Moj prvi poslodavac svoj je početni kapital, u našem novom kapitalizmu, stvorio na preprodaji ulja i šećera iz humanitarne pomoći.
I opet su suseljani upirali u njega, ali ovaj puta ga nisu ismijavali, nego samo bogobojažljivo šaputali da on ima jer je ukreja.
A on je imao novaca i dvije firme. I zapošljavao je svoje zavidne suseljane. Bilo je u njemu nešto avanturistički i puno povjerenja u ljude, jer se zadivljujuće uspio dovesti u situaciju da manje zna o svojem poslu, nego što su to znali njegovi zaposlenici. Što možda i nije teško izvesti kada zaposlenici imaju višu stručnu spremu od svojeg direktora.
Ali, to možda u nekim fantastičnim slučajevima i jest ta dobitna kombinacija. Radnici trebaju znati svoj posao, a vlasnik treba znat računat. I ako svak dobro radi svoj dio, dobro je svima.
Na čemu god se taj početni kapital temeljio. Čak i na ukradenom. Valjda.
Na prvom poslu potrošila sam šest krasnih godina života. Naučila puno. Što o poslu, što o ljudima. Najviše o poslu, ipak. Živjelo se dobro, iako prijavljena na minimalac, putovala sam okolo, a onda digla kredit, kupila auto. Moglo se je, život s roditeljima ne nosi neke posebne troškove.
Nakon tog krasnog perioda opuštenosti i uživancije, odlučila sam samoj sebi priuštiti nove izazove, ponuditi svoje silno znanje i iskustvo i odseliti u veći grad. Nije to bio neki problem, mnogo se je poslova nudilo, samo je trebalo javljati se na oglase. Uspjelo mi je odlučit se nakon mjesec dana potrage.
Moja nova šefica bila je luda žena. Imala je valjda neki manično bipolarni poremećaj uz stalni osjećaj proganjanja i ugroženosti, nešto tako neopisivo i zastrašujuće da to razumiju samo oni koji su kod nje radili. A bilo nas je. Izmjene kao na traci. Kako se koja lutkica nakon mjesec dana uporabe izraubala, tako bi došla nova. Lutkice smo bili mi, a ja sam samoj sebi mjesecima morala opravdati zašto sam ostavila krasan posao i postala podstanar s još uvijek važećim kreditom na auto. Sve to da bih se, iz opravdano karijerističkih pobuda, uvalila u posao, koji se svaka tri mjeseca produžavao novim ugovorom. I tako u beskraj.
Otrpila sam mobing. Otplatila auto. Navikla se na ludilo. Izdržala dvije godine. Upoznala puno ljudi. Naučila puno o ljudima, malo manje o poslu.
Zaključila da nikad više neću dizati kredit, osim ako nekome o tome život ovisi. A jadan li je taj netko kome život ovisi o kreditu, najjadniji.
U ono vrijeme se još uvijek mogao naći posao, ipak, trebao mi je odmor, i sljedeći je posao već bio daleko ispod mojeg ranga znanja, ali nije me više bilo briga.
Potrošila sam do tada već osam godina svojeg života radeći prijavljena na minimalac, bez ikakvih beneficija, a zadnje dvije godine uz sasvim pristojan psihoteror. I sasvim mi je bilo svjedno kamo ide moja "karijera" i ima li više smisla oko toga se živcirati. Sve što je imalo nekog smisla, bilo je naći normalnog šefa, s kojim se može normalno popiti kava. Za minimalac. Zakurac. Nema veze, samo da djeluje normalno.
Treći posao razlikovao se po tome što je poslodavac našao mene. Osim toga, radilo se opet o poduzetniku, srednjem poduzetniku. Poduzetnik treći imao je takodjer jedva završenu srednju školu. Ako. Bio je, uglavnom, samouk i inteligentiji od našeg poduzetničkog prosjeka.
Ja sam njemu isto tako djelovala obećavajuće, pa je odlučio udijeliti mi prostor kojeg je imao u gradu i u tu svrhu otvoriti novu firmu. Mene stavit kao glavu i rep iste. Pa smo se onda svađali oko boje zidova, vizualnog identiteta i drugih sporednih stvari oko kojih budale zapinju. I vjerojatno, najviše radi neusklađenih vizija. On je planirao zaraditi novac, a ja sam planirala raditi lijepe stvari kojima će se ljudi diviti. Jer je to ono što znadem raditi.
Onda me je šef naučio kako, ustvari, treba raditi.
Šef je poznavao cijeli grad i tkogod želi biti uspješan treba poznavati cijeli grad, pogotovo one gore. I biti dobar s njima. Pa me upoznao prvo s tetom koja radi u gradu visoko gore i zadužena je za nešto.
Teta gore dala nam je prvi posao. Samo nama, naravno, jer oni drugi koji su se javili, bili su strašno skuplji. I jer nitko u tim firmama se nije sjetio provjerit da li su ikad oni radili neke ponude. Mi smo na posao napumpali cijenu, pa brat bratu, pet puta. Odradili smo posao dobro, svi sretni i zadovoljni. Nama je grad onda dao pare, a šef je 15% odnio teti gore da joj se zahvali.
Poslije je opisivao kako teta znade uskladiti pokret u zglobu sa suptilnim smješkom, tako da jednostavno ne vidiš kad je ta kuverta skliznula u ladicu. I da ni u jednom trenutku nije ni hinila da joj to ne treba, ni da neće.
Eto, tako se radi taj posao.
U jednom spretnom zamahu, imali smo lijepu zalihicu na računu. Dovoljnu za plaju i doprinose i sve što treba za dva mjeseca.
Svi sretni i zadovoljni, ja sretna i dalje na svojem minimalcu, a sretna i napirlitana teta, koja visoko gore već godinama sjedi na visokoj gore grani, prijavljena na maksimalcu, zavidne plaće, i eto, samo joj kćer malo fali, jer eto, mala je na studijama negdje vani, nije laka, treba to platit, ali neće njeno dijete ostat u ovoj ušljivoj zemlji, ali dobro je, teta ne skida smiješak s lica... nitko joj ništa neće, jer i njeni kolege tako rade. Svi gore tako rade. I oni dolje tako rade.
Tako se to radi.
Onda smo tako životarili, u saznanju da za svaku poduzetnost treba koja godina, dvije, da to krene, ali i ako je frka, uvijek se možemo spasti onima gore koje znademo.
No, onda je došla kriza.
Prava kriza je ona koja je došla tamo, direkt onima gore, odjednom je presušila upravo ta fontana blagostanja. Šef je rekao da je to sve gotovo i u kurcu, jer kad oni gore više nemaju, onda ni za nas dole neće bit. I onda je rekao da mi skroz prepušta firmu i da radim što hoću i da mu je svejedno na koliko se prijavim, ako si to mogu priuštiti. On je imao drugu firmu za briganje.
Tako sam postala kvazi poduzetnicom. Sa firmom koju nisam željela, poslom s kojim sam se mučila, u zemlji koja je baš odlučila da je 23 puno ljepši broj od 22.
Olakotna i otegotna okolnost bila je ta što sam bila jedina zaposlena, barem se nisam morala brinuti za druge, ali, opet, jedna ruka napravi manje nego dvije. No, za dva para ruku nije bilo mjesta.
A za mene jednu, prometa je bilo sve manje.
Agonija propadanja trajala je mjesecima. Svaki mjesec bio je nekako na jedvite jade savijen i zakačen za onaj prethodni i nosio je sa sobom samo nadu da će sljedeći biti bolji. Svaki sljedeći bio je gori. One firme s kojima smo uspješno i bez plavih kuverti radili, redom nisu mogle platit svoje dugove, nudili su mi vrata, stolice, cijevi, radijatore, sve samo da se to nešto zatvori, s nekima se nešto kemijalo, no jebeš ti tu kemiju kad ne vrtiš novac nego radijator .
Grad, tamo visoko gore, onaj u kojem su sjedile ušminkane tete s debelim guzama i dijelile pravdu i uzimale sebi, čak je i on bio dužan i jedva rješavao svoje dugove. Sve više, dalje i naprijed bilo je taloženje frustracije na frustraciju.
Nikad si nisam mogla priuštiti prijavit se na više od minimalca. Ni u vlastitoj režiji, raspolagajuć svim novcem. Ne bih inače mogla platit struju, telefon, knjigovođu, pdv, popravke strojeva. A sebi sam plaju uredno davala zadnju, nakon što bih se riješila svih računa.
Odlučila sam tako zadnji si puta dati plaću, koja se je već ponizno spustila na 3.000 kn, i zatvorit firmu dok je još sve bilo na nuli. Da ne ostane dug. Nego sve čista savjest i ljubav.
I to nešto čime su nas dojili, a mi, neki bedaci, slušali.
Sad sam opet nezaposlena.
Iza sebe imam završen fakultet, 11 godina staža rada prijavljenog na minimalac.
Dobivam naknadu, i uopće se ne sramim bit nezaposlenom i dobivati naknadu. Svoju naknadu smatram zarađenom. Barem nešto za tih 11 godina. Parmjesečna penzija. Penzija će mi svakako biti manja od ove naknade.
Ispred sebe ne vidim ništa posebno. Živim od dana do dana, živim lijepo i opušteno. Nemam kredita. Nemam obitelji svoje. Nitko ne ovisi o meni, niti ja ovisim o nečemu.
Radim opet na crno. Gdjegod i kadgod stignem. Sad je lakše, imam znanja i iskustva.
Pokušavam razmišljati o otvaranju firme, ali od takvih misli moj odraz u ogledalu postaje magareći.
Radit ću i dalje na crno. Sve dok ne potrošim tu godinu prava na zdravstveno, a onda ću se nadati dobrom zdravlju. Kao i do sada.
A što se tiče likova iz moje priče:
prvi poduzetnik koji je krenuo od preprodaje šećera je bankrotirao, jer se u vrijeme optimizma optimistički uvalio u prevelike kredite,
druga poduzetnica takodjer, ubila se kreditima za uređenje i blagostanje,
treći poduzetnik bio je dovoljno mudar da sve što zaradi ne baca naokolo i sad živi od kamata.
Nitko od ta tri moja praščića ne radi. Mislim, prvi i drugi pokušavaju raditi, ali sve što im se događa jest da tonu svakog dana u sve veći minus. To nekako ne mogu nazvati poslom...
Eto, ne radim ni ja. Osim na crno. Od jutra do mraka. Čak i više nego prije.
Na oglase se više ne javljam. Jer ih više nema. Osim nekih tamo u Subotici i Beogradu, ali dok se odnosi srede i dok ekonomska računica konačno preraste nacionalnu glupost, za mene će biti prekasno. Mogu prosvjedovati radi toga. Mogu sjest i plakat. Mogu svašta.
Razmišljam ponekad o otvaranju vlastite firme.
Ali, jebiga.
trst je naš...
Opet sam doma na majčinom medu i mlijeku. Majka je htjela da dođem i da ju vozim do Trsta. Jer ona ima išijas i upalu mjehura i boli ju palac i pije antibiotike i voli tu i tamo uzdisat i hvalit se kako je imala zdravu mladost, ali, eto, jebeš starost i sve to.
Pa smo onda se vozile.
Trst bih mogla nazvati prvim sporednim gradom svojeg djetinjstva. Oduvijek se išlo u Trst. I kad su tablice bile par-nepar, i kad se kava skrivala po cijelom autu, a svi u istom sjedili u ganc novoj obleki, dok je stara ostajala pobacana tamo u kapitalističkim kontejnerima. Zauvijek ću pamtiti zavodljivi miris te švercane kave i novih traperica, uvijek broj većih, da se duže nose, naravno. i zauvijek će mi ostati urezana ta borba lopova i žandara na granici. Uvijek se moralo nešto iskemijati da onaj tamo ne otkrije i onda se veseliti kad bi se granica prošla. Pogotovo kad te stave sa strane i ništa ne nađu. Luzeri.
Tršćani nisu nikad voljeli vidjeti naše obiteljske navale na njihove dućane. Iako su od nas i naše želje za njihovim sjajnim životima i oni lijepo živjeli. Voljeli su nas zvati žlavima, skjavima, šćavima i tjerati nas da odemo doma i ne trujemo njihov krasni zrak. Za njih smo bili sluge, robovi i niža bića. Za njih smo mi bili zaostali svijet, isto kao što smo se mi voljeli zgražati nad istočnim ženama u maramama.
Mi smo, svejedno, njihov Trst zvali svojim i uredno ga hodočastili.
Sve tamo do devedesetih. Onda su i Tršćani prekonoći doživjeli svoje promjene. Konačno su dobili nazad svoj krasni Ponte Rosso. Bez štraca i vašarskih strahota. Ipak, mislim da im nije bilo drago. Pretpostavljam, ne znam.
I tako, vozile smo se jučer u taj prvi sporedni grad djetinjstva. Do hrvatske granice nije se skoro ništa promijenilo. A onda, kroz Sloveniju se ne vozi više autocestom, nego sve nekim sporednim cesticama, tiho i šuljavo poput nekih drumskih razbojnika koje nitko ne smije vidjet.
Između Slovenije i Italije nema više limenih repova, one kućice carinske, koje smo znali satima kibicirat iz kilometarskih kolona, se sad već pomalo raspadaju, Batta kraj granice je odavno nestala, a i oni grozni keramički lavovi i vaze isto tako... sve je na talijanskoj granici prohujalo i izbrisano. Ostale su samo rupe na fasadama tamo gdje su nekad svjetlile reklame. Pa si privlačim u sjećanje svu onu vrevu, i napirlitane dućančiće pred granicom u kojima je Dash jeftiniji nego u gradu, i radi kojeg su žene iskakale iz auta u koloni, da kupe još samo to, dok im izbezumljeni muževi dodaju gas za tih deset cm pomaka s mjesta. I sva ta obiteljska druženja, strepnje, svađe i ćakule u toj maloj limenoj kutijici, punoj sjajnog ulova i uzbudljivih novih stvari.
Eh, i najveća debilana zna biti tako romantična i posebna kada si dijete. Ili kad odrasteš, pa prizivaš dječje uspomene. Ili to nešto. Ne znam.
Osim što je izbrisao ostatke uspomena na romantiku švercanja, Trst je uredio i svoju rivu. Stavio si je nove kandelabre, ali iste kao nekad, posadio cvijeće, lijepo ga je vidjeti. Osim toga, ima još uvijek šarene dućančiće u kojima rade gospođe u četvrtoj životnoj dobi. Osim toga, sve je tako lijepo i sjajno, kad si samo u prolazu.
Neke stvari su se promijenile, neke nisu. Još uvijek radi ona bmw garaža u kojoj ostaviš auto s ključem na ulazu, pa ti ga onda oni odvoze, parkiravaju i dovoze. I gospođa u četvrtoj životnoj dobi ti naplati onda 1 euro. Ili više, ovisi.
I nekako mi se čini da se tamo više ne vozi onako frenetično kao nekad. Kao da se sve usporilo, upristojilo, nitko se više na zabija, ne trubi, ne šrkipi... čini mi se kao da su se svi oni nekadašnji živčani i isfrustrirani vozači preselili u Zagreb, pa sad tamo divljaju na četiri trake...
Sve na što u Trstu treba paziti jesu mopedisti koji napadaju kao nevidljivi komarci... Osim toga, Trst više nije grad histerične jurnjave za trapericama i cipelama za novu sezonu, to je sada grad za šetnju i kavicu na giardinima.
Grad se je možda uljepšao i upristojio, a za nas, prezrene šćjave, pored granice se podigao novi kompleks jeftinjave. Pogurale smo se tamo s ostalim zamljacima i pokupovale sitnice za po kući, sto kila šečera, riže, ulja, čokolada i ostalih zaliha za slučaj novog rata i nismo dobile ivu jer je račun bio ispod 100 e. Nakrcale gepek, pustila sam majku da to uvježbano i stručno presloži, posloži, raspodijeli račune, da joj srce bude na mjestu i onda opet, sporednim slovenskim putićima nazad, na trenutak ponovile e jesam te... doživljaj na našoj granici, hvala im da još uvijek postoje i uredno ispituju što mi to imamo, tek toliko da ne zaboravimo kako je imati zabranjena i nedolična stvar, i onda opet starim puteljkom kući...
niš, samo jedan dan
Jutros me dočekalo lijepo iznenađenje. Hrvatski zavod za zapošljavanje isplatio je naknadu za dva mjeseca unazad sve odjednom i ja sam se na trenutak osjetila pravom bogatašicom. Onda sam otišla na taj isti zavod da mi udare pečat koji dokazuje da sam i ovaj mjesec živa i na raspolaganju. Gospodin na šalteru poslao me nakon pečatiranja u sobu 12 da mi tamo daju uvjerenje o naknadi. Prije mene se jedan drugi gospodin goropadio za šalterom, jer njemu nisu dali naknadu onoliku koliku su napisali, nego manju, jeboimonmater, pa su i njega slali u neku sobu.
Moja soba bila je zaključana, a gospođa iz susjedne sobe s otvorenim vratima, rekla je da je susjeda joj odnijela neke papire nekamo, nešto, pa da ju sačekam. Pa sam sačekivala. Srećom, postavili su stolice sačekuše, dvije stolice na deset vrata, obje prazne, hvala bogu. To je zato jer spadam u onu kategoriju ljudi koja ne upražnjava narodni običaj odrađivanja obaveza čim prije, u cik zore. Pa se tako mogu nonšalantno šetati polupraznim hodnicima, zajedno sa onih par luzera što ne ustaju prije dvanaest. Ionako smo besposleni, a zavod radi do tri i po.
Sjedila sam tako u dugačkom hodniku s mnoštvom vrata i divila se kako svi zaposlenici zavoda izgledaju zaposleno i čini se kao da svi imaju puno nekog posla. Osim one tete koju sam pitala za zaključanu sobu, ona je imala puno kose i vrtila je jedan uvojak. I čini mi se da joj je bilo vruće, ipak joj je soba na južnoj strani, nije laka, upeklo je danas.
Moja teta se, isto tako vidno zaposlenim i dinamičnim ubadanjem štikli u linoleum, vratila u zaključanu sobu nakon deset minuta. Pa je poslovično kopala po hrpici papira i tražila moje uvjerenje. Nije ga našla. Onda, uz ispriku, objasnila da uvjerenja od 15 veljače pa naovamo nisu još isprintana, zato jer nije bilo papira. I utješila me da je sve oke, ali samo, eto, da se isprinta. I da su ti printevi krenuli i da će sljedeći put kad dođem sigurno bit.
Ako im ne pomanjka boje za printer, valjda...
Ja sam se zaboravila sjetiti da je premijerka odlučila uvesti mjere štednje i barem se našaliti na njen račun. Nekako mi nije do šale u tim tamo hodnicima i sobama. Barem dok mi daju naknadu. Strogo pazim kako hodam, dišem i što govorim. Hvala i dovidjenja sasvim su dovoljno za dati od sebe.
I uvjerenje nije bitno sve dok lovuša sjeda. Nek si čuvaju papire. Spasimo šume. Zarobimo CO2. Nikad mi ta kemija baš nije išla, ali sad mi je baš zabavno slovkati te neke znakove.
I ošišala sam se danas.
Frizerka me pitala zabrinuto da li se itko raspituje ko me šiša, ali eto, oni koji me poznaju već su navikli, a oni koji me tek upoznaju, njima je valjda neugodno pitati. A ja baš volim izgledati asimetrično. I polupofarbano. I mladenački, tepam si sama sebi. I kao stara pankerica, rekao bi mužjak u nezaustavljivoj bujici svoje iskrene ljubavi i uvažavanja.
I poslije smo se posložili nas četiri ljudova i jedan pas i otišli trčit po šumi. Super trčim sa sporijima od sebe, sva sam si nekako super i haj. Otrčkali sat i petnaest minuta. Sve u komadu. Šuma je puna šafrana. Zrak još uvijek frižak. Aman taman lipote.
I Paprena me zvala da sutra dođem sastančit jer da ima posla ona viška i da zašto onda to sad ne bismo podijelili kad ima. Toliko čeznem za poslom da sam joj odmah objasnila da nisam ja sroljo bez alternative, meni zavod daje plaju! Možda bih mogla malo poraditi malo više na toj svojoj zahvalnosti. I na poslu svojem budućem. Slažem kockice a teške su mi kao kamenje od piramide. Nadam se da će i taj jednom posloženi posao biti isto tako postojan i svevremenski taft.
I sve oke, dobila sam danas svoju dozu endorfina, izbacila znoja, kupila kremu za vene, ima se, može se...
I primjetila sam i to danas, sve mi više ide na živce čitanje blogova onih ljudi kojima sve ide kako treba i koji nemaju nikakvih problema i koji pišu tako, samo da bi se hvalili i punili sebe sobom još više.
Fuj.
Ona je... ona je... ma ono...
Popularan je ovih dana Baretov spot o Jadranki. On tamo nešto nafiksano prtlja i petlja i bori se pritom sa vlastitim jezikom i mozgom i gravitacijom. Na kraju, u maniri uvježbanog birtijskog kronera zaključuje da je Jaca tuka. I onda sve to zajedno fejs generacija lajka i šera i posta i sva je sretna da postoji jedan roker Bare koji nema dlake na jeziku. I što se njemu sve to može tolerirati, jer, eto, kad se sve zbroji, nije on sav svoj, pa može takav govoriti svašta, a da to ispadne simpatično i baš slatko.
Lajkala sam nagonski nadrogiranog Bareta. Po uvriježenom difoltu lajkanja. I onda mi je to sve prošlo kroz glavu. Sav taj jad i nemoć koja se svela na lajkanje puknutog kronera. Koji fino pjeva i živi taj svoj život i samo tako oduzet usuđuje se reć što misli, a mi se usuđujemo to junački šerati i lajkati.
I onda... sva ta revolucija šetanja po gradu.
Podsjeća me sve to na onu basnu o lavu koji je nemoćan i umire, i onda dođe magarac i bojažljivoo ga šutne u slabinu, ili rebro, ili pod rep. Gdjegod, lav mu ne može ništa. I onda se tako izredaju svi šumski plašljivci koji su cijeli život bježali od lava i sad konačno došli na svoje. I onda bjesomučno lupaju umiruću zvijer. Lav umre u bolovima i ponižen. A umro bi, ionako.
Tako se to meni čini i ta naša "revolucija".
20 godina postojao je razlog za pobunu, 20 godina se kralo i sve radilo naopako, 20 godina se znalo, isto toliko se bojalo za vlastitu guzicu, toleriralo i šutilo i gledalo svoja posla i kralo se na sitno, naravno... sviraj da preživiš, kako ćeš drugačije, šute svi, šutimo i mi, kradu svi, hajmo i mi. Ali sad, kad zvijer umire jer više nema što jest, sad su se digli junaci i povisili ton.
I junački šeraju još jedan udarac beštiji na samrti.
Revolucija.
Rekao je mužjak da mi mora natočiti benzin. Jer sam nezaposlena i nemam para i nije u redu da si sama točam benzin kad dolazim njemu. Rekla sam mu da si tako neću nikad morat ni tražit posao, ako me bude tako tetošio. Pa se malo zamislio.
Onda sam odlučila, za doviđenja i rastanak sredit mu stan, pa krenula bjesomučno usisavat, prat podove, šparhet, robu, dvije pune, jednu polupraznu mašinu robe i jednu suđa, i onda se usred posla sjetila da, možda bih učinila veću uslugu ako dozvolim mužjaku i potomku da se sami uvježbaju čistit i spremat i pritom se pretvore u prave, sposobne i samostalne muškarčine. I sjetila se, lukavo, kako to samo pravi estrogenski mozak može, da bi mužjaku onda porasla cijena i da sigurno bi onda mogao mnogo birati na tržištu uspaljenih ženki. Bio bi onda skroz samouvjeren, samočistač koji dobro znade razliku između cifa i domestosa, osim toga što ima posao, i zna kuhati i opeglat si kragnu i spremit dijete za školu i ispravit mu zadaću. I ustvari, može sve sam i ne treba nikoga. Jebeno neodoljivo!
Ovako, da, sigurno će mi pomoći to što neće morat oprat pod tjedan dana. Skroz će postat ovisan o meni...
Isto kao što će njemu pomoć to što će me njegovo točanje benzina spriječiti od toga da si potražim nekog drugog točitelja. Kad već ne mogu naći posao.
I onda se krenem pitati, može li se razlučiti i odvojiti to koliko stvari mi drugima činimo iz ljubavi, a koliko samo iz straha i sebičnosti... onako, duboko dolje ispod svih tih slojeva nasmiješenih lica i dobrih namjera...
Dovuklo danas mladunče neku svoju dvojicu hahara da se igraju, pa su s vrata počeli svojim nemutiranim glasićima škripati vraaaataaa na ona nedovršena "srednjevjekovna" vrata, dok je mladunče istovremeno na svojem glasiću repetiralo cipeleee, cipeleee, SKINITE CIPEELEEEE, a ja sam baš fino mazala one ciglice u hodniku, pa su svi zajedno vikali cigliceeee, joj, pa vi ste prava slikaricaaaa, aha, pa su vidjeli gitaru u spavaćoj, pa su vrištali gitaaaraaaa, pa navalili na gitaru, pa udri lupat smoke on the water, svaku drugu notu falšu, pa su vidjeli prečku za zgibove iznad vrata od spavaće, pa je jedan ostao lupati po gitari, a ova dvojica krenula skakati na prečku, koju je mužjak, u svojoj mudrosti i praktičnosti, zakačio na dva i kusur metra visine, pa je ovaj najmanji i najćoraviji promašio prečku i upao meni u tanjurić s bojom, plastični, srećom, pa sam ljubazno uklonila sebe i tanjuriće iz hodnika, pa su jedva to dočekali i svo troje krenulli cičati i skakati na prečku, samo da pokažu jedan drugome kako oni to mogu dohvatiti, naravno, a mogu i napraviti po jedan zgib ako pritom stružu nogama po mojim slikarijama, jebemimsuncebalavo, pa su se opet vratili sebi, jedan navalio nazad na gitaru, a dvojica se latila mačeva, plastičnih, srećom, pa je onaj s gitarom zvao mamu na mobitel da joj pokaže kako je naučio svirati, pa joj je urlao u mobitel, jer ga nije čula, ili se odavno odlučila pravit ludom, a dvojica s mačevima su u međuvremenu evoluirala i prebacila se na komp i warcraftove, a ja sam do tad već emigrirala s lapom u kuhinju, prije toga stigla samo objasnit malom Slashu da mora napraviti bend i da mu super to ide, i u sigurnosti kuhinje me nije baš previše zarezivalo to što su se oni tamo skoro potukli, jer je netko nekog nešto slučajno, a nije htio priznati da jest, nego nisaaam, jesiiii, nisaaaam, NISAAAAAM, a onda još veća galama jer netko prohodao u blatnjavim cipelama, a nije smio... a onda su u najvećoj ciki i vriskovima, bogufala, otišli, i mladunče je potom šutke i u miru, kulturno i štreberski pomelo to blato i vratilo se svome warcraftu, i opet je zavladao posmrtni muk, mir, tišina i blaženstvo... pa je došao mužjak-spasitelj, pa smo jeli, pa je on pio čaj, pa je srao, pa se presrao, pa je shvatio da je pretjerao i da će zakasniti na trening od maloga, i onda opet navrat-nanos trčanje po stanu i oblačenje, a malom sve što je napameti jest kako se prije treninga dočepati kriške kruha i sira, ali ne bilokakvog nego tvrdog, s rupama, pa je zaboravio da su i njegove cipele blatnjave, pa ga mužjak, zaboravnog i neudovoljenog sprašio van iz stana, bez sira i bez rupa. I onda pomirljivo narezivao krišku kruva i sira tvrdog, sin je ipak jedan i jedini i nije u redu da ode nesretan trenirat, jelda, jeste. I onda odoše, s reketom i kriškom kruva i sira krutoga, bez rupa jebiga, i nadam se da su uzeli ključ od auta i da im ga neću morati bacati kroz prozor trećeg kata, ne bi bilo prvi, a ni drugi put ... i sad opet mir, blaženstvo... ciglice... razmišljam o svim prednostima svojeg usidjeličkog života, o razmaženosti vlastitih odluka, o dugom buđenju, rastezanju, miru i tišini, o dalekom, sad mi se čini melodičnom, zanovijetanju onog neuškopljenog mačka što dosadno arlauče i kruži po stanu, o onome kad ujutro skuhaš kavu i upališ teve i jednim oko pratiš neke tamo slike, drugim gledaš nebo kroz prozor, čekaš da ti se koščice poslože i da lagano odeš nekamo u dan i sve je tako mirno i na svojem mjestu... i onda opet važem o onom nečem kad ljudi govore kako moraš imati posao, stan, auto, obitelj, djecu, djecu, da, djeca su blago i o sjetim se svih svojih frendica, cimerica, friških majki, koje me već, eto, redom dvadesetak godina, na jedan te isti predvidljivi način, dosadno isto, kao da ih je netko na porodu lobotomirao, a onda na izlasku iz rodilišta uvalio pamflet sa tekstom kojeg moraju ponavljati, pa onda one sve redom, sa svojim, do koljena podočnjacima, odvaljenim trbusima i ustaljenim mirisom kiselog mlijeka, pokušavaju uvjeriti svijet da one nisu nafilane hormonima, nego da je njima konačno sad sve na svojem mjestu i da su najsretnije nego ikad, i da bih ja sigurno isto tako bila luda od sreće, ali da to nisu hormoni, ne, ne, one su skroz svoje, a to njihovo je sve nekako čudno i skoro pa božanski, i svaka na isti način otkrije toplu vodu i jednako isto pretvori se u jehovinog, roditeljskog svjedoka i onda krenu propovijedat..., pa vjerojatno za neke stvari jesi, za neke nisi, izbor je tu, vremena malo, jebiga, pokušavam naći neki racionalni razlog čemu to sve, pokušavam pronaći kompromis između opuštenog suživota odraslih ljudi i kaosa obiteljskog života... za neke stvari ili jesi, ili nisi. Valjda
Strpljivo svaku večer svjedočim još jednom ritualu pospremanja knjiga, pregledavanja zadaće, nagovaranju na kupanje, nagovaranju na lijeganje, nagovaranju na spavanje, jeben posao skroz, ne radim pritom ništa, ali osjetim silno olakšanje jednom kad se sve smiri i kad mogu zaleć pred teve. Grozno. Jebiga.
Večeras su me, ipak zeznuli i preskočili ritual. Dočekali budni jedanaest sati, a onda se dohvatili one izmučene gitare i namjerili se otpjevat mi pjesmicu za laku noć. Tu jednu jedinu kojoj ne znaju note, a teksta se jedva sjećaju, ali ajde. Naštimali se na kauč i krenuli. Obiteljski duet u pidžami. Zvučali su skroz promašeno i od sluha operirano i božemesačuvaj muzike. Ali, usput, bili su tako nekako slatki i neodoljivi. Skroz. :)