Jučer je bio šesti rođendan mog bloga i hvala blogerima na čestitkama za moje pisanje istog.
Sretna sam to neke blogere i osobno poznajem i komuniciramo kada uhvatimo vremena, žao mi je to moju dragu dizajnericu blog stranice još uvijek ne znam osobno ali povremeno se čujemo pa mi to dođe na isto iako znam da nije, žao mi je što NF više ne dolazi sa svojom drugaricom niti jinom ali doći će sigurno kada uhvate vremena, žao mi što više ne postoje druženja poput onog kojeg je jednom organizirao Ribafish na Bundeku, žao mi što nismo organizirali susret sličan onom kod Žnidaršića kod promocije knjige jer toliko žamora, smijeha može se doživjeti samo kada se družimo onako kako smo se onda družili. Žao mi je što Zagrebački dekametrom zbog posla dva puta godišnje napiše tekst jer nema vremena zbog opsega posla, žao mi što Luky i lavica već drže vrijeme nisu s nama sa svojim tekstovima ali obje imaju svoje razloge.
Drago mi je što dolaze novi blogeri što mogu čitati interesantnije tekstove od mojih, da moji tekstovi nisu interesantni da su većinom tekstovi o mojoj prošlosti ali ako ne raščistim prošlost sama sa sobom ne mogu dalje, a pisanje o prošlosti pomaže mi da preskačem greške kojih imam n a pretek ali na greškama se uči.
Znam trebala sam neke segmente svog života izostaviti ali da jesam tada napisani tekst ne bi imao smisla, napisala sam jednom istinu o sebi i bila napadnuta ali taj napad me ojačao i ostala sam ista dostojna sebi.
Blog mi je omogućio da imam prijatelje one virtualne i one stvarne jer me raduje kada pojedine susretnem i malo porazgovaramo a oni vam mogu ako žele napisati kako me doživljavaju.
Znam da će vam sada biti čudno što ću napisati ali blogeri i blog su moji iskreni prijatelji.

Prije šest godina sam počela pisati blog pod nazivom Samo nebo zna a nakon nekog vremena sam ga preimenovala u blog pod nazivom U zvijezdama piše a razlog tom nazivu je uistinu meni vrlo jednostavan cijeli moj pa i vaš život zapisan je negdje među zvijezdama a svatko od nas tamo negdje gore ima svoju zvijezdu.
Nisam baš omiljeni bloger i ni malo mi to nije važno jer ja pišem zato što volim pisanu riječ, zato što volim napisati u određenom trenutku ono što osjetim da trebam i mogu podijeliti s drugima.
Na mom blogu je moja istina na mom blogu sam ja onakva kako se osjećam i ne želim i neću biti drugačija, pisat ću onako kako duša moja želi da pišem bez obzira koliko čitalačke publike imala koliko komentara na ispisani i objavljeni tekst dobila pisat ću jer pisanjem pomažem sebi a i drugima (barem se nadam) jer na tuđim greškama se uči ne napraviti grešku a ja sam jednu davno napravila jer nitko mi nije rekao da ću zbog te svoje greške krenuti u krivom smjeru, nitko mi nije rekao bori se i uspjet ćeš zadržati svoju ukradenu sreću ali ja sam tu i idem dalje ma koliko god još na mom putu bilo krivudavih staza.
Sretan rođendan mom blogu i hvala svim divnim ljudima koje sam ovdje upoznala i s kojima komuniciram na ovaj ili neki drugi način.

Nisam ljubitelj bijelih kuta iako dobro znam koliko su oni vrhunski u svom poslu koji nema ni praznika ni slobodnih dana jer uvijek u bilo koje doba moraju biti na raspolaganju, kada sam nastradala oni su mi pomogli da se oporavim i prihvatim svoje novo nastalo stanje i hvala im što su uložili i svoje vrijeme i svo svoje znanje da ja danas budem ovo što jesam (sretna što sam živa).
Da mjesecima se mučim sa ranom na nozi ali postoji i prirodan način izlječenja samo što dugo traje a i bolovi će se smanjiti ipak je to ahilova peta trebala bih skakati na jednoj nozi kada idem u kupaonu ali ja to ne mogu i zato je s nogom tako kako je ali biti će bolje sigurna sam.
Teško me je natjerati da idem liječniku jer imam averziju prema bolnicama i bijeloj kuti iz meni dobro poznatih razloga.

Evo stigao je još jedan dosadni vikend, ja ga zovem "vikendom jedne glupače" jer nikuda ne idem, ništa ne kuham, a ležati u krevetu do ponedjeljka mi se ne da iako bih trebala zbog noge jer ranu još uvijek nisam sanirala. Mogla bih otići do Bundeka ali lijena sam se voziti na užarenom suncu po nasipu jer cijelim putem nema hladovine a i sam nasip kada ga ugledam dok idem prema pješačkom mostu budi u meni neke davne slike koje su skrivene i želi da tako i ostanu.
Proći će i ovaj dosadan vikend a o idućem tjednu još ne želim misliti.

Oznake: moj fotografski uradak

Iskopali su radi proširenja rotora staze po kojima sam se vozila u kolicima kada mi se šetalo i sada rade pomoćnu cestu gdje će godinu i po juriti automobili kako bi došli na most a šetnica nama stanovnicima nije bitna, čak će ispod u donjem djelu rotora napraviti tunel da bi ovima s četiri kotača bilo brže doći od točke a do točke b. Sve je prokopano i nadam se da će imati funkciju bolju no sada rotor kada za godinu i po bude dovršen a hoće li nam vratiti šetnicu to ćemo vidjeti.

Lijepa i draga gospođice zar vam nije hladno dok kiša pada po vama? Postoji li netko tko voli ovako divnu gospođicu? Da sam barem malo mlađi bilo bi mi drago da mogu biti pored vas.
Ja vam volim dragi gospon da mi kiša pada jer tada ne razmišljam baš o ničem jednostavno se prepustim kišnim kapima koje padaju niz moje lice umjesto suza.
Koliko vas godina poznajem na vašem licu je uvijek divan osmijeh koji meni starcu daje volje da se krećem jer znam da ću ugledati vas i vašu ljepotu.
Meni je drago vidjeti vas jer znam da ste zdravi a to drugo ćemo ostaviti za razgovor kada sunce grane jer ne bih voljela da vas ne sretnem i sutra.
Prava ste pucka koja zna kaj treba pripovedati jednom starcu koji bi zbog vas volio biti mlajši.


Autor priče Andrea Bosak

Mislila sam ići na more bar jedan dan ali ne neću ići jer sam tako odlučila iako bi mi godila promjena okoline na jedan dan, da istina samo si jedan dan to mogu priuštiti jer ako si priuštim na više dana tada nemam za režijske troškove a to moram platiti jer ne volim dugovanja i gomilanje troškova. Stoga ove godine neću biti u mom omiljenom Splitu na rivi uživajući gledajući more dok pijem u Bobisu omiljeni napitak (kavu s malo mlijeka).
Obećavam Splitu da ću ga posjetiti iduće godine sigurno.

Oznake: moj fotografski uradak

Dovršit ću priču s nekoliko riječi jer ne želim da bude zabune. Priča je pisana ne zato da u fragmentima pišem o svom životu jer moj život nije priča koja bi trebala biti napisana i čitana od strane čitalačke publike nego je pisana po slikama koje sam tog trena kada sam tipkala slova po tipkovnici imala pred očima. Hvala svima koji su pročitali sva tri djela a onima koji nisu ili su je potpuno krivo protumačili postavit ću je u cijelosti sada jer jedino tako nadam se mogu shvatiti priču koju sam napisala jer sam je imala potrebe napisati kao što je sada imam potrebu ponovno u cijelosti postaviti u današnjem postu.
Znam da neću imati bezbroj komentara jer moje piskaranje interesira mali krug blogera ali isto tako znam da su ti komentari iskreni jer su od strane blogera kojima se sviđa moj napisani tekst.

POČETAK JEDNE PRIČE


Vidiš li ovu rijeku ispred sebe? Ona teče i čini ti se da teče ispravno da nema nikakvih zamki ni krivudavih pokreta, e varaš se ima jer rijeka je poput života krene polako, probija se i teče prema cilju a cilj je daleko jako, jako daleko. I rijeka treba znati teći kao što život treba znati voljeti jer nitko baš nitko nikada nije niti će reći da je život lagan i lagodan. Promatraj tok rijeke koju vidiš ispred sebe i vidjet ćeš život, svoj život koji je divan samo zato što voliš sebe i podnosiš sve zamke koje su pred tobom, a te zamke ti daju snagu da ideš kroz život poput ove rijeke koju gledaš ispred sebe i čini ti se da teče bez zastajanja.

Vidiš li ove zvijezde na nebu? Da sigurno vidiš kako svaka ima svoj sjaj ali jedna zvijezda se posebnog sjaja da ta zvijezda je tvoja, ta zvijezda je tvoj život, ta zvijezda si ti a zvijezde koje okružuju tvoju su tvoji najmiliji oni koji su pored tebe, koji su s tobom u svim situacijama tvog života, te zvijezde ti pomažu da tvoja zvijezda sja najdivnijim sjajem. Ta zvijezda si ti i ona sja posebnim sjajem jer ispunjava ti tvoju dušu, tvoje srce i tvoj um a ove druge zvijezde tvoju zvijezdu vode dajući ti do znanja da i kada si sama uvijek je netko pored tebe, uvijek je netko pored sjajne zvijezde koja kada pogledaš u zvijezdano nebo sja najljepšim sjajem.

Vidiš li onu planinu ispred sebe? Da, sigurna sam da vidiš ali nikada se kao što se nisam ni ja usudila/o popeti na vrh te planine jer uvijek te nešto vrača u podnožje planine i ti samo stojiš i gledaš hoćeš li se jednom moći odvažiti popeti na vrh te planine koja te mami svojom ljepotom. Čuješ li vjetar kako divnu glazbu svira dok drveće pleše jer uz glazbu vjetra kao da plešeš ti doziva te jer tuda moraš proći dio svoga puta ali nešto te zadržava u podnožju i ti samo uživaš gledati u planinu i slušati vjetar. Okreni se oko sebe pogledaj u nebo i vidjeti češ kako sunce dozvoljava svojim zrakama da te dodiruju, kako te dotiču i daju ti tako potrebnu snagu da prijeđeš rijeku koja krivudavo teče, ugledaš svoju zvijezdu na vedome nebu, da se popneš na planinu i kažeš uspjela sam doći do cilja, uspjela sam zavoljeti život i sebe.


Autor priče Andrea Bosak

Vidiš li onu planinu ispred sebe? Da, sigurna sam da vidiš ali nikada se kao što se nisam ni ja usudila/o popeti na vrh te planine jer uvijek te nešto vrača u podnožje planine i ti samo stojiš i gledaš hoćeš li se jednom moći odvažiti popeti na vrh te planine koja te mami svojom ljepotom. Čuješ li vjetar kako divnu glazbu svira dok drveće pleše jer uz glazbu vjetra kao da plešeš ti doziva te jer tuda moraš proći dio svoga puta ali nešto te zadržava u podnožju i ti samo uživaš gledati u planinu i slušati vjetar. Okreni se oko sebe pogledaj u nebo i vidjeti ćeš kako sunce dozvoljava svojim zrakama da te dodiruju, kako te dotiču i daju ti tako potrebnu snagu da prijeđeš rijeku koja krivudavo teče, ugledaš svoju zvijezdu na vedrom nebu, da se popneš na planinu i kažeš uspjela sam doći do cilja, uspjela sam zavoljeti život i sebe.

Autor priče Andrea Bosak

Vidiš li ove zvijezde na nebu? Da sigurno vidiš kako svaka ima svoj sjaj ali jedna zvijezda se posebnog sjaja da ta zvijezda je tvoja, ta zvijezda je tvoj život, ta zvijezda si ti a zvijezde koje okružuju tvoju su tvoji najmiliji oni koji su pored tebe, koji su s tobom u svim situacijama tvog života, te zvijezde ti pomažu da tvoja zvijezda sja najdivnijim sjajem. Ta zvijezda si ti i ona sja posebnim sjajem jer ispunjava ti tvoju dušu, tvoje srce i tvoj um a ove druge zvijezde tvoju zvijezdu vode dajući ti do znanja da i kada si sama uvijek je netko pored tebe, uvijek je netko pored sjajne zvijezde koja kada pogledaš u zvjezdano nebo sja najljepšim sjajem.

Autor priče Andrea Bosak

Vidiš li ovu rijeku ispred sebe? Ona teče i čini ti se da teče ispravno da nema nikakvih zamki ni krivudavih pokreta, e varaš se ima jer rijeka je poput života krene polako, probija se i teče prema cilju a cilj je daleko jako, jako daleko. I rijeka treba znati teći kao što život treba znati voljeti jer nitko baš nitko nikada nije niti će reći da je život lagan i lagodan. Promatraj tok rijeke koju vidiš ispred sebe i vidjet ćeš život, svoj život koji je divan samo zato što voliš sebe i podnosiš sve zamke koje su pred tobom, a te zamke ti daju snagu da ideš kroz život poput ove rijeke koju gledaš ispred sebe i čini ti se da teče bez zastajanja.

Autor priče Andrea Bosak

Preslatki novi dizajn mog bloga napravila mi je moja najdraža blogerica i hvala joj što je odvojila svoje dragocjeno vrijeme da mi napravi dizajn po mojoj želji

Nemam snage da joj priđem, da joj pogledam u oči koje su plave poput vedrog neba, da joj priznam sve ono što sam joj napravio jer znam da mer je voljela cijelim svojim bićem, a ja sam joj lagao sve do trenutka kada me je napustila, tada sam shvatio da sam kriv što sam skrivao sebe pred njom. Da, skrivao sam svoje prave osjećaje jer nisam bio samo njen, povrijedio sam je misleći da je samo još jedna u nizu mojih avantura, ali ne ona avantura nije bila, ona je žena koja zna voljeti i pružiti ono što je potrebno a ja sam je povrijedio i ne nikada si to neću moći oprostiti, nikada joj neću moći prići, pogledati joj u oči i reći da je ona ta koju sam oduvijek tražio a izgubio je jer sam je varao. Da, varao sam ženu koja ima dušu anđela, varao sam ženu koja me voljela i sada znam da je ona jedina koja može iskreno voljeti.
Nemam snage da joj priđem i molim za oprost jer moje ponašanje oprost ne zaslužuje, često je viđam kako se igra u parku s malim djetetom i kako je sretna a da je moje to nikada saznati neću jer nemam joj snage prići.


autor priče Andrea Bosak

Oznake: moj fotografski uradak

Nedostaju mi putovanja, nedostaje mi razgovor, nedostaju mi ljudi, nedostaje mi smijeh, nedostaju mi prijatelji, nedostaje mi sve, baš sve mi nedostaje.
Sve me zaobilazi jer tako mora biti a to što nemam volje biti bez ičega jednostavno moram izdržati.

Zna li tko zašto je nestao brojač bloga hr?
Blog hr je jedini internetski dnevnik koji ima kvalitetu blogera, jer toliko zanimljivih tekstova od humora do tuge, od dobrih vijesti do zanimljivih fotoreportaža i pjesama i zanimljivih priča što tužnih, što veselih pronalazim samo na blogu hr.
Ne spadam u kvalitetne blogere jer pišem ono što osjećam tog momenta kada tipkam slova po tipkovnici ali imam krug ljudi koje obožavam i koji pročitaju moju ispisanu glupost te ostave i svoj trag u komentaru ali za mene komentari nisu niti će biti mjerač kvalitete ispisanog teksta jer moji tekstovi nemaju kvalitetu da bi imali dvadesetak komentara ne uključujući moje odgovore komentatorima.
Naravno lijepo je pročitati komentar ispod ispisanog teksta jer tako možeš komunicirati s osobom koja je kilometrima udaljena od tebe, a možda je i u tvojoj blizini, možda ste susjedi iz istog kvarta, možda ste iz istog grada a ne znate da i osobno poznajete osobu koja piše na jednom divnom blog servisu na kojem možete čitati ili vidjeti sve ono što inače nigdje ne bi ni vidjeli ni pročitali jer nikada vas to nije zanimalo osim kada ste pročitali na blogu koji volite jer volite blogere koji tekst pišu iako ih neke osobno ne poznajete ali ste ih upoznali čitajući tekstove koje su objavili na divnom servisu.
Sada sam malo opširno pisala ali i dalje ostaje pitanje Zna li tko zašto je nestao brojač bloga hr.

"Serbus milostiva kak ste kaj baš me interesira ko bu od nas dvoje brže došel do pasaža ja ovak v kolicima ili vi koja hodate na čeriri noge. Ja bum išla polako za vama meni se nikam ne žuri a Vas tam gospon Bobi već čekaju gospon Tadej i ostali s kojima ste delali dugo let v kažalištu samo mi žal kaj više ni z vami i moj kum Rogulja jer da je sad bi mi moral pripovedati kak Kalimero, a Vi kak Fred Kremenko. Viš ti nje kak je zrasla u lepu pucku stvarno te nis prepoznal sve dok nisi spomenula Rogulju ti si ona malička kaj je on uvek pripovedal da buš glumica kad odrasteš i zato te je vlekel sa sobom v kazalište a tam tebi nigdar ni bilo dosadno jer si z nama bila na bini. Je tak je jemput ste me za potrebu neke predstave oblekli ko kornjaču i na rubu bine sam provela skoro celu predstavu, sreća da sam mogla šuteti jedno vreme, kolko se sećam skotrljala sam se i dol med publiku pa su svi mislili da je to dio kazališne scene i prasnuli su v smeh jer nitko od vas ni primetil da kornjače ni na njenoj poziciji."

Da svoje djetinjstvo sam provela na daskam koje život znače ali nikada nisam postala glumica zbog okolnosti koje su me snašle ali divna sjećanja su ostala jer sam zahvaljujući svom firmenom kumu Ivi Rogulji upoznala krasne osobe pa sam s njima nekoliko godina kasnije mogla pričati o njihovim i svojim lijepim danima, hvala im na tome jer mnogi danas više nisu živi ali žive u mom srcu i mojim sjećanjima.

Oznake: moj fotografski uradak

Neka mi netko od vas napiše da nisam ćorava jer ni na jednom blogu pa ni na svom ne vidim brojač posjeta i posjetitelja čini mi se da se nešto pošemerilo jer u box-u stoji da ima samo je izgleda mi postao nevidljiv, a ja bih vjerujte mi voljela postati nevidljiva osoba jer kada bi mi bili nevidljivi barem u godinu dana jednom tada bi možda mogli nešto i napraviti da bi nam bilo bolje.
Ja bi recimo nevidljiva otišla po sina i dovela ga kući da bude zajedno sa svojim bratom, nevidljiva bih ih vodila svugdje da upoznaju druge dobre i zanimljive ljude, da mogu biti nevidljiva bila bih sigurno sretnija no sada jer ne bih bila sama i ne bih uz prvu jutarnju kavu više nikada imala monolog jer kavu ne piješ samo da se razbudiš nego je piješ u društvu i slušaš ili pričaš s osobom koja ti pravi društvo kod prve jutarnje kave.

Teško je ubiti dosadu ako za ništa nemaš interes osim za šutjeti i poslagivati misli i slike prošlosti što dalje od sebe jer ništa baš ništa promijeniti se ne može osim pokušati ne raditi greške koje si već jednom napravila i sigurno si shvatila da si prestala voljeti sebe svoju prošlost, sadašnjost i budućnost jer koliko god se trudiš promijeniti sebe uvijek si ista. Analiziraš, a nikako ne dolaziš do rješenja te si odlučila mrziti sebe jer ta mržnja je jedina ispravna.