Don Blog

19.09.2007., srijeda


ŽIDOVI I KRŠĆANI – ŠTO SMO JEDNI DRUGIMA?
Čitateljica s nickom Feby u svojem je jednom komentaru izrazila sumnju da je nedavno Papino vraćanje staroga liturgijskog obreda na latinskom jeziku, na određen način i "vraćanje" netrpeljivosti prema Židovima. Premda ta izjava može nekome zvučati uvredljivo, meni se čini da njezina neutemeljenost izvire iz nedovoljnog poznavanja kršćanstva, poglavito razvoja katoličke teološke misli, u što spada i stav Katoličke crkve prema Židovima.

Židovski narod "jest narod Staroga saveza koji nikada nije opozvan", te riječi pape Pavla VI istaknute u "Smjernicama" za primjenu koncilskog dokumenta "Nostra Aetate", od 1. prosinca 1974., često je ponavljao u svojim govorima i pismima i veliki papa Ivan Pavao II, stavljajući ih ne samo na znanje već i u srce svim ljudima, nazivajući Židove našom "starijom braćom".

Od tuda potječe i papina životna želja koju je izrekao u promemoriji apostolskog pisma "Tertio Millenio Adveniente" (1994.), kako bi volio da se "susretne sa Židovima i muslimanima na Sinaju". Kroz povijest, bilo je, istina, između Židova i kršćana obostranih sukoba i neshvaćanja, ali ponajprije zbog međusobnog nerazumijevanja i nepoznavanja. Točka i žarište sukoba (bez obzira u kojemu vidu) između Židova i kršćana jest Isus iz Nazareta, kojega kršćani priznaju i prihvaćaju za svojega Spasitelja tj. Krista (Mesija-Pomazanik), a Židovi ga odbacuju.

No, mogu li se ujedno odbaciti i velika djela Bacha, Händela, Mozarta, Beethovena, Brucknera i umjetnost uopće u kojoj se Isus iz Nazareta spominje i biva eksplicitno ili implicitno spomenut? Odnosno, ako se zaobiđe "Jesus of religion", može li se zaobići i "Jesus of culture"? Tako se posljedično tome nameće pitanje: Može li Isus kao točka i polazište svih povijesnih sukoba biti ujedno i točka pomirenja?

Značajni židovski mislilac i filozof Martin Buber skovao je riječ o Isusu kao "velikom bratu" kojem pripada "veliko mjesto u povijesti vjere Izraela", koga se "ne može opisati nijednom od uobičajenih kategorija". Židovski istraživač Isusa David Flusser konkretno skreće pozornost na to da s Isusom Židov može naučiti kako će moliti, postiti, ljubiti bližnjega, koje je značenje subote, kraljevstva Božjeg i suda.

Na toj je crti veliki rabi Šalom Ben-Chorin napisao u svojoj knjizi BRAT ISUS. NAZAREĆANIN SA ŽIDOVSKOG MOTRIŠTA: "Isus je sigurno jedan od središnjih likova židovske povijesti i povijesti vjere, No on je u isti mah dio naše sadašnjosti i budućnosti, isto kao i proroci hebrejske Biblije, koje također ne možemo motriti jedino u svjetlu prošlosti."

Upravo iz međusobnog upoznavanja i približavanja jednih drugima napravio je papa Ivan Dobri (XXIII.) veliki pomak ispustivši u liturgiji Velikog petka izraz "perfidis Judaei", tj. molitvu za "nevjerne Židove", budući da je njihovo postojanje i njihov Savez živući i stalni Božji dar cijelom čovječanstvu.

I danas u liturgiji Velikog petka molimo za sve Židove kao i za sve ljude da nam dragi Bog bude milostiv, što je i temeljna bit Isusove molitve "Oče naš", u koje se ne kaže: Bog moj ili tvoj, nego: OČE NAŠ! Poput rabija ben-Chorina i mnogi Židovi diljem svijeta shvaćaju da se ne moraju moliti Isusu kao kršćani, nego se mogu moliti sa Židovom Isusom, Bogu Ocu koji nam je svima zajednički.

U tom smislu napisao je Max Nordau, odani suradnik utemeljitelja cionističkog pokreta Theodora Herzla, antologijske riječi: "Isus je duša naše duše, kao što je i meso našega mesa. Tko bi ga dakle htio isključiti iz židovskog naroda?" Kao što Židov na temelju svoga židovstva u Novom zavjetu može pronaći aspekte koji kršćaninu vrlo često izmiču, tako i kršćani danas imaju priliku bolje upoznati ono specifično židovsko pomoću velikih židovskih umova – ženâ poput Simone Weil i Edith Stein (S. Benedikte od Križa, katoličke svetice) te muškaraca kao što su Hermann Cohen, Albert Einstein, Franz Kafka, Ernst Bloch, Max Brod, Sigmund Freud, Martin Buber itd.

Bila bi zaista duga lista kada bismo ih poimence sve nabrajali. Danas kršćani i spis Novoga zavjeta čitaju služeći se usporedbama rabi Johanana ben Zakaja, rabi Akibe i drugih rabina koji su bili Isusovi suvremenici kao i drugih rabinskih škola. Tako uostalom i Židovi čitaju te iste rabine služeći se usporedbama iz Novoga zavjeta, smatrajući ga važnim spisom za shvaćanje židovstva, a pogotovo onoga vremena.

Zatim, Židove i kršćane spajaju kroz povijest i duga progonstva i pogromi (ha Šoah) što je slikar Marc Chagall (opet Židov!) vjerno dočarao u svojim slikama prikazavši patnju Izraelskog naroda u slici Raspetoga. Stoga, nemojmo nikada zaboraviti da i Židovi i kršćani imaju svoga brata u osobi Isusa iz Nazareta.

Na kraju, zahvaljujući kolegi Turniku na pomoći pri sastavljanju ovoga posta, želim istaknuti da su Židovi-kršćani poseban biser Crkve. Osim već spomenute Sv. Edith Stein, veoma poznat je i nedavno preminuli pariški nadbiskup kardinal Lustiger, zatim naš Bl. Ivan Merz i mnogi drugi. Stoga, bez obzira na povijesne "incidente" – za koje je i papa Ivan Pavao Veliki izrazio kajanje – premda prošlost ne treba zaboravljati više ćemo u gradnji zajedništva postići gledajući naprijed nego osvrćući se stalno natrag. Kao i okupljajući se oko onih vatrica koje nas zajedno mogu grijati.


- 00:45 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.