Popularan je ovih dana Baretov spot o Jadranki. On tamo nešto nafiksano prtlja i petlja i bori se pritom sa vlastitim jezikom i mozgom i gravitacijom. Na kraju, u maniri uvježbanog birtijskog kronera zaključuje da je Jaca tuka. I onda sve to zajedno fejs generacija lajka i šera i posta i sva je sretna da postoji jedan roker Bare koji nema dlake na jeziku. I što se njemu sve to može tolerirati, jer, eto, kad se sve zbroji, nije on sav svoj, pa može takav govoriti svašta, a da to ispadne simpatično i baš slatko.
Lajkala sam nagonski nadrogiranog Bareta. Po uvriježenom difoltu lajkanja. I onda mi je to sve prošlo kroz glavu. Sav taj jad i nemoć koja se svela na lajkanje puknutog kronera. Koji fino pjeva i živi taj svoj život i samo tako oduzet usuđuje se reć što misli, a mi se usuđujemo to junački šerati i lajkati.
I onda... sva ta revolucija šetanja po gradu.
Podsjeća me sve to na onu basnu o lavu koji je nemoćan i umire, i onda dođe magarac i bojažljivoo ga šutne u slabinu, ili rebro, ili pod rep. Gdjegod, lav mu ne može ništa. I onda se tako izredaju svi šumski plašljivci koji su cijeli život bježali od lava i sad konačno došli na svoje. I onda bjesomučno lupaju umiruću zvijer. Lav umre u bolovima i ponižen. A umro bi, ionako.
Tako se to meni čini i ta naša "revolucija".
20 godina postojao je razlog za pobunu, 20 godina se kralo i sve radilo naopako, 20 godina se znalo, isto toliko se bojalo za vlastitu guzicu, toleriralo i šutilo i gledalo svoja posla i kralo se na sitno, naravno... sviraj da preživiš, kako ćeš drugačije, šute svi, šutimo i mi, kradu svi, hajmo i mi. Ali sad, kad zvijer umire jer više nema što jest, sad su se digli junaci i povisili ton.
I junački šeraju još jedan udarac beštiji na samrti.
Revolucija.
Post je objavljen 09.03.2011. u 11:04 sati.