Gledam u šalicu prve jutarnje kave i razmišljam hoću li ili neću izaći do grada jer lijena sam i umorna od ne spavanja. da ne spavam jer dok spavam, spavam na desnoj strani a desna noga me još uvijek bol jer ostalo je još pola rane za zacijeliti a to će potrajati iako imam mast na bazi trpuca koja mi pomaže u zacjeljivanju rane. Morala bih izaći, morala bih malo čuti žamor, vidjeti drage mi osobe ali još nisam odlučila kako ću provesti današnji dan.
Odlučiti ću dok popijem kavu slušajući kuću za ptice u novoj verziji lagano pjevušeći da ne probudim sina koji danas mora ići do sljedećeg petka. Sve sam mu pripremila još ću ga malo pustiti da spava, jer tamo gdje ide mora doći do pola sedam navečer.
Kava me spašava da mogu funkcionirati tijekom čitavog dana, serije na netu mi pomažu da mi brže vrijeme prođe, da slušanje glazbe me smiruje da ne poludim jer samo čekam što ne me još zadesiti s obzirom na to da tereta nikada dosta.