26.07.2008., subota
CRNA BAJKA I LUDO KOPLJE RADOVANA KARADŽIĆA
|
PAKLENI KISS & PALJENJE SARAJEVA STIHOVIMA (2) (nastavak) Radovan Karadžić prijeti bogom koji je stvaran i može da nas gazi, prijeti užasnim tajnama - koje će mutni svet do skapanja da pomute. Tako prijeti Karadžić pjesnik, dok Karadžić vojskovođa prijeti: Dakako da u slučaju vojne intervencije postoji mogućnost izvandržavnog terorizma, kada bismo bili dovedeni u situaciju da ne možemo izbjeći konflikt, posve je sigurno da bi se našlo dovoljno srpskih heroja, koji bi zadavali udarce vitalnim točkama, posebno u državama koje su se okomile na nas. (...) Srbi će se braniti svim sredstvima, to neka svakome bude jasno. Mi pristajemo da sjednemo za pregovarački stol i da se pogađamo, imamo li ili nemamo pravo na neke svoje zahtjeve, pristajemo da se sve okonča političkim sredstvima, pregovorima. Pristajemo i da ponešto izgubimo, dakle na kompromise. Ali ne pristajemo da se odreknemo prava na samoobranu, to ne dolazi u obzir. Nije problem nabaviti nuklearno oružje na tržištu, čak i kad ga ne bismo imali (Globus, 8. siječnja 1993)... Je li to istorija velikih srpskih atentatora (heroja!) za čijim vremenima autor nostalgično žali? To nam, bez ikakva okolišanja, otkriva već u naslovu sljedeće pjesme - "Gavrilo Princip"(!): Bolujemo od zamagljenog lika / Brata i Boga i Pretka. / I smrt je razvodnjena / I prevarena, / Ali to strogo oko moćnika / Nikad / Neće prekriti njena mrena, / Nikad bez metka. / Ludilo, stoj! Nebesima krstari tuđi bog. / Isisao je iz planine žest / Evropski špiclov. Gle, vidik se ljulja. / Rasulo, stoj! Sve je zamagljeno. / Oslabila pest. / U krvotoku su kolovrati mulja./ Čuj lovački rog, kako poneseno / Gnezda razara, podmićuje svest. Svet je uzjahao neznanu bedeviju / I u neznani jezdi kraj. / Ljeskaju besmislice u grudima cara. / Pripitomile su našu zmiju. / Još njegov strogi Bog po nebesima džara, / A naš nas blagi zazivlje iz čečara: / Hajducima i isposnicima navlače šlingeraj. Ludilo, stoj! Nebesima se tuđi bog šeće, / A naš se zbunjem u žbunje krije i neće, / I ne sme iz crijemuše, iz lipe, iz prica, / U rečnik straha skriven, / U reči zabranjene. / Su čim ćeš na nebo, Gavrilo? I na koje nebo? / Vreme se gasi i vene. / Pucaj u zveket blistavih besmislica, / Pucaj u svevažeće nebo, u nebo nevažeće! Ludilo, stoj! Desnice, sažmi rasulo! / Duše, pucaj u cara, / Izoštri vrhovno čulo! / U moćno koleno epohe pucaj, / Nek klecne vreme, / Nek carevine pobrkaju teme, / U Beču nek zaneme, / Na nebu nek zaneme! U cara, Duše, pucaj: / Nek meci svemiso uzdrmaju i zatresu, / I klikuj našega Boga iz drveća! / A potom - neka nas stoleća / Ponesu! / Nek svitne na našem zapuštenom groblju, / Zasvetluca, / I moja belokost, / I zvezda, / I sveća (Crna bajka). Kako je to samo jasan i otvoren program! A to je i otvoreni program velikog dijela nositelja velikosrpske duhovnosti, čime gaze i sve plemenito u krilu vlastita naroda. Osnovne su teze tog programa: kosti predaka poginulih u prijašnjim sukobima s drugim narodima oko sebe traže osvetu njihovih živućih potomaka. Na istom je tragu i pritisak na vlastite sunarodnjake koji se opiru takvoj duhovnosti mraka. No trebaju li kome čvršća jamstva, ni u tome ih autor ne ostavlja u predugom nestrpljenju iščekivanja, izrugujući im se širom svijeta: Nekom ko poriče da živim i postojim / strašan i lep u isto vreme u svakom času / pružam mogućnost da se osvedoči u mome glasu / dok smoren po ovom svetu bednike brojim / moj odlazak iz materica ravno u ovaj svet / označava novu eru / od mene počinju godišnja doba / od mene počinje let / ja sam rođen i živim bez groba / ovo božansko telo nikad umreti neće / a nije rođeno samo da miriše cveće / već da pali i bije i u prah da pretvara / i večno večno da ljubi i miluje dosta debelih bedara / a sve što nije lepo nek mi se s puta gubi (Ludo koplje, str. 39). To nipošto nije poezija, nego bolesni trening ohole samouvjerenosti čovjeka koji se danas usuđuje vući za nos čitavo čovječanstvo! Njegova je bolest toliko napadna da se vidi iz njegova držanja i na televizijskim ekranima. Njegova je bolest toliko jasna da je od sada na savjesti i sramoti svih onih koji s takvom osobom pregovaraju o sudbinama čitavih naroda. Njegovo, pak, poznavanje tehnika jedne, u slučaju manipulacije, opasne struke, opasnost je o čijem se učinku na vlastitoj kliničkoj koži mora zapitati onaj isti narod kojega vodi i kojim manipulira, zajedno s nemalim brojem jednako duševno oboljelih osoba, takav mračni um... U ciklusu pjesama Petnjica (Crna bajka) on će vezu s precima oslikati metaforom hrasta. Evo kakav duh izlazi i vraća se u taj hrast u Crnoj bajci: A kad duh opet navrati - / Pusti ga u damare / I žile, / I budi vitorog đavo, / Igraj trule kobile, / Igraj piromana, / Tragaj za slavom, / Napoj se vodom, / Nebom, / Travom, / Dok se vreme ne skrati, / Preda te strahu / I duh se u hrast vrati. // Reci mi, đavole, / Ne vidim odavde, / Je li to deo / Veće pravde? ("Čovek od pepela V")... (Karadžić na jednom mjestu kaže): sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato! Svjesno ili nesvjesno on je tako odlučio još 1968. godine, a mi pokazujemo kako se očitovao taj put. Već u prvoj pjesmi iz ciklusa "Čitanje snova" (Ludo koplje) pokazuje razvoj svijesti o neizbježnosti da njegove tadašnje riječi budu događaj za sutra: Sanjaš li riječ / ona nema nikakve veze sa jutarnjim ribama u tvome prozoru / to je tragično predskazanje da će ti svijet reći tajnu / ovo što se sad dešava događaj je za sutra Što se dešava sa svijetom dok ti zatvaraš oči / neumoljiv je san ali ti to još ne znaš / neizbježno je tumačenje o tvojim prstima što miruju Sanjaš li riječ / utroba svijeta se otvara i ti postaješ svjedok / od tvoga pokreta očiju zavisi sudbina svijeta / zatičeš se u staklenom kavezu iz koga se sve tako ubitačno vidi (...) neizbježno je sve. Priznaje li Karadžić neizbježnost vlastitog današnjeg razgolićenja tvrdeći da se zatiče(š) u staklenom kavezu iz koga se sve tako ubitačno vidi? Potpisuje li on već tada svoj neizbježni krah? Pomirivši se s neizbježnim razvojem katastrofe, njezinim tragičnim predskazanjam koje je tada shvaćeno kao događaj za sutra (za danas?), nije li on svjesno ušao u predvodništvo propasti velikog dijela vlastita naroda? Stih koji je u vrijeme pisanja mogao biti shvaćen samo kao estetska igrarija ili psihopatska umišljenost, sada je noćna mora čitavih naroda, možda i čitava svijeta, jer tko zna kakvim se oruđem i snažnim rukama kani poslužiti Radovan Karadžić, tko zna koju sve braću kani uplesti u krah vlastita poraza, tko zna koliko zlokobnosti nosi stih: od tvoga pokreta očiju zavisi sudbina svijeta?... U zbirci Pamtivek, u pomalo svečanoj, skladnoj, mirnoj pjesmi Karadžić će otkriti dubinski poriv za uništenjem, rušenjem, komadanjem zatečene stvarnosti, bez ikakve naznake da se radi o preoblici u nešto kvalitativno novo. Ne, rušilište je nešto sveto kao takvo, ono ima svoju aureolu upravo od bleska bivšeg sklada, a ne od novog u sebi. Dok hodiš, loviš lomljive stvari / i tu muziku što njihov život sruči / u uvu čuvaš, dok rušenje te zari - / vidiš li plavi duh sveta kako huči Velike stvari u sebi čuvaju tako / male komade sebe, male njine zvuke / u njih zaljubljen, ti svet bi celi smako / da vidiš rasap kraj svoje zvonke ruke A zar komaće lepše od toga peva / od zvuka zar lepše telo koje pada / To tvoja ruka dok rušilište sneva / oreol pravi od bleska bivšeg sklada ("Rušilište")... Možda sljedeća pjesma može otrijezniti čitav jedan narod ako i nije na vrijeme otrijeznila njegova predvodnika. Dobro pogledaj, za takvim vođama upućeni srpski narode, što o kraju puta na kome se nalaziš misli onaj koji je velikim dijelom kreirao inspiraciju toga puta (obraća se Relković u dobroj i naizgled naivnoj vjeri čitateljima u Srbiji, a pjesma koja slijedi posebno je zanimljiva sada nakon Karadžićeva uhićenja – m.op.): Gospodo meni se sada plače poslednji prijatelj za koji sam imao potrebu odjezdio je poput magle njegov povratak ne bi značio ništa njegovo odsustvo je sveobuhvatno sve Ja nisam bio moćan tek kratka pometnja u svetom poretku stvari i mala zbrka brojeva koji su opet našli žrtve dok ovo govorim neoprezan sam i stvari opet nalaze svoje mesto Znam da ću biti odgovoran pred onim što je zadužen za odvratni mir stvari i bilja sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato ono što nisam obavezuje me na ćutanje do smrti (...) (Ludo koplje, "Mir stvari i bilja"). ............................................... Analizirajući Karadžićev estetizam percepcije u pogovoru njegove druge zbirke, Marko će Vešović ustvrditi kako pjesnik poseže za riječima kao rezervoarom u kojemu su pohranjene nemerljive preobražajne sile, te one imaju kako moć stvaranja novih tako i moć preinačavanja starih, već postojećih svetova. A sve je tek u čaroliji jezika koji ima mogućnost otkrivati nova značenja i nove, u stvarnosti neostvarive, odnose. Tako pjesnik gradi mrežu sačinjenu od niti-relacija koje mogu postojati samo u pjesmi, kaže Vešović. I sada, za potkrijepu svojoj postavci, analitičar navodi stihove pjesme Sarajevo: Izgara grad kao tamjana grumen, / U tome dimu i naša svest vijuga. / Klize gradom prazna odela. Rumen / Mre kamen, uzidan u kuće. Kuga! (str. 77). Vjeruje li još pisac pogovora da su to bile samo niti-relacije neostvarive nigdje osim u pjesmi? Ili ga je pjesnik praktičar, Radovan V. Karadžić, upravo na primjeru tih, tako danas stvarnih, preciznih opisa razrušenoga zbiljskog Sarajeva, razuvjerio? Nakon toliko misaonog i duhovnog mraka u, na trenutke, satanističkim propovjedima, kroz smutnju uma, bahatost i oholost nove vere probio se, zapravo, poziv u pomoć! U nekoliko je redaka prikazao istoriju svoje bolesti. Vidio je i pošao za tragom crnoga sunca, pobrkao božanstva, a onda u svijet bezbrižnih (susjeda?) ko u krčmu pao, čak i samom sebi rogobatan, zao! Zarobio ga je neki sveti poso, nešto opasno mu nije dalo mira, nije mu dalo mira neorano nebo. Slab da se odupre koračanju u sve dublji mrak, postaje sluga iščitavanja propasti. To je put kojim je dosada prošao. Ako je to i poziv u pomoć, tada je u njemu otkriven i put te pomoći: umjesto zbrkanih božanstava treba pronaći pravoga Boga, treba pristupiti oltaru (to jest poniznosti), treba iz njega sunuti suza kako bi od njega pobjegla napast i bog noći. Da bi dobio šansu za novo, Radovan V. Karadžić mora "pasti s konja" ili s tronoge životinje. Ako je u njegovu "padu s konja" (kao i njegovih su-jahača) njegov (i njihov) talenat za spasenje (s punom njihovom slobodom da ga iskoriste i umnože ili zakopaju i prokockaju), tada im se mora pomoći - mora im se osporiti pravo da ikoga predstavljaju, pregovaraju ili nešto potpisuju što bi imalo ikakvu, a najmanje međunarodnu važnost. Prije svega, to se mora učiniti radi naroda koji vode u propast, povlačeći za sobom u bezumlju svojega ludoga koplja i sve narode oko sebe, pa i međunarodnu zajednicu. Ako im legitimitet ne želi uskratiti taj isti narod, tada mu ne smijemo priznati pravo na ikoji kompromis, jer ćemo u protivnom biti uvučeni u potpunu sramotu čovječnosti. ............................................................... U Zagrebu, mjeseca veljače/ožujka 1993. (Objavljeno u Vjesniku, 10-24. svibnja 1993, pri čemu su svi podnaslovi, fotografije, manja ispuštanja i završno kraćenje teksta Vjesnikovi. Zaključno poglavlje, "Traganje za oltarom ili beskompromisna nada", objavljeno je u Glasilu katoličke mladeži MI, lipanj 1993.) |
| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.