Moglo bi se reći da sam do puberteta bila jedno sasvim normalno, sretno dijete. Dijete, ne curica. Sasvim sam normalno i spretno mogla se popest na drvo, sasvim sam normalno i spretno igrala nogomet, lopova i žandara, indijanaca, graničara i sasvim sam normalno i spretno mogla ulovit i namlatit svakog uljeza na svojem teritoriju. I sve je bilo super i pod kontrolom.
A onda je došlo to zlo.
Prvo su mi narasle sise. I to preko noći, i to do broja takvoga, da od svoje 12-te godine nosim na njima strije kojima se diče samo iskusne majke. Nije im bilo pomoći. Ni jedna krema ne pomaže jednom kad koža pukne. Ali to i nije toliko bitno. Bitno je da radi njih više nisam mogla trčati. Jer su stalno neurotično skakale u nekim svojim smjerovima, i jer su svi u njih buljili i jer je to bilo urnebesno smiješno. Još uvijek sam onda mogla ulovit i namlatit svako cerekalo, ali nije to više bio gušt. Trčat naokolo sa tim smiješnim izraslinama. I nije više bilo ni zgodno hodat naokolo, jer su one i dalje skakutale i ljuljuškale se, a najviše ih je radovao direktan vjetar koji bi od majice napravio drugu kožu, a sve na radost slinavih pubertetlija koji nikad nisu znali sakrit ono nešto između poruge i divljenja, a sve uz pratnju razrogačenih usta i proširenih zjenica. Nikad ništa nisu znali sakrit. Šupci.
Pa sam onda počela mrzit. Prvo sam zamrzila njih, obadvije, lijevu više jer je malkoc veća, a onda sam zamrzila ljeto. Jer nisam mogla nigdje naći toliko čvrstu vreću koja bi mogla odoljeti direktnom maestraliću. Pa sam zato prestala izlaziti van. Zabila se u kuću, a u to doba nije bilo ni mobitela, ni interneta, samo televizije. Preko dana bih onda spavala, a noćima se družila s mtv-jem. Pored televizije nije se moglo radit ništa pametnog nego uživat u blagodatima prehrane, a nekretanje i prežderavanje vodili su samo jednom - nekontroliranom rastu i daljnjem pucanju zbunjene kože.
Sve je onda izmaklo kontroli. Gledala sam ponekad tužno u fotke svojeg, nekad vižljasto dječje/dječačkog tijela glatke kože, a sad, nešto izobličeno, s oteklinama, s jastučićima, s prugama i svim tim nečim na što su drugi običavali sliniti, a meni se gadilo. Jer nisam više mogla potrčat, skočit, učinit ništa, a da se pritom nisu pojavili neki smiješni cunamijići po tom novom tijelu, koje nikad nisam tražila ni željela.
Onda smo se neko vrijeme, nekih kriznih godina, borili, tijelo i ja. Preko tjedna bih ga izgladnjivala, a ono je stalno prizivalo slike pečenja i slatkiša i vikendom bi nadoknađivalo svoju muku. Mrzilo me, vjerojatno, isto kao i ja njega.
Ja sam se i dalje povlačila. Iz svega, nigdje nije bilo kontrole i nigdje nije bilo smisla. Prvo sam popustila na tjelesnom. Uvijek sam tamo na onoj atletici bila prva, ali sad sam odlučila da jebeš to, da je baš super da se svi dogovorimo i zajedno prođemo kroz cilj, nego da se pravimo važni kroz te neke glupe trke. Sve su se trapave žemske složile samnom, osim jedne koja je htjela vidjet koliko ona može. Pa me profa poslije oribao da šta izvodim. Izvodim pubertet, eto šta. Mrzim sise i mrzim cijeli svijet. Poslije sam nastavila popuštati u svemu u čemu sam trebala dokazivati koliko sam bolja i spretnija od drugih. Sve je postao besmisleno.
Jednom mi je mužjak pričao kako je s ulaskom u pubertet njegov svijet postao pun boja, oblika, mirisa i veselja. I da se od tog doba osjeća kao netko tko uživa u cijelom tom raju.
Meni je baš do tog doba sve bilo super i krasno. A onda me netko preselio u horror priču s mlitavim tijelom i čudnim kukovima. I tim neki bolovima i krvarenjima.
I onda, sranje.
Život odrasle jedinke u svijetu opsjednutom sve nekim stvarima koje je nemoguće shvatit, a još nemogućije prihvatit.
Sad, u doba neke pripreme za menopauzu, ponovo trčim. Smislili su neke čvrste grudnjake u kojima sise ne mlataraju baš tako sumanuto kao nekad. A i više je i njima dosta tog skakutanja, najradije bi se spustile do trbuha i malo odspavale. E, neš sinko, sad im uzvraćam istim terorom. I pijem one neke nadomjestke da ne otiču i ne bole onih dana kad treba krvarit. A i ne rastem više onako na sve strane, sad je sve stalo i polagano se usukava samo u sebe... pretvaram se u suhu smokvu, konačno.
Ipak, još uvijek se one ne daju, još uvijek glasno viču i svaku malo iskoriste gužvu i onda se ozbiljno zabulje u nekog kroz sve slojeve majica, maja i džempera. Oni hrabriji priznaju da ponekad zamišljaju kako grickaju te bezobrazno napadne bradavice, oni manje hrabri se samo glupo smješkaju.
Mene boli briga više i za njih i za njihove obožavatelje. Ponekad mi ih bude žao, to da su prošle skrivane i posramljene kroz cijeli život, to manje-više, ponekad mi je žao da nisu nikoga nahranile i da su stvarno cijeli život bezveze bile tako bezvezne privlačne i opisivane lijepima. I tako neprihvaćene od strane mene. Tužno. Smiješno.
Mah, glupost...
Post je objavljen 17.05.2011. u 14:39 sati.