Svaka godina ostavi u sebi neke tragove, tragove vezujem za neke izbočine i onda ih povezujem s datumima i onda tako zavezane prizivam iz tame zaborava. Što je to netko rekao, učino da se promijeni, uništio, stvorio, koliko smo godina zajedno, kad smo si rekli onu neku riječ, kad smo se posvadili na mrtvo ime, kad smo ime oživili, i na kraju, ipak rijetko pamtim datume, sjećam se samo godišnjeg doba i okvirno mjeseca. I ne volim godišnjice. Ni mjesečnice. Samo volim računati, i tu i tamo otpuhnuti, kao johohoj.
Kao, lani na Uskrs sam prvi puta posjetila mužjakov teritorij.
A sad, Uskrs se računa tako da se broje mjesečeve mjene, pa ekvinocij, pa nedjelja, taj usrani Uskrs nikad ne pada na isti datum. Pa se događaja oko Uskrsa sjećam kao nečega u proljeće u rasponu od trećeg do petog mjeseca. Ili bilo je to ono jednom oko Uskrsa, tko će ga znat kad točno. I tko će pamtit kad je točno lani bio Uskrs.
Pa se ti pouzdaj u pomične praznike i te neke nestabilne stvari.
Ovog Uskrsa, koji mi, otkad ne radim, ne znači ništa više od običnog vikenda u kojem ne mogu kupiti kruh, a nekad je taj neradni ponedjeljak značio tako puno, puno, puno, sveti ponedjeljak, daklem, ovo neko doba proljeća ostat će zapamćeno po tome što sam upoznala roditelje. Ne svoje, njegove. I oni mene. Pa su odmah procijenili da sam premršava i odlučili me utovit da nabubrim i zalit da porastem. Zalijevali me malo crnim, malo bijelim, a ja sam sve poslušno polokala i sjetila se prekasno kako majka od Nemeša ne voli Marijanu jer je žgoljava alkoholičarka i ne zna kuhat. No, vina su bila dobra. I roditelji dragi i smišni. Iako mi se čini da je roditelju na kraju bilo ža` što mu nisam ostavila malo više onog slatkog bijeloga, ali eto... mladi, pardon, mlađi ljudi bolje podnose alkohol od starijih, pa prema tome...
Osim što je ovogodišnje obilježavanje uskrsnuća obilježio trenutak suočavanja s precima, ovu je svetu nedjelju svojim odlaskom obilježio i swami. Nije više snami. Iako dugo nisam bila kod njega, iako znam da sam u onoj skupini koja s pravilima i izdržavanjem istih nije baš na ti, nekako, nedostajat će mi to jedno mjesto, na koje sam uvijek računala da mogu pobjeć kad jako zaboli. I nije isto to kad pobjegneš tamo u svojoj glavi ili kad odneseš cijelo tijelo, ne može to biti isto.
Jedino što me ispunilo na trenutak, jest spoznaja da sam u cijeloj toj gunguli od života, iskoristila barem tu priliku da upoznam taj svijet i da barem u tom slučaju ne mogu žaliti za propuštenim. I što, ako niš drugo, ostalo je to jedno svjetlo mjestu u mraku od sjećanja na koje se uvijek mogu, kad ovdje postano malo precrno, barem u mislima sakrit. I, to je to...