Jutros me dočekalo lijepo iznenađenje. Hrvatski zavod za zapošljavanje isplatio je naknadu za dva mjeseca unazad sve odjednom i ja sam se na trenutak osjetila pravom bogatašicom. Onda sam otišla na taj isti zavod da mi udare pečat koji dokazuje da sam i ovaj mjesec živa i na raspolaganju. Gospodin na šalteru poslao me nakon pečatiranja u sobu 12 da mi tamo daju uvjerenje o naknadi. Prije mene se jedan drugi gospodin goropadio za šalterom, jer njemu nisu dali naknadu onoliku koliku su napisali, nego manju, jeboimonmater, pa su i njega slali u neku sobu.
Moja soba bila je zaključana, a gospođa iz susjedne sobe s otvorenim vratima, rekla je da je susjeda joj odnijela neke papire nekamo, nešto, pa da ju sačekam. Pa sam sačekivala. Srećom, postavili su stolice sačekuše, dvije stolice na deset vrata, obje prazne, hvala bogu. To je zato jer spadam u onu kategoriju ljudi koja ne upražnjava narodni običaj odrađivanja obaveza čim prije, u cik zore. Pa se tako mogu nonšalantno šetati polupraznim hodnicima, zajedno sa onih par luzera što ne ustaju prije dvanaest. Ionako smo besposleni, a zavod radi do tri i po.
Sjedila sam tako u dugačkom hodniku s mnoštvom vrata i divila se kako svi zaposlenici zavoda izgledaju zaposleno i čini se kao da svi imaju puno nekog posla. Osim one tete koju sam pitala za zaključanu sobu, ona je imala puno kose i vrtila je jedan uvojak. I čini mi se da joj je bilo vruće, ipak joj je soba na južnoj strani, nije laka, upeklo je danas.
Moja teta se, isto tako vidno zaposlenim i dinamičnim ubadanjem štikli u linoleum, vratila u zaključanu sobu nakon deset minuta. Pa je poslovično kopala po hrpici papira i tražila moje uvjerenje. Nije ga našla. Onda, uz ispriku, objasnila da uvjerenja od 15 veljače pa naovamo nisu još isprintana, zato jer nije bilo papira. I utješila me da je sve oke, ali samo, eto, da se isprinta. I da su ti printevi krenuli i da će sljedeći put kad dođem sigurno bit.
Ako im ne pomanjka boje za printer, valjda...
Ja sam se zaboravila sjetiti da je premijerka odlučila uvesti mjere štednje i barem se našaliti na njen račun. Nekako mi nije do šale u tim tamo hodnicima i sobama. Barem dok mi daju naknadu. Strogo pazim kako hodam, dišem i što govorim. Hvala i dovidjenja sasvim su dovoljno za dati od sebe.
I uvjerenje nije bitno sve dok lovuša sjeda. Nek si čuvaju papire. Spasimo šume. Zarobimo CO2. Nikad mi ta kemija baš nije išla, ali sad mi je baš zabavno slovkati te neke znakove.
I ošišala sam se danas.
Frizerka me pitala zabrinuto da li se itko raspituje ko me šiša, ali eto, oni koji me poznaju već su navikli, a oni koji me tek upoznaju, njima je valjda neugodno pitati. A ja baš volim izgledati asimetrično. I polupofarbano. I mladenački, tepam si sama sebi. I kao stara pankerica, rekao bi mužjak u nezaustavljivoj bujici svoje iskrene ljubavi i uvažavanja.
I poslije smo se posložili nas četiri ljudova i jedan pas i otišli trčit po šumi. Super trčim sa sporijima od sebe, sva sam si nekako super i haj. Otrčkali sat i petnaest minuta. Sve u komadu. Šuma je puna šafrana. Zrak još uvijek frižak. Aman taman lipote.
I Paprena me zvala da sutra dođem sastančit jer da ima posla ona viška i da zašto onda to sad ne bismo podijelili kad ima. Toliko čeznem za poslom da sam joj odmah objasnila da nisam ja sroljo bez alternative, meni zavod daje plaju! Možda bih mogla malo poraditi malo više na toj svojoj zahvalnosti. I na poslu svojem budućem. Slažem kockice a teške su mi kao kamenje od piramide. Nadam se da će i taj jednom posloženi posao biti isto tako postojan i svevremenski taft.
I sve oke, dobila sam danas svoju dozu endorfina, izbacila znoja, kupila kremu za vene, ima se, može se...
I primjetila sam i to danas, sve mi više ide na živce čitanje blogova onih ljudi kojima sve ide kako treba i koji nemaju nikakvih problema i koji pišu tako, samo da bi se hvalili i punili sebe sobom još više.
Fuj.
Post je objavljen 10.03.2011. u 20:20 sati.