Don Blog

30.08.2009., nedjelja


KOMEMORACIJA BILAJSKOG I BIBLIJSKOG "GLAVOSJEKA"
Kako je obilježena 18. obljetnica napada na gospićko prigradsko naselje Bilaj i koje je značenje obrane toga mjesta, Gospića, Like i Hrvatske

U Bilaju, mjestu blizu Gospića, na blagdan Mučeništva Sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza, dvjema je komemoracijama i svetom misom obilježena 18. obljetnica napada na to prigradsko naselje. Naime Bilaj i Ribnik su u rujnu 1991. godine bili privremeno odsječeni od slobodnih područja, ali uporna obrana domaćih ljudi zajedno s hrabrim dragovoljcima s područja Rijeke i Zagreba održala je taj prostor slobodnim do konca rata.

Budući da su upravo na "Glavosjeka" pale prve granate po mjestu, a odmah je bila i crkva srušena, mještani su se za vrijeme zračne opasnosti sklanjali u pećinu pored crkve ter su u njoj također slavili svetu misu. Za sjećanje na te dane svake se godine na tome mjestu slavi euharistijska žrtva, a prije toga se na dva mjesta obavlja komemoracija. Tako su i spomenutog dana, najprije na mjestu pogibije šestorice riječkih dragovoljaca, pripadnika 29. riječke satnije, vijence i svijeće položili predstavnici Županije, Grada i braniteljskih udruga, a potom sam ja zajedno s mjesnim župnikaom vlč. Zlatkom Sušićem predvodio molitvu.

Mještani Bilaja i Gospića svake godine dolaze iskazati pijetet poginulima na bivšoj prvoj crti bojišta gdje su Elio Vlah, Boris Antolos, Enes Handžar, Ive Stipanović, Mladen Šebalj i Žarko Fatičić ostavili svoje živote. Komemoracija je potom održana na mjesnom groblju u Bilaju, podno zajedničkog križa i ispred spomen-ploče s uklesanih 320 imena žrtava Bilaja i Barleta, koje su tijekom II. svjetskog rata i nakon njega pogubile četničke i partizanske jedinice.

Potom je koncelebrirana sveta misa, umjesto ispred pećine-kapelice Sv. Stjepana, zbog lošeg vremena održana u župnoj crkvi Sv. Jakova apostola. U nastavku ove vijesti prenosim cjelovitu svoju propovijed ter dodajem samo da su uz brojne mještane ovoj komemoraciji nazočili branitelji s područja Like, Rijeke i Zagreba, kao i visoki predstavnici Ličko-senjske županije, Grada Gospića i članovi udruga koje su proistekle iz Domovinskog rata. A poslije mise u župnom je domu nastavljeno druženje uz blagovanje svega što su pripremili ljubazni domaćini.


PROPOVIJED
Čitanja: Jr 1,17-19; Mk 6,17-29

Braćo i sestre, upravo smo čuli evanđeoski izvještaj o tome kako je Ivan Krstitelj završio svoj ovozemaljski život. Kao pravi mučenik, Ivan je glavom platio vjernost Kristu. Možemo reći također da je Ivan svjedok ljubavi za Krista i njegov Križ, jer je dao život za Onoga koji je završio na križu. Naime, Isus nije htio sići s križa, kad su mu na samom kraju to ponudili, nego je na križu umro i time nam osigurao pobjedu. Zato križ nije znak smrti nego pobjede, uskrsnuća, nade, ljubavi.

Današnje prvo čitanja vraća nas u daleku prošlost, u vrijeme proroka Jeremije - na početak 7. st.pr.Kr. Bog poziva proroka Jeremiju da stane u obranu njegova Izabranog naroda. Mi se obilježavanjem obljetnice početka terorističke agresije na Bilaj i Gospić, kao i otpora koji je značio početak pobjede, također vraćamo u prošlost. Sjećamo se i kako je jedna obična mala pećina bila veliko sklonište narodu.

Dragi vjernici, simbolika PEĆINE (odnosno spilje, što nije isto) vrlo je različita u raznim civilizacijama - ima pozitivno i negativno značenje. U svakom slučaju, zanimljivo je da je Isus rođen u pećini u Betlehemu, a u pećinu je bio i pokopan - no iz nje je uskrsnuo! U povijesti ljudskog roda pećina je i prva čovjekova nastamba. Zato je izlazak iz pećine također simbol kultiviranja čovjeka. Možemo čak reći da je taj izlazak iz pećine ujedno čovjekov izlazak iz civilizacijskog mraka i ropstva - kao iz tamnice. Zato je i položaj hrvatskog naroda u bivšoj državi bio kao život roba u mračnoj pećini, tj. u tamnici. Stoga je ironija sudbine da su se Hrvati morali sakriti u pećini kadu su granate bivše države trebale skratiti za glavu njih i novu hrvatsku državu.

Braćo i sestre, često čujemo kako je nepotrebno vraćanje u prošlost. Ali "memoria historiae", tj. povijesno sjećanje, uvijek je aktualno, ali svaki oblik sjećanja nije uvijek koristan. Dakle, ono može biti:
1. nostalgično vraćanje u ropstvo prošlosti, ili
2. slavljeničko sjećanje na heroje prošlosti - kako nas je poučio papa Ivan Pavao Drugi preporukom da popišemo svoje mučenike (mi smo ga ozbiljno shvatili pa im odajemo štovanje gradnjom Crkve hrvatskih mučenika)!

A na onaj prvi oblik podsjeća nas je jedan stari fenomen - to je "egiptonostalgija" Izabranog naroda u slobodi pustinje nakon izlaska iz egipatskog ropstva. Gunđali su u recesiji i krizi vode i kruha: "Prije je bilo bolje. Bilo je svega, nikad nismo bili gladni, nitko nije kopao po smeću. Drug Faraon je znao držati bratstvo i jedinstvo između Egipćana i nas Židova i svih naroda i narodnosti u Egiptu! Sve narodne neprijatelje lijepo je slao na Goli otok!..."

Danas se i u Hrvatskoj čuje pitanje razočaranih: "Zašto smo se mi borili?" To je vrlo površno pitanje! Neki su razočarani u državu. Ali moramo znati da nije (jedini) cilj DRŽAVA, nego - najprije sloboda, a onda država. Hrvatska država je sredstvo za neke druge važne ciljeve. Njome je - ovo je važno - u posljednji tren spašen "naš nacionalni PZO" - hrvatski ponos-zajedništvo-optimizam! Dakle, država je stvorena u zadnjem trenutku prije duhovnog i moralnog sloma i prije novog velikog raseljavanja naroda - što bi bio kraj Hrvatske. To nam tumače i stihovi iz pjesme Dražena Žanka: "Raselit nas triba, da nas manje ima. 'Nisu tu ni bili' - tad će reći svima!"

Međutim, danas, nakon 15 godina života u slobodi i 20 godina od početka borbe za slobodu, bitno je shvatiti da rat nije gotov. Naša borba se nastavlja - duhovna, medijska, demografska, kulturna...! Neće nam nitko drugi riješiti naše probleme ni obaviti naše poslove! Činjenica je pak da se brzo umaramo, da nemamo koncicije - zato je glupo misliti da išta možemo bez Boga i Božje snage. Upravo zato je neshvatljivo da su nedjeljom disko klubovi i lovačke čeke posjećenije od naših crkava. Zašto je nekima izležavanje ili lov važnije od molitve i mise u crkvi? Pa svi zajedno, mladi i stariji, trebamo zahvaljivati za darove slobode i moliti snagu za napore koji su pred nama! Ponavljam - novi izazovi su pred nama: vjerski, politički, ekonomski... Već su napisani školski učbenici za povijest Balkana. Dakle, kao u komunizmu, opet će se u našim obiteljima morati učiti istinita povijest da se ne zaboravi kako je doista bilo. Očito je da nas moćnici ovoga svijeta stalno vraćaju u prošlost.

A zašto nam se to stalno događa? Među ostalim i zato što nas ima samo 4 milijuna, a treba nas barem 20 milijuna da bi nas tzv. veliki svijet uvažavao. Zato se treba vratiti životu: naše obitelji moraju hitno izići iz "demografske pećinske jame", a mladi - iz mraka disko-pećina s drogom - moraju izići na svjetlo dana na hranu Riječi Božje! Bez toga, braćo i sestre, uzalud će nam biti gunđanja i mrmljanja zbog "rasprodaje Hrvatske". Jer Bog već u Starom zavjetu upozorava: "Došljak koji bude u sredini tvojoj uzdizat će se nada te, a ti ćeš padati sve niže i niže. On će uzaimati tebi, a ne ti njemu; on će biti glava, a ti rep" (Pnz 28, 43-44).

Na kraju, koja je poruka blagdana mučeništva Sv. Ivana Krstitelja? Od samoga početka uz povijest Crkve ide usporedno povijest pokušaja odsijecanja Glave Crkvi, tj. skidanja križeva iz javnosti i uklanjanja Krista iz srdaca ljudi. Danas možemo to reći i ovako: i skidanje križeva u civilizaciji pokušaj je vraćanja kulture na razinu pećinskog čovjeka. Jer u starim spiljama su samo slike lova! - a u današnjim i političkim i "zabavnim pećinama" je slično: samo erotski lov i "lova"! Zato moramo biti mudri! Biti danas mudar znači najprije sve to uočiti. A mi smo često slijepi: bučno reagiramo kad netko skida raspelo, a šutimo iako se već 20 godina kroz zabavu i sve medije ubija Boga u srcima i dušama sviju, a posebno djece i mladih. Jer kad se čovjek pokvari, on će na kraju sam skinuti raspelo...

Dragi vjernici, Isus je ukopan u grob koji je sličio na pećinu - Židovi su mislili da je to kraj, ali On je uskrsnuo. Simbol kršćanstva nije grob, nego KRIŽ! Zato je i sin Sv. Jelene Križarice, Konstantin, u noći prije presudne bitke i pobjede 312. god. vidio KRIŽ i natpis: "U ovom ćeš znaku pobijediti!" Zato su i naši branitelji u rat pošli s križem na krunici.

A što ćemo učiniti mi danas? Nije dovoljno staviti križić oko vrata i krunicu na retrovizor! Braćo i sestre, mi moramo NA SEBE STAVITI križ života po Evanđelju, dakle ŽIVJETI po Kristovoj nauci. Jedino tako ćemo pobijediti! To znači također da se moramo postaviti proročki poput Ivana Krstitelja. Na njega se odnose i riječi proroka Jeremije iz prvog čitanja: 'Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, k'o zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova... I borit će se s tobom, al' te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim,' riječ je Gospodnja" (1,18-19). (Bogu hvala!) Amen.

- 18:40 - Komentari (76) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.