Kad živimo tako odvojeni svaki u svojem gradu, mužjak me obavezno zove svako jutro. Da ubije vrijeme do vlaka, autobusa, tramvaja, posla, kako koji dan. Ili zove u panici jer ne zna koliko se žute čarape slažu sa sivim cipelama. Pa onda moram bunovna objašnjavati kako da najbolje dozna. Fascinantno je to. Da netko tko zna objasniti fuziju atoma i mnoge zakučaste stvari, ne zna složiti čarapu sa cipelom i košuljom. Ne znamo svi sve, valjda, ali opet. Slatko je mužjaku posložiti čarape. Kad već ne zna.
Toliko o pekmeženju.
Tlak je nizak i muči me vrtoglavica. Ne znam da li je to zato, kao i da li je muči prava riječ, jer me ustvari baš veseli taj osjećaj ljuljanja, podsjeća me na ljulje i ringišpil, ali kažu da nije dobro. Valjda bih se trebala pripaziti i strahovati. Loše je to što mi prođe cijeli dan u tom nekom ljulja stanju. A tek se navečer razbudim. Kad malo zafriška. Ili kad se ti štapići u glavi konačno odluče uspraviti. A onda se pametno odlučim natjerati spavati, ipak, jer noć je za spavanje, dan za djelovanje.
Pa ležim tako i vrtim se i čekam dok se nebo ne zasvijetli i tu mi nekako uspije utonuti u taj čarobni mrak.
A onda me mužjak budi, jer dan je nov, ptičice se dernjaju, a čarape su svakojakih boja.
Post je objavljen 25.05.2011. u 23:37 sati.