Imam toliko i toliko godina, završen fakultet i nezaposlena sam.
Zato jer su "oni" za to krivi trebala bih otić u prosvjede i reć im da su krivi, jebem li im milumajku krvavu kad mi ne znaju dati posao. Idioti!
Ehm.
Završila sam fakultet prije 16 godina.
Vratila se kući. Bila nezaposlena. Godinu. Dvije. Tri.
Radila u međuvremenu, na crno, naravno. Frustrirajuće poslove za lagano retardirane osobe. Imala svoj džeparac. I nula radnog staža. I visoku stručnu spremu. I nikakvu budućnost na vidiku.
Krenula tražit način da se ode van, nastavit školovanje. Nadogradit se. Obogatit se znanjem, za početak.
Jer u životu, ako želiš živjet pošteno od svojeg poštenog rada, kao što su nas lijepo učili, moraš se prvo školovat do beskraja. Napravit poštene temelje i to.
Prošla sam neki prijamni u Njemačkoj, zemlji reda, rada, discipline i nadasve željnoj moje pameti i talenta, i spremala se otić.
Nenadana obiteljska tragedija odgodila je odlazak na neodređeno.
Igrom slučaja, našli su mi konačno, taj posao. Preko poznanstva, naravno.
Moj prvi poslodavac bio je, tada uspješni poduzetnik. Reklo bi se, ono, srednji poduzetnik. Iza njega ostalo je kvrgavo djetinjstvo u siromaštvu, bez majke, s ocem alkoholičarem i prezirom ostatka suseljana. Jer kad si jadan, brižan i sirot, svi vole upirat prstom u tebe i činit ti vlastiti jad i bijedu većom od svemira. Nakon teškog djetinjstva, uspio je završit srednju školu i počet konobarit, a onda se sve okrenulo. Upoznao je tu svoju buduću ženu, koja je došla iz velikog grada, u velikom gradu bila je članica velike stranke i uskoro je počela organizirati humanitarnu pomoć za djecu i stradalnike rata. Bio je rat onomad u jeku, da.
Moj prvi poslodavac svoj je početni kapital, u našem novom kapitalizmu, stvorio na preprodaji ulja i šećera iz humanitarne pomoći.
I opet su suseljani upirali u njega, ali ovaj puta ga nisu ismijavali, nego samo bogobojažljivo šaputali da on ima jer je ukreja.
A on je imao novaca i dvije firme. I zapošljavao je svoje zavidne suseljane. Bilo je u njemu nešto avanturistički i puno povjerenja u ljude, jer se zadivljujuće uspio dovesti u situaciju da manje zna o svojem poslu, nego što su to znali njegovi zaposlenici. Što možda i nije teško izvesti kada zaposlenici imaju višu stručnu spremu od svojeg direktora.
Ali, to možda u nekim fantastičnim slučajevima i jest ta dobitna kombinacija. Radnici trebaju znati svoj posao, a vlasnik treba znat računat. I ako svak dobro radi svoj dio, dobro je svima.
Na čemu god se taj početni kapital temeljio. Čak i na ukradenom. Valjda.
Na prvom poslu potrošila sam šest krasnih godina života. Naučila puno. Što o poslu, što o ljudima. Najviše o poslu, ipak. Živjelo se dobro, iako prijavljena na minimalac, putovala sam okolo, a onda digla kredit, kupila auto. Moglo se je, život s roditeljima ne nosi neke posebne troškove.
Nakon tog krasnog perioda opuštenosti i uživancije, odlučila sam samoj sebi priuštiti nove izazove, ponuditi svoje silno znanje i iskustvo i odseliti u veći grad. Nije to bio neki problem, mnogo se je poslova nudilo, samo je trebalo javljati se na oglase. Uspjelo mi je odlučit se nakon mjesec dana potrage.
Moja nova šefica bila je luda žena. Imala je valjda neki manično bipolarni poremećaj uz stalni osjećaj proganjanja i ugroženosti, nešto tako neopisivo i zastrašujuće da to razumiju samo oni koji su kod nje radili. A bilo nas je. Izmjene kao na traci. Kako se koja lutkica nakon mjesec dana uporabe izraubala, tako bi došla nova. Lutkice smo bili mi, a ja sam samoj sebi mjesecima morala opravdati zašto sam ostavila krasan posao i postala podstanar s još uvijek važećim kreditom na auto. Sve to da bih se, iz opravdano karijerističkih pobuda, uvalila u posao, koji se svaka tri mjeseca produžavao novim ugovorom. I tako u beskraj.
Otrpila sam mobing. Otplatila auto. Navikla se na ludilo. Izdržala dvije godine. Upoznala puno ljudi. Naučila puno o ljudima, malo manje o poslu.
Zaključila da nikad više neću dizati kredit, osim ako nekome o tome život ovisi. A jadan li je taj netko kome život ovisi o kreditu, najjadniji.
U ono vrijeme se još uvijek mogao naći posao, ipak, trebao mi je odmor, i sljedeći je posao već bio daleko ispod mojeg ranga znanja, ali nije me više bilo briga.
Potrošila sam do tada već osam godina svojeg života radeći prijavljena na minimalac, bez ikakvih beneficija, a zadnje dvije godine uz sasvim pristojan psihoteror. I sasvim mi je bilo svjedno kamo ide moja "karijera" i ima li više smisla oko toga se živcirati. Sve što je imalo nekog smisla, bilo je naći normalnog šefa, s kojim se može normalno popiti kava. Za minimalac. Zakurac. Nema veze, samo da djeluje normalno.
Treći posao razlikovao se po tome što je poslodavac našao mene. Osim toga, radilo se opet o poduzetniku, srednjem poduzetniku. Poduzetnik treći imao je takodjer jedva završenu srednju školu. Ako. Bio je, uglavnom, samouk i inteligentiji od našeg poduzetničkog prosjeka.
Ja sam njemu isto tako djelovala obećavajuće, pa je odlučio udijeliti mi prostor kojeg je imao u gradu i u tu svrhu otvoriti novu firmu. Mene stavit kao glavu i rep iste. Pa smo se onda svađali oko boje zidova, vizualnog identiteta i drugih sporednih stvari oko kojih budale zapinju. I vjerojatno, najviše radi neusklađenih vizija. On je planirao zaraditi novac, a ja sam planirala raditi lijepe stvari kojima će se ljudi diviti. Jer je to ono što znadem raditi.
Onda me je šef naučio kako, ustvari, treba raditi.
Šef je poznavao cijeli grad i tkogod želi biti uspješan treba poznavati cijeli grad, pogotovo one gore. I biti dobar s njima. Pa me upoznao prvo s tetom koja radi u gradu visoko gore i zadužena je za nešto.
Teta gore dala nam je prvi posao. Samo nama, naravno, jer oni drugi koji su se javili, bili su strašno skuplji. I jer nitko u tim firmama se nije sjetio provjerit da li su ikad oni radili neke ponude. Mi smo na posao napumpali cijenu, pa brat bratu, pet puta. Odradili smo posao dobro, svi sretni i zadovoljni. Nama je grad onda dao pare, a šef je 15% odnio teti gore da joj se zahvali.
Poslije je opisivao kako teta znade uskladiti pokret u zglobu sa suptilnim smješkom, tako da jednostavno ne vidiš kad je ta kuverta skliznula u ladicu. I da ni u jednom trenutku nije ni hinila da joj to ne treba, ni da neće.
Eto, tako se radi taj posao.
U jednom spretnom zamahu, imali smo lijepu zalihicu na računu. Dovoljnu za plaju i doprinose i sve što treba za dva mjeseca.
Svi sretni i zadovoljni, ja sretna i dalje na svojem minimalcu, a sretna i napirlitana teta, koja visoko gore već godinama sjedi na visokoj gore grani, prijavljena na maksimalcu, zavidne plaće, i eto, samo joj kćer malo fali, jer eto, mala je na studijama negdje vani, nije laka, treba to platit, ali neće njeno dijete ostat u ovoj ušljivoj zemlji, ali dobro je, teta ne skida smiješak s lica... nitko joj ništa neće, jer i njeni kolege tako rade. Svi gore tako rade. I oni dolje tako rade.
Tako se to radi.
Onda smo tako životarili, u saznanju da za svaku poduzetnost treba koja godina, dvije, da to krene, ali i ako je frka, uvijek se možemo spasti onima gore koje znademo.
No, onda je došla kriza.
Prava kriza je ona koja je došla tamo, direkt onima gore, odjednom je presušila upravo ta fontana blagostanja. Šef je rekao da je to sve gotovo i u kurcu, jer kad oni gore više nemaju, onda ni za nas dole neće bit. I onda je rekao da mi skroz prepušta firmu i da radim što hoću i da mu je svejedno na koliko se prijavim, ako si to mogu priuštiti. On je imao drugu firmu za briganje.
Tako sam postala kvazi poduzetnicom. Sa firmom koju nisam željela, poslom s kojim sam se mučila, u zemlji koja je baš odlučila da je 23 puno ljepši broj od 22.
Olakotna i otegotna okolnost bila je ta što sam bila jedina zaposlena, barem se nisam morala brinuti za druge, ali, opet, jedna ruka napravi manje nego dvije. No, za dva para ruku nije bilo mjesta.
A za mene jednu, prometa je bilo sve manje.
Agonija propadanja trajala je mjesecima. Svaki mjesec bio je nekako na jedvite jade savijen i zakačen za onaj prethodni i nosio je sa sobom samo nadu da će sljedeći biti bolji. Svaki sljedeći bio je gori. One firme s kojima smo uspješno i bez plavih kuverti radili, redom nisu mogle platit svoje dugove, nudili su mi vrata, stolice, cijevi, radijatore, sve samo da se to nešto zatvori, s nekima se nešto kemijalo, no jebeš ti tu kemiju kad ne vrtiš novac nego radijator .
Grad, tamo visoko gore, onaj u kojem su sjedile ušminkane tete s debelim guzama i dijelile pravdu i uzimale sebi, čak je i on bio dužan i jedva rješavao svoje dugove. Sve više, dalje i naprijed bilo je taloženje frustracije na frustraciju.
Nikad si nisam mogla priuštiti prijavit se na više od minimalca. Ni u vlastitoj režiji, raspolagajuć svim novcem. Ne bih inače mogla platit struju, telefon, knjigovođu, pdv, popravke strojeva. A sebi sam plaju uredno davala zadnju, nakon što bih se riješila svih računa.
Odlučila sam tako zadnji si puta dati plaću, koja se je već ponizno spustila na 3.000 kn, i zatvorit firmu dok je još sve bilo na nuli. Da ne ostane dug. Nego sve čista savjest i ljubav.
I to nešto čime su nas dojili, a mi, neki bedaci, slušali.
Sad sam opet nezaposlena.
Iza sebe imam završen fakultet, 11 godina staža rada prijavljenog na minimalac.
Dobivam naknadu, i uopće se ne sramim bit nezaposlenom i dobivati naknadu. Svoju naknadu smatram zarađenom. Barem nešto za tih 11 godina. Parmjesečna penzija. Penzija će mi svakako biti manja od ove naknade.
Ispred sebe ne vidim ništa posebno. Živim od dana do dana, živim lijepo i opušteno. Nemam kredita. Nemam obitelji svoje. Nitko ne ovisi o meni, niti ja ovisim o nečemu.
Radim opet na crno. Gdjegod i kadgod stignem. Sad je lakše, imam znanja i iskustva.
Pokušavam razmišljati o otvaranju firme, ali od takvih misli moj odraz u ogledalu postaje magareći.
Radit ću i dalje na crno. Sve dok ne potrošim tu godinu prava na zdravstveno, a onda ću se nadati dobrom zdravlju. Kao i do sada.
A što se tiče likova iz moje priče:
prvi poduzetnik koji je krenuo od preprodaje šećera je bankrotirao, jer se u vrijeme optimizma optimistički uvalio u prevelike kredite,
druga poduzetnica takodjer, ubila se kreditima za uređenje i blagostanje,
treći poduzetnik bio je dovoljno mudar da sve što zaradi ne baca naokolo i sad živi od kamata.
Nitko od ta tri moja praščića ne radi. Mislim, prvi i drugi pokušavaju raditi, ali sve što im se događa jest da tonu svakog dana u sve veći minus. To nekako ne mogu nazvati poslom...
Eto, ne radim ni ja. Osim na crno. Od jutra do mraka. Čak i više nego prije.
Na oglase se više ne javljam. Jer ih više nema. Osim nekih tamo u Subotici i Beogradu, ali dok se odnosi srede i dok ekonomska računica konačno preraste nacionalnu glupost, za mene će biti prekasno. Mogu prosvjedovati radi toga. Mogu sjest i plakat. Mogu svašta.
Razmišljam ponekad o otvaranju vlastite firme.
Ali, jebiga.
Post je objavljen 24.03.2011. u 09:45 sati.