To kad uđem u aktivni mužjakov svijet, to je njemu super. Valjda. Stan mu se očisti, roba opere, tržnica obavi, mladunče zabavi, pa se barem po pitanju kućanstva i domaćinstva i ostalih žemskih stvari ne mora brinut.
Osim toga, postoje ti neki trenuci, te školske slobodne aktivnosti u kojima dobije i malo seksa, a ponekad se dočeka i kasni noćni sat kad se sve smiri, e da bi se dobilo isto, ali ovaj puta bez vremenskog ograničenja. Odricanja su, u drugom slučaju, samo u audio-vizualnim efektima. Mrak i pšššššt.
I onda, vidimo se tih par sati dnevno, smješkamo, počeškamo u prolazu, ispod stola, i sve je onda u mužjakovom svijetu na svojem mjestu. Posao, dete, žemka, sve je na dohvat ruke i pod kontrolom.
Moj majušni svijet stoji onda sa strane. Parkiran ispred zgrade, posložen u torbi, u očekivanju novog pokreta. Moj svijet je malen i lagašan, u njemu su dovoljni samo jedan mali auto, laptop, fotoaparat i planinarska oprema. Da se možemo selit, da se možemo spojit sa svijetom, radit, slikat, trčat i popest na planinu. I onda se mi tako seljakamo od grada do grada. U svakom gradu živimo jedan drugi svijet. I u ovom gradu imamo dva svijeta. Svijet s mladunčetom i svijet udvoje. Različiti su. Kad je mladunče na prvom mjestu, onda mužjak potone i postane neki drugačiji, neki tamo između posla i domaćih zadaća i planova i problema. Kad mladunčeta nema, onda ja zauzmem njegovo mjesto i onda se mužjak brine oko mene. I onda se čudim zašto, pobogu, ljudi ikad požele odrasti i imati svoje mladunce. I nikad više nemati onda vremena. Osim tu i tamo, u nekim čudnim intervalima koje pohotno potroše na seks.
Onda, kad sam u drugom gradu, tamo se mužjak preseli u mobitel, a ja sa sobom i dalje imam laptop, fotoaparat i planinarsku opremu. U trećem gradu, isto. Ali tamo sam najmanje. Ne volim baš treći grad.
Ali kad se sve zbroji... nikome nije baš jasno zašto se do sada nisam već mužjaku uselila i zašto već nismo započeli... ono što, od milja zovu zajedničkim životom. Kad već, ionako, nemam ni stalni posao, ni stalno mjesto boravka, ni plan, ni viziju, ni prošlost, ni budućnost. Nikome nije baš jasno kako to auto, laptop, fotoaparat i planinarska oprema mogu biti dovoljnim. I zašto je toliko bitno imati backup plan. I to nešto pokretno i posloženo tako da ne izgleda kao oslonac, ali ipak veseli.
E, pa, neznam zašto. Ali sigurno postoji neki razlog...