PAKLENI KISS & PALJENJE SARAJEVA STIHOVIMA (2)
(nastavak)
Radovan Karadžić prijeti bogom koji je stvaran i može da nas gazi, prijeti užasnim tajnama - koje će mutni svet do skapanja da pomute. Tako prijeti Karadžić pjesnik, dok Karadžić vojskovođa prijeti:
Dakako da u slučaju vojne intervencije postoji mogućnost izvandržavnog terorizma, kada bismo bili dovedeni u situaciju da ne možemo izbjeći konflikt, posve je sigurno da bi se našlo dovoljno srpskih heroja, koji bi zadavali udarce vitalnim točkama, posebno u državama koje su se okomile na nas. (...) Srbi će se braniti svim sredstvima, to neka svakome bude jasno. Mi pristajemo da sjednemo za pregovarački stol i da se pogađamo, imamo li ili nemamo pravo na neke svoje zahtjeve, pristajemo da se sve okonča političkim sredstvima, pregovorima. Pristajemo i da ponešto izgubimo, dakle na kompromise. Ali ne pristajemo da se odreknemo prava na samoobranu, to ne dolazi u obzir. Nije problem nabaviti nuklearno oružje na tržištu, čak i kad ga ne bismo imali (Globus, 8. siječnja 1993)...
Je li to istorija velikih srpskih atentatora (heroja!) za čijim vremenima autor nostalgično žali? To nam, bez ikakva okolišanja, otkriva već u naslovu sljedeće pjesme - "Gavrilo Princip"(!):
Bolujemo od zamagljenog lika / Brata i Boga i Pretka. / I smrt je razvodnjena / I prevarena, / Ali to strogo oko moćnika / Nikad / Neće prekriti njena mrena, / Nikad bez metka. / Ludilo, stoj!
Nebesima krstari tuđi bog. / Isisao je iz planine žest / Evropski špiclov. Gle, vidik se ljulja. / Rasulo, stoj! Sve je zamagljeno. / Oslabila pest. / U krvotoku su kolovrati mulja./ Čuj lovački rog, kako poneseno / Gnezda razara, podmićuje svest.
Svet je uzjahao neznanu bedeviju / I u neznani jezdi kraj. / Ljeskaju besmislice u grudima cara. / Pripitomile su našu zmiju. / Još njegov strogi Bog po nebesima džara, / A naš nas blagi zazivlje iz čečara: / Hajducima i isposnicima navlače šlingeraj.
Ludilo, stoj! Nebesima se tuđi bog šeće, / A naš se zbunjem u žbunje krije i neće, / I ne sme iz crijemuše, iz lipe, iz prica, / U rečnik straha skriven, / U reči zabranjene. / Su čim ćeš na nebo, Gavrilo? I na koje nebo? / Vreme se gasi i vene. / Pucaj u zveket blistavih besmislica, / Pucaj u svevažeće nebo, u nebo nevažeće!
Ludilo, stoj! Desnice, sažmi rasulo! / Duše, pucaj u cara, / Izoštri vrhovno čulo! / U moćno koleno epohe pucaj, / Nek klecne vreme, / Nek carevine pobrkaju teme, / U Beču nek zaneme, / Na nebu nek zaneme!
U cara, Duše, pucaj: / Nek meci svemiso uzdrmaju i zatresu, / I klikuj našega Boga iz drveća! / A potom - neka nas stoleća / Ponesu! / Nek svitne na našem zapuštenom groblju, / Zasvetluca, / I moja belokost, / I zvezda, / I sveća
(Crna bajka).
Kako je to samo jasan i otvoren program! A to je i otvoreni program velikog dijela nositelja velikosrpske duhovnosti, čime gaze i sve plemenito u krilu vlastita naroda. Osnovne su teze tog programa: kosti predaka poginulih u prijašnjim sukobima s drugim narodima oko sebe traže osvetu njihovih živućih potomaka.
Na istom je tragu i pritisak na vlastite sunarodnjake koji se opiru takvoj duhovnosti mraka. No trebaju li kome čvršća jamstva, ni u tome ih autor ne ostavlja u predugom nestrpljenju iščekivanja, izrugujući im se širom svijeta:
Nekom ko poriče da živim i postojim / strašan i lep u isto vreme u svakom času / pružam mogućnost da se osvedoči u mome glasu / dok smoren po ovom svetu bednike brojim / moj odlazak iz materica ravno u ovaj svet / označava novu eru / od mene počinju godišnja doba / od mene počinje let / ja sam rođen i živim bez groba / ovo božansko telo nikad umreti neće / a nije rođeno samo da miriše cveće / već da pali i bije i u prah da pretvara / i večno večno da ljubi i miluje dosta debelih bedara / a sve što nije lepo nek mi se s puta gubi (Ludo koplje, str. 39).
To nipošto nije poezija, nego bolesni trening ohole samouvjerenosti čovjeka koji se danas usuđuje vući za nos čitavo čovječanstvo! Njegova je bolest toliko napadna da se vidi iz njegova držanja i na televizijskim ekranima. Njegova je bolest toliko jasna da je od sada na savjesti i sramoti svih onih koji s takvom osobom pregovaraju o sudbinama čitavih naroda. Njegovo, pak, poznavanje tehnika jedne, u slučaju manipulacije, opasne struke, opasnost je o čijem se učinku na vlastitoj kliničkoj koži mora zapitati onaj isti narod kojega vodi i kojim manipulira, zajedno s nemalim brojem jednako duševno oboljelih osoba, takav mračni um...
U ciklusu pjesama Petnjica (Crna bajka) on će vezu s precima oslikati metaforom hrasta. Evo kakav duh izlazi i vraća se u taj hrast u Crnoj bajci:
A kad duh opet navrati - / Pusti ga u damare / I žile, / I budi vitorog đavo, / Igraj trule kobile, / Igraj piromana, / Tragaj za slavom, / Napoj se vodom, / Nebom, / Travom, / Dok se vreme ne skrati, / Preda te strahu / I duh se u hrast vrati. // Reci mi, đavole, / Ne vidim odavde, / Je li to deo / Veće pravde? ("Čovek od pepela V")...
(Karadžić na jednom mjestu kaže): sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato! Svjesno ili nesvjesno on je tako odlučio još 1968. godine, a mi pokazujemo kako se očitovao taj put. Već u prvoj pjesmi iz ciklusa "Čitanje snova" (Ludo koplje) pokazuje razvoj svijesti o neizbježnosti da njegove tadašnje riječi budu događaj za sutra:
Sanjaš li riječ / ona nema nikakve veze sa jutarnjim ribama u tvome prozoru / to je tragično predskazanje da će ti svijet reći tajnu / ovo što se sad dešava događaj je za sutra
Što se dešava sa svijetom dok ti zatvaraš oči / neumoljiv je san ali ti to još ne znaš / neizbježno je tumačenje o tvojim prstima što miruju
Sanjaš li riječ / utroba svijeta se otvara i ti postaješ svjedok / od tvoga pokreta očiju zavisi sudbina svijeta / zatičeš se u staklenom kavezu iz koga se sve tako ubitačno vidi (...) neizbježno je sve.
Priznaje li Karadžić neizbježnost vlastitog današnjeg razgolićenja tvrdeći da se zatiče(š) u staklenom kavezu iz koga se sve tako ubitačno vidi? Potpisuje li on već tada svoj neizbježni krah? Pomirivši se s neizbježnim razvojem katastrofe, njezinim tragičnim predskazanjam koje je tada shvaćeno kao događaj za sutra (za danas?), nije li on svjesno ušao u predvodništvo propasti velikog dijela vlastita naroda? Stih koji je u vrijeme pisanja mogao biti shvaćen samo kao estetska igrarija ili psihopatska umišljenost, sada je noćna mora čitavih naroda, možda i čitava svijeta, jer tko zna kakvim se oruđem i snažnim rukama kani poslužiti Radovan Karadžić, tko zna koju sve braću kani uplesti u krah vlastita poraza, tko zna koliko zlokobnosti nosi stih: od tvoga pokreta očiju zavisi sudbina svijeta?...
U zbirci Pamtivek, u pomalo svečanoj, skladnoj, mirnoj pjesmi Karadžić će otkriti dubinski poriv za uništenjem, rušenjem, komadanjem zatečene stvarnosti, bez ikakve naznake da se radi o preoblici u nešto kvalitativno novo. Ne, rušilište je nešto sveto kao takvo, ono ima svoju aureolu upravo od bleska bivšeg sklada, a ne od novog u sebi.
Dok hodiš, loviš lomljive stvari / i tu muziku što njihov život sruči / u uvu čuvaš, dok rušenje te zari - / vidiš li plavi duh sveta kako huči
Velike stvari u sebi čuvaju tako / male komade sebe, male njine zvuke / u njih zaljubljen, ti svet bi celi smako / da vidiš rasap kraj svoje zvonke ruke
A zar komaće lepše od toga peva / od zvuka zar lepše telo koje pada / To tvoja ruka dok rušilište sneva / oreol pravi od bleska bivšeg sklada ("Rušilište")...
Možda sljedeća pjesma može otrijezniti čitav jedan narod ako i nije na vrijeme otrijeznila njegova predvodnika. Dobro pogledaj, za takvim vođama upućeni srpski narode, što o kraju puta na kome se nalaziš misli onaj koji je velikim dijelom kreirao inspiraciju toga puta (obraća se Relković u dobroj i naizgled naivnoj vjeri čitateljima u Srbiji, a pjesma koja slijedi posebno je zanimljiva sada nakon Karadžićeva uhićenja – m.op.):
Gospodo
meni se sada plače
poslednji prijatelj za koji sam imao potrebu
odjezdio je poput magle
njegov povratak ne bi značio ništa
njegovo odsustvo je sveobuhvatno sve
Ja nisam bio moćan
tek kratka pometnja u svetom poretku stvari
i mala zbrka brojeva koji su opet našli žrtve
dok ovo govorim neoprezan sam
i stvari opet nalaze svoje mesto
Znam da ću biti odgovoran pred onim
što je zadužen za odvratni mir stvari i bilja
sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato
ono što nisam obavezuje me na ćutanje do smrti (...)
(Ludo koplje, "Mir stvari i bilja").
...............................................
Analizirajući Karadžićev estetizam percepcije u pogovoru njegove druge zbirke, Marko će Vešović ustvrditi kako pjesnik poseže za riječima kao rezervoarom u kojemu su pohranjene nemerljive preobražajne sile, te one imaju kako moć stvaranja novih tako i moć preinačavanja starih, već postojećih svetova. A sve je tek u čaroliji jezika koji ima mogućnost otkrivati nova značenja i nove, u stvarnosti neostvarive, odnose. Tako pjesnik gradi mrežu sačinjenu od niti-relacija koje mogu postojati samo u pjesmi, kaže Vešović. I sada, za potkrijepu svojoj postavci, analitičar navodi stihove pjesme Sarajevo: Izgara grad kao tamjana grumen, / U tome dimu i naša svest vijuga. / Klize gradom prazna odela. Rumen / Mre kamen, uzidan u kuće. Kuga! (str. 77).
Vjeruje li još pisac pogovora da su to bile samo niti-relacije neostvarive nigdje osim u pjesmi? Ili ga je pjesnik praktičar, Radovan V. Karadžić, upravo na primjeru tih, tako danas stvarnih, preciznih opisa razrušenoga zbiljskog Sarajeva, razuvjerio?
Nakon toliko misaonog i duhovnog mraka u, na trenutke, satanističkim propovjedima, kroz smutnju uma, bahatost i oholost nove vere probio se, zapravo, poziv u pomoć! U nekoliko je redaka prikazao istoriju svoje bolesti. Vidio je i pošao za tragom crnoga sunca, pobrkao božanstva, a onda u svijet bezbrižnih (susjeda?) ko u krčmu pao, čak i samom sebi rogobatan, zao! Zarobio ga je neki sveti poso, nešto opasno mu nije dalo mira, nije mu dalo mira neorano nebo. Slab da se odupre koračanju u sve dublji mrak, postaje sluga iščitavanja propasti. To je put kojim je dosada prošao. Ako je to i poziv u pomoć, tada je u njemu otkriven i put te pomoći: umjesto zbrkanih božanstava treba pronaći pravoga Boga, treba pristupiti oltaru (to jest poniznosti), treba iz njega sunuti suza kako bi od njega pobjegla napast i bog noći.
Da bi dobio šansu za novo, Radovan V. Karadžić mora "pasti s konja" ili s tronoge životinje. Ako je u njegovu "padu s konja" (kao i njegovih su-jahača) njegov (i njihov) talenat za spasenje (s punom njihovom slobodom da ga iskoriste i umnože ili zakopaju i prokockaju), tada im se mora pomoći - mora im se osporiti pravo da ikoga predstavljaju, pregovaraju ili nešto potpisuju što bi imalo ikakvu, a najmanje međunarodnu važnost. Prije svega, to se mora učiniti radi naroda koji vode u propast, povlačeći za sobom u bezumlju svojega ludoga koplja i sve narode oko sebe, pa i međunarodnu zajednicu. Ako im legitimitet ne želi uskratiti taj isti narod, tada mu ne smijemo priznati pravo na ikoji kompromis, jer ćemo u protivnom biti uvučeni u potpunu sramotu čovječnosti.
...............................................................
U Zagrebu, mjeseca veljače/ožujka 1993.
(Objavljeno u Vjesniku, 10-24. svibnja 1993, pri čemu su svi podnaslovi, fotografije, manja ispuštanja i završno kraćenje teksta Vjesnikovi. Zaključno poglavlje, "Traganje za oltarom ili beskompromisna nada", objavljeno je u Glasilu katoličke mladeži MI, lipanj 1993.)
Post je objavljen 26.07.2008. u 18:20 sati.